Na 61. Venecijanskom bijenalu vizualnih umjetnosti, jednoj od najstarijih i najprestižnijih svjetskih izložbi suvremene umjetnosti i arhitekture, Hrvatsku će predstavljati renomirana dubrovačka umjetnica Dubravka Lošić sa svojom ambijentalnom instalacijom “Potaknuta strahom i ljepotom” (Compelled by Fright and Beauty), koja će biti postavljena u sofisticiranom prostoru Palazzo Zorzi, venecijanskom sjedištu UNESCO-a. Produkcija se već naveliko zahuktala, ističe Branko Franceschi, hrvatski selektor i ravnatelj Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti, i pripreme teku uhodanim tempom, koje će se dodatno ubrzati u skladu s planiranim datumom postava paviljona sredinom travnja. Za taj nastup, odnosno, za troškove produkcije i najma prostora, Ministarstvo kulture i medija osiguralo je nešto više od 250 tisuća eura.
Dio instalacije ‘Potaknuta strahom i ljepotom’ (Compelled by Fright and Beauty) umjetnice Dubravke Lošić
Kustoska koncepcija Branka Franceschija temelji se na multidisciplinarnoj, ambijentalnoj, prostorno i sadržajno specifičnoj i gotovo retrospektivnoj instalaciji, koja će svoje mjesto naći u interakciji sa sedam stvaralačkih ciklusa Dubravke Lošić, poput “Libertas Bells”, “Rozarij” i “Tondo”, čije iskustveno poimanje spaja univerzalnost sa subjektivnošću. Franceschi pojašnjava da je koncept postava sukladan prostoru u Palazzo Zorzi, a zasnovan je “na orkestraciji više ciklusa koje umjetnica po svojem tipičnom obrascu varira kroz desetljeća, tako da će pojedini ciklusi za venecijanski nastup doživjeti osvježenje kroz nove oblike produkcije i prezentacije”. Postav će početi već u dvorištu palače, gdje će biti izložena tri para zvona “Libertas Bells” i brončani “Rozarij”, produciran za ovu priliku, koji će biti postavljen na renesansnom bunaru, a potom će se proširiti na trijem gdje će biti postavljen ciklus “Tonda”, dok će u dvorani na prvom katu biti izložene “Morske psine”, specifična instalacija sastavljena od mladenačkih radova umjetnice. Svih sedam ciklusa bit će realizirani kao spektakularne samostojeće instalacije što je u današnje vrijeme jedan od venecijanskih imperativa. Radovi su nastali kao reakcija na životne traume koje je umjetnica nadvladavala ljepotom, umjetnošću i utjehom umjetnosti što uvelike korespondira s kustoskom koncepcijom 61. Venecijanskog Bijenala “In Minor Keys” prerano preminule Koyo Kouoh.
Vlaho Bukovac (1855. – 1922.), začetnik hrvatske moderne i jedan od najznačajnijih hrvatskih slikara, bio je prvi umjetnik s ovih prostora, koji je još u sklopu Austro-Ugarske izlagao na 2. Venecijanskom bijenalu 1897. godine, sveukupno tri puta. Predstavio se monumentalnom alegorijskom slikom ‘Gundulićev san’
Franceschi surađuje s Dubravkom Lošić već godinama, a do ideje da je predloži za Venecijanski bijenale došao je spontano, na otvaranju njezine iznimno uspješne i atraktivne izložbe “Libertas Bells” u novorestauriranoj tvrđavi Bokar u Dubrovniku u ljeto 2025. godine. “Postav i prezentacija radova bili su mi toliko nadahnjujući da sam odmah odlučio predložiti upravo tu kombinaciju njezinih ciklusa za Bijenale”, kaže te dodaje da Dubravku Lošić, osim same umjetničke kvalitete i jedinstvenosti, karakterizira rijetka sposobnost adaptacije okruženju što je u slučaju prezentacije na Bijenalu itekako važna odlika. “Njezini radovi jednako dobro funkcioniraju u destruiranim i napuštenim prostorima, kao i u čistim, galerijskim. To je osobina koja će svoju ultimativnu provjeru imati u prostoru venecijanske palače Zorzi, a umjetničina vizija je spektakularna i zahtjevna”, napomenuo je Franceschi dodavši da je sudjelovanje na velikim manifestacijama, a pogotovo u Veneciji s njezinim specifičnostima, uz internacionalnu ekspoziciju i čast, organizacijska noćna mora i za umjetnicu i za kustosa.” S obzirom na povijest hrvatske prisutnosti u Veneciji, od Bukovca i Meštrovića, preko Murtića i Bućana, pa do naših dana, te različitih ocjena o tim nastupima, zanimalo nas je što možemo očekivati od sudjelovanja na ovogodišnjoj Veneciji te li Venecijanski bijenale i dalje odskočna daska za Europu i svijet? Franceschi kaže da je njihov zadatak da što uspješnije i kvalitetnije predstavimo umjetnicu, a kroz njezin rad i razinu, kvalitetu i relevantnost suvremene hrvatske vizualne umjetnosti. “Nastup na Venecijanskom bijenalu može predstavljati zamašnjak umjetničke karijere, a u manjoj mjeri to se odnosi i na kustosa. Ostvarenje tog cilja predmnijeva puno rada na osnaživanju vidljivosti našeg paviljona, na čemu i umjetnica i muzej predano rade. Vidjet ćemo rezultate, a dat ćemo sve od sebe da do njih dođe. Venecija još predstavlja odskočnu dasku već samim time što se u dane otvaranja, a i trajanja, tu okupljaju najvažniji svjetski umjetnici, muzealci, kustosi i kritičari. Najveći teret je na umjetnici, jer u konačnici presudnu ulogu u poticanju međunarodne karijere pruža uvjerljivost njezina rada, stvaralačka osobnost, upornost i osobna karizma”, istaknuo je izbornik Franceschi. Na pitanje ima li Venecijanski bijenale i danas status najvažnije i najprestižnije međunarodne likovne manifestacije ili se njegov utjecaj rasplinuo, Franceschi odgovara da je Bijenale i danas ono što je oduvijek bio - najvidljivija međunarodna likovna manifestacija i stoga je izuzetno važan. “Nama je geografski najbliža platforma za predstavljanje hrvatske umjetnosti na međunarodnoj sceni. To je prvenstveno prilika koju umjetnik treba znati iskoristiti. S kustoske i logističke strane sudjelovanje na manifestaciji tog značaja izuzetno je životno i profesionalno iskustvo. Stoga treba inzistirati da na međunarodnim manifestacijama sudjeluju profesionalci koji žive i rade u Hrvatskoj, kako bi znanja koja se tamo razvijaju zahvaljujući najvećem produkcijskom budžetu iz javnih sredstava koja suvremena umjetnost kod nas ima prilike dobiti poboljšala našu umjetničku, galerijsku i muzejsku scenu, kao i razinu naše participacije u suvremenoj vizualnoj kulturi”, zaključio je hrvatski izbornik Branko Franceschi. Hrvatska ima dugu povijest predstavljanja svoje umjetnosti na Venecijanskom bijenalu. Vlaho Bukovac, začetnik hrvatske moderne i jedan od najznačajnijih hrvatskih slikara, bio je prvi umjetnik s ovih prostora, koji je još u sklopu Austro-Ugarske izlagao na 2. Venecijanskom bijenalu 1897. godine, sveukupno tri puta. Predstavio se s monumentalnom alegorijskom slikom “Gundulićev san” (ili “Gundulić zamišlja Osmana”), realiziranom u tehnici ulja na platnu, koju je od njega naručio biskup Josip Juraj Strossmayer za dvije tisuće forinti. Ta slika je potvrdila njegov prelazak iz akademskog realizma u svjetlije, koloristički bogatije slikarstvo, poznato i kao tzv. Šarena škola ili Zagrebačka škola, čime je osvojio naklonost kritike. U to doba Bukovac je živio u Zagrebu, gdje je bio spiritus movens umjetničkog života, iniciravši gradnju Umjetničkog paviljona i pokrenuvši Društvo hrvatskih umjetnika. No istodobno je vodio i oštre sukobe s tadašnjim kulturnim vlastima u Zagrebu, posebno s Izidorom Kršnjavim, koji je imao konzervativnije sklonosti. Prvi Bukovčev nastup u Veneciji nije samo označio početak prisutnosti hrvatske umjetnosti u Veneciji, nego je bio ključni za njegovu daljnju međunarodnu afirmaciju.
Dio instalacije 'Potaknuta strahom i ljepotom' (Compelled by Fright and Beauty) umjetnice Dubravke Lošić
Rekorder u sudjelovanju na Bijenalu u Veneciji bio je proslavljeni hrvatski kipar Ivan Meštrović, koji je u Veneciji izlagao čak pet puta. Na jednom od prvih nastupa, u sklopu Kraljevine Jugoslavije, izložio je više od 30 djela iz monumentalnog Kosovskog ciklusa, kad je njegov rad daleko odjeknuo, ostavivši duboki trag u talijanskim i međunarodnim umjetničkim krugovima te utječući na razumijevanje moderne skulpture. Do Drugog svjetskog rata u Veneciji su izlagali još kipari Robert Frangeš Mihanović i Frano Kršinić, slikari Ljubo Babić i Vladimir Becić, zatim Marino Tartaglia i Milivoj Uzelac, a to razdoblje je značajno i po tome što bivša zemlja gradi svoj nacionalni paviljon. Na ratnom Bijenalu 1942. godine sudjelovalo je malo zemalja, a među njima se sa skupnom izložbom predstavila i ustaška NDH. Selektor je bio slikar i grafičar Vladimir Kirin, koji je kao tadašnji nadstojnik umjetničkog odsjeka vlade NDH odabrao radove nekoliko hrvatskih umjetnika. Uz bistu Ante Pavelića, koju je uradio Antun Augustinčić, izabrano je i djelo “Bičevanje” Joze Kljakovića, koje je doživjelo veliki uspjeh, te djela Ivana Meštrovića, koji je u to doba s Kljakovićem bio u nemilosti ustaškog režima i pritvoren u zatvoru na Savskoj cesti. Meštrović je pušten iz zatvora specijalno za otvaranje Bijenala, gdje je na osobno traženje kralja Vittoria Emanuelea bio njegov vodič kroz izložbu. U poslijeratnom razdoblju u Veneciji su izlagali brojni istaknuti hrvatski umjetnici, pa se to doba može nazvati, kako ističe Ješa Denegri, i “najuspješnijim predstavljanjem jugoslavenske umjetnosti na nekoj od velikih međunarodnih umjetničkih izložbi”. Jugoslavija nije nastupala na prvom poslijeratnom Bijenalu 1948. godine, jer je velika izložba slikarstva i kiparstva, kako je tvrdio Želimir Koščević, bila na međunarodnoj turneji, međutim, postojale su indicije da su kulturni krugovi zapravo htjeli bojkotirati Venecijanski bijenale kao neprihvatljivu zapadnu manifestaciju. Unatoč toj negativnoj slici Bijenala, kulturni forumi su odlučili da se umjetnost Jugoslavije ipak prezentira u Veneciji 1950. godine, kad su nastupili, uz Lubardu i Mujezinovića, i hrvatski kipari Vanja Radauš, Kosta Angeli Radovani, Antun Augustinčić, Frano Kršinić i Vojin Bakić. Oni su izložili radove, kako napominje Denegri, u duhu socijalističkog realizma, uz odstupanje kod tad mladih umjetnika Bakića i Radovanija. U selekciji idućeg Bijenala došlo je do velikih promjena. Selektor ili komesar, kako se tad zvao izbornik, bio je Marino Tartaglia, umjetnik od integriteta, koji je pozvao osam umjetnika, a među njima i Vidovića i Motiku. Ta godina, 1952., smatra se važnim datumom u liberalizaciji jugoslavenske kulturne politike na području predstavljanja likovne umjetnosti u svijetu. Od sredine pedesetih godina, u skladu s liberalizacijom umjetničkog života u Jugoslaviji, selektori rade izbor umjetnika s ciljem da Jugoslaviju predstavu svijetu na što primjereniji i suvremeniji način.
No u selekciji komesara nerijetko su veliku ulogu igrali i različiti subjektivni interesi, a osobito kompromisi sa zahtjevima tzv. republičkih ključeva. U tom periodu predstavili su se neki od ponajboljih hrvatskih umjetnika, kao što su Zlatko Prica, Vilko Gliha, Nikola Reiser, Vilim Svečnjak, Krsto Hegedušić i Edo Murtić, ali njihovi nastupi u Veneciji imali su veći odjek u hrvatskoj sredini nego na međunarodnoj sceni. No za promociju jugoslavenske, tj. hrvatske umjetnosti u svijetu bili su značajni nastupi naših umjetnika na izložbama u sastavu Bijenala, dakle izvan granica nacionalnog paviljona gdje izbori sudionika nisu ovisili o domaćim odlukama i kriterijima. Na tim izložbama, priređenima najčešće u centralnom paviljonu, predstavljali su se tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina avangardna multimedijalna umjetnica Jagoda Buić, koja se proslavila širom svijeta monumentalnim skulpturalnim tapiserijama, zatim kipar Dušan Džamonja, Miroslav Šutej, Aleksandar Srnec, Ivan Picelj i drugi. Sedamdesete su obilježili nastupi Vjenceslava Richtera i Aleksandra Srneca, zatim Ivana Kožarića i Julija Knifera, a na 41. Venecijanskom bijenalu 1984. godine bio je zapažen nastup nagrađivanog hrvatskog likovnog umjetnika, slikara i grafičkog dizajnera Borisa Bućana. Bućan je poznat kao umjetnik koji je još u mladim danima radio politički angažirani plakat te je svojim osebujnim, duhovitim i inteligentnim pristupom plakatu te umjetnosti uopće pomicao granice i stvorio prepoznatljivi bućanovski stil. Autor planetarno poznate “Žar ptice”, čiji se radovi nalaze u stalnom postavu newyorške MoMa-e, predstavio se u Veneciji serijom plakata realiziranih za splitski HNK. Raspadom Jugoslavije, a kasnije i osamostaljenjem Crne Gore, izlagački paviljon u znamenitim Giardinima ostao je u vlasništvu Republike Srbije te je Hrvatska bila prisiljena potražiti novi izložbeni prostor na nekoj drugoj lokaciji u Veneciji. Naime, u Giardinima više nije bilo mjesta za gradnju novih nacionalnih paviljona pa je tako Hrvatska tijekom prvih deset godina sudjelovanja na Bijenalu promijenila šest lokacija, što je pridonijelo neizvjesnosti, pa čak i neprepoznatljivosti prezentacije hrvatske umjetnosti. Hrvatska se prvi put predstavila na Bijenalu kao samostalna država 1993. godine, kad je naš povjerenik, tj. selektor, bio Igor Zidić, tadašnji ravnatelj Moderne galerije i neprikosnoveni autoritet za hrvatsku modernu. U kulturnim i umjetničkim krugovima postojala je bojazan da će Hrvatska u Veneciju poslati predstavnike tradicijske i folklorističke kič estetike kakvu je u to doba promovirala kulturna politika Hrvatske, no Zidić je izabrao izrazito suvremene i kvalitetne autore Željka Kipkea, koji je i sam kasnije bio selektor hrvatskog nastupa u Veneciji, te Milivoja Bijelića i Ivu Dekovića, koji su živjeli u Njemačkoj. Izložba se održala u Museo Guidi, preuređenoj bivšoj crkvi smještenom na malom trgu, koji nije blizu glavnih venecijanskih tokova što se kasnije komentiralo kao nesretno izabrana lokacija. Bez obzira na to, taj prvi hrvatski nastup bio je prilično uspješan. Zidić je bio izbornik i na idućem Bijenalu, kad je ponovio model predstavljanja troje suvremenih umjetnika - Gorana Petercola, Mirka Zrinščaka i Martine Kramer, ali ovaj put u dvokatnici na Campiello Barozzi, relativno blizu Trga sv. Marka, što je bila puno bolja lokacija od prethodne. “S troje umjetnika Hrvatska dobiva više prostora u središnjem katalogu nego što bi to bio slučaj samo s jednim”, tvrdio je Zidić braneći izbor nastupa troje umjetnika. Na istom Bijenalu na najgornjem katu održana je i skupna izložba “A Casa/At Home” na kojoj je svoje radove prezentiralo nekoliko izvrsnih hrvatskih umjetnika, od Damira Sokića i Nine Ivančić do Gorana Trbuljaka, Mladena Stilinovića i Vlaste Žanić, ali to je u stanovitim krugovima ocijenjeno kao nepotrebna megalomanija. Također, te godine je Grad Venecija ponudio Hrvatskoj otkup te zgrade na Campiello Barozzi, čime bi problem našega paviljona bio riješen, ali je ta prilika propuštena iz neobjašnjivih razloga pa je Hrvatska i dalje u idućim godinama lutala po različitim lokacijama. Zatim je 1997. uslijedio nastup odličnog Dalibora Martinisa s projektom “Observatorium”, kojim je obuhvaćena serija video, audio i interaktivnih instalacija, a održana je u prostoru Schola Santa Maria dei Battuti u blizini atraktivnog Mosta uzdisaja. Tim Martinisovim nastupom Hrvatska se predstavila kao suvremena država. Na Bijenalu je izlagao i rasni slikar Zlatan Vrkljan što je bilo jedno od zapaženijih hrvatskih nastupa. Potom je 2001. selektor Zvonko Maković izabrao Julija Knifera, jednog od najvažnijih hrvatskih umjetnika 20. stoljeća, čiji su radovi izlagani u gotičkoj palači Palazzo Querini Stampalia. Kniferovu izložbu su mnogi utjecajni svjetski kritičari i časopisi proglasili među najboljom na cijelome Bijenalu te je od tada započeo strelovit uzlet u vrednovanju njegova rada. Izbornica Leonida Kovač potom je svijetu predstavila naše renomirane fotografe Borisa Cvjetanovića i Anu Opalić, koje su kritičari ocijenili pomalo hermetičnima i nedovoljno atraktivnima, a zatim su dvije tisućite donijele iznenađenja. Naime, tijekom mandata Bože Biškupića, HDZ-ova ministra kulture, selektori su postali avangardni umjetnici čija estetika baš ne korespondira s Biškupićevom. Slaven Tolj, tadašnji voditelj dubrovačke izložbene radionice Lazareti, izabrao je šestero alternativnih umjetnika - Gorana Trbuljaka, Tomu Savića Gecana, Paška Burđeleza, Alena Floričića, Zlatana Dumanića i Borisa Šinceka, no nastup je ocijenjen prilično neatraktivnim. Selektor Željko Kipke, jedan od ponajboljih umjetnika srednje generacije, želio je na idućem 52. Bijenalu promovirati suvremenog umjetnika Davida Maljkovića, ali došlo je do nesuglasica, kako je objašnjeno na konferenciji za novinare, jer je njegova instalacija uz video “Prizori iz novog nasljeđa” trebala imati deset tona građevnog materijala, što je za taj prostor Querini Stampalia bilo naprosto previše. Umjesto Maljkovića uskočila je u zadnji čas Ivana Franke sa svojom krhkom, svjetlosnom site specific instalacijom. Na 54. Venecijanskom bijenalu također je iznenadio zagrebački kustoski kolektiv WHW izborom radova pokojnog Tomislava Gotovca/Antonia Lauera, pionira konceptualne umjetnosti, eksperimentalnog filma i performansa, i plesne skupine BadCo. Kustosice su tom prilikom objašnjavale da i Gotovac i BadCo smještaju umjetnost u društveni kontekst što je u doba dominacije tržišne logike, kad i Venecijanski bijenale sve više teži spektaklu i sajamskoj orijentaciji, odličan izbor. Također su pojasnile da nisu htjele raditi hommage Gotovcu niti njegov rad kanonizirati unutar zapadne umjetnosti svrstavajući ga u klišeizirani istočnoeuropski disidentski kontekst Hrvatske, nego su odlučile izložiti četiri serije njegovih fotografija i filmova iz ‘60-ih i ‘70-ih. Taj izbor naišao je na različite komentare, osobito zato što je Hrvatska predstavljena na vrlo skučenom prostoru, doduše u Arsenalima, a taj koncept je izazvao prilično kontroverzne komentare, od oduševljenja do oštrih kritika. Na posljednjim Bijenalima Hrvatsku su predstavljali Tomo Savić Gecan s projektom “Bez naziva”, zatim Tina Gverovć i Marko Tadić koji su se bavili temama neizvjesnosti, tenzija ili urušavanja, a prošle godine, na jubilarnom 60. Bijenalu, hrvatske boje branila je multidisciplinarna umjetnica Vlatka Horvat s projektom “Priručnim sredstvima - By the Means at Hand”, kojim je odgovorila na zadanu temu “Stranci posvuda” kustosa Adriana Pedrose.
