Nerežirane, nemontirane igre polikromatskog i monokromatskog, svjetlosti prelomljene u kapi kiše i od svakodnevice otrgnuti nepatvoreni trenuci dio su fotografske poetike Ante Magzana kojom, kad god sam može izabrati, prevladavaju međuigre monokromatskog, svjetla i sjene.
"Light and shade”, kaže kroz smijeh.
Magzanova strastvena zanesenost crno-bijelom fotografijom ne čudi poznavatelje njegova rada, posebice one u čiji je fokus dospio njegov Instagram profil.
Ondje, u svojoj privatnoj galeriji čudesa, Anto Magzan okuplja i objavljuje samo ono što najbolje odgovara njegovom fotografskom senzibilitetu, a to je, u pravilu, crno-bijela fotografija. Njegov fotografski ukus, kaže, u potpunoj je suprotnosti s onim filmskim jer videouratke preferira gledati u boji. Kao da samo ono što u tom trenutku stoji pred njim želi i mora podvesti pod međuigru linija i oblika.
Koliko je kolorita, koliko eksplozivnosti sakriveno u njegovim crno-bijelim fotografijama, moglo se primijetiti još 2012. godine kad svoj crno-bijeli ciklus otvara izložbom "Sydney Light&Shade”. Iako posjet Sydneyu isprva nije namjeravao pretvoriti u izložbu, a izložbu u ciklus. Jednostavno, tako se dogodilo.
"Boravio sam ondje mjesec i pol dana, ali tek nakon tjedan dana sinulo mi je da bih od fotografija grada mogao napraviti izložbu. Nekad namjera i nije toliko bitna, bitan je trenutak”, objašnjava.
A kad iskusan fotograf i fotoreporter svakog dana prijeđe desetke kilometara, provodeći sate i sate u šetnji nepoznatim gradom, neobične se stvari mogu dogoditi. Mogu i u poznatome, ispravlja me uz smijeh, jer grad promatran fotografskim očima svaki je put drugačiji. U Sydney se zaputio kao već etablirani fotograf, s dvjema samostalnim izložbama iza sebe, 2010. u Galeriji Stančić postavljenoj "Give me Five” i "Reminiscencijama na Modni ormar”, koje su se godinu kasnije odvile u Medijateci Francuskog instituta.
No slikanje gradskih vizura za Antu je bilo novo iskustvo. Do tog se trenutka, uz reportažnu, bavio ponajviše modnom fotografijom i fotografiranjem portreta, a sad je, uz pomoć fotoaparata trebao proniknuti u dušu grada. Takvo otvaranje i dopuštanje snimanome da se prepusti i pred fotografom ogoli uvijek je izazov. S gradom, čija se duša i srž iščitavaju tek iz mnogostrukosti njegovih vizura, izazov je još i veći. Posebno kad za njegovo upoznavanje i istraživanje nema mnogo vremena.
U Barceloni, drugoj etapi ciklusa "Light&Shade”, proveo je tek tjedan dana. Vrlo hektičnih tjedan dana, doduše, jer ondje se zatekao usred proslave Nacionalnog dana Katalonije, što ga stanovnici Barcelone obilježavaju 11. rujna uz pjesmu i ples, a od 2012. i pokojim govorom u prilog katalonskoj neovisnosti.
Takav je slavljenički oblik kulminaciju doživio upravo 2017., kad, umjesto Nacionalnog dana Katalonije, Katalonci obilježavaju Nacionalni dan za "da!” referirajući se na ime političkih stranaka zagovornica neovisnosti Junts Pel Si (Zajedno za da). Prema procjenama katalonskih vlasti, gotovo se milijun ljudi pristiglih iz cijele Katalonije okupilo kako bi, disperzirani na 49 lokacija, oblikovali iz zraka vidljiv znak ujedinjenja i time španjolskoj vladi i svijetu ukazali na prednosti katalonskog odcjepljenja.
Baš dok se, simbolički odajući počast poginulim braniteljima Barcelone iz 1714., u 17:14 odvijala središnja proslava, u grad pristiže Anto Magzan. Posjet je turistički, ali u potrazi za dobrom fotografskom pričom. Znao je da se Dan Katalonije obilježava negdje u rujnu, no tek je nekoliko dana prije puta shvatio da će to biti baš na dan njegova dolaska u grad. Stigavši u kasnim poslijepodnevnim satima, bio je siguran da je cijelu proslavu propustio.
"Vidio sam rijeku ljudi koja se kretala La Ramblom, zgrabio fotoaparat i jednostavno krenuo za njima. Na koncert, kako se ispostavilo. Iznenadila me količina njihove pozitivne energije. Kao da idu na masovni party a ne u borbu za neovisnost.”
Opet je, kaže, u njemu proradio fotografski instinkt. Premda je propustio centralni događaj, trenutak još nije bio izgubljen. Pa je promatrao i čekao da se on odvije, da se sva ta ujedinjujuća energija i pozitivno ozračje sabiju u nekoliko fotografija. Tako je na ulici proveo četiri ili pet sati, a sve doživljeno daje se opisati u samo jednoj fotografiji; onoj u čijem je središtu nasmiješena mlada žena. Maše i veselo pozira, a dok Anto fotografira nju, ona mobitelom slika njega.
Misli da je to stoga što su Katalonci vrlo miroljubiv narod. "Grad je bio prepun izvješenih zastava, ali nisam imao dojam da se odvija nekakav politički skup. Kroz razgovore sam saznao da su oni, zapravo, dosta podijeljeni i mnogi čak niti nisu bili za odcjepljenje od Španjolske, nije velika većina bila za Kataloniju, ali svima im je smetalo što im ne dopuštaju održavanje referenduma”, tvrdi Anto. Uvjeren je kako će katalonska borba za neovisnost i dalje teći putevima odmjerene diplomacije, a ne nasilnog prosvjeda. Čak i sada, dok tisuće u Barceloni prosvjeduju zbog suđenja čelnicima katalonskih separatista.
"Ja sam fotoreporter, nisam politički komentator. U Barcelonu sam išao snimiti nešto lijepo i uloviti dušu grada budući da nikad ne fotografiram negativne stvari. Moj je interes bio trenutak, osamljeni biciklist, ekipa uhvaćena u igranju picigina, starac koji u trenucima potpune opuštenosti na ulici pali cigaretu...”
To je njegova Barcelona. Na njezinim ulicama nije ulovio neko poznato lice, kao što je u Sydneyu, na "Battleshipovoj” premijeri, uspio uhvatiti Rihannin pogled, no to mu i nije bio cilj. Njegova se Barcelona odigrala između svjetla i sjene.
"Od svih gradova u kojima sam bio, mislim da sam Barceloni najviše oduzeo. Barcelona je živopisna, u veselim bojama, sve je crveno i žarko, prepuno sunca. Onda sam sve to prenio u crno-bijelu tehniku i dobio sam mnogo crne s nešto malo svjetla. Mislim da sam joj tu najviše oduzeo jer Barcelona je lijepa i u boji. Nadam se da sam joj ipak nešto i dao, neki novi pogled na grad, ono što ljudima promakne u zaslijepljenosti bojama.”
Ljepotu njegove crno-bijele Barcelone struka je već prepoznala nagradivši cijeli ciklus, koji će u Galeriji ULUPUH biti postavljen do 4. ožujka, srebrnom medaljom u kategoriji "Black & White” povodom Street Photo Awardsa. I doista, rijetko je kad crno-bijela fotografija iskrila tolikim bojama kao u Magzanovu fotografskom pogledu na Barcelonu i rijetke su se fotografije opirale dokidanju Benjaminove aure na način na koji to čine one Ante Magzana.
S Barcelonom ciklus ne završava. Iduće je na redu prijateljsko joj Sarajevo, čija se sudbina u borbi za neovisnost ne smije preslikati i na Barcelonu. Vizure dvaju gradova bitno su različite, no oko njihovih se ljudi širi jednaka pozitiva. A gradovi su, više no zgradama, određeni baš ljudima koji ih nastanjuju.
