Putujem za mjesec dana, trebala bi poći sa mnom...
Dok sjedimo u Marijaninu sarajevskom stanu i ispijamo vino, s prozora iza nje vidim zgradu Akademije likovnih umjetnosti, prvotno izgrađenu kao evangelistička crkva, tamnozelenu kupolu nad kojom vječito prelijeću vrane. Dok govori pokazuje mi fotoaparat koji joj je upravo stigao - Canon Prima 5, izgleda kao jedan od onih kakav smo svi imali devedesetih. Istanbul će fotografirati analogno, bez dorade i intervencija. Po ne znam koji put izmišljam razlog da ne idem. Moja ljubav prema Istanbulu utemeljena je isključivo na literaturi, fotografiji i iluzijama, a takve ljubavi su najemotivnije. Nisam spremna srušiti još jednu od fantazija koje njegujem, uostalom na put mora ići sama, da bez plana i cilja luta ulicama i fotografira.
Pamtim da si odbila put u Istanbul. Možda više ne dobiješ poziv!
Prozor iza Marijane je okvir, da se vrane spuste na kupolu bila bi to jedna od njenih poetskih fotografija.
Pišući o Istanbulu u istoimenoj knjizi, podnaslova “Uspomene i grad”, Orhan Pamuk govori o posebnoj vrsti tuge specifičnoj za stanovnike ovoga grada koji ju je u konačnici dostojanstveno usvojio. Ona se u turskom jeziku naziva riječju arapskog porijekla, hüzün, i označava kolektivnu tugu koju osjećaju milijuni ljudi razlikujući je od melankolije koja se vezuje za pojedinca. Na njoj se temelji cijela turska umjetnost, a prisutna je osobito u stihovima tradicionalnih pjesama i književnosti. Pamuk je vidi u svakodnevici koja ne donosi ništa dramatično - dok u rana predvečerja promatra muškarce koji se s “kesom” u ruci s posla vraćaju kući pod uličnim svjetlima, u prizoru mornara koji jednim okom gledaju mali crno-bijeli televizor u daljini dok s “kofom” u ruci peru stare bosporske parobrode privezane za stare dokove...
Sjajni prizori za priču, sliku, fotografiju, film... Nekoliko dana po povratku s putovanja Marijana mi šalje odabrane fotografije Istanbula, njih dvadesetak. Uzbuđena sam dok otvaram folder, znam što me čeka, želim produbiti čežnju za svojom fiktivnom ljubavi. Preglēdam ih najprije brzo, nižu se pred mojim očima kao film snimljen pred pedesetak godina, pa se vraćam na početak proučavajući prizore polako. Pratim rad Marijane Baškarad otkako je snimila prvu fotografiju za koju je smatrala da je dobra, ali je nije željela podijeliti, do danas kad se već oformila kao fotograf s jasnom idejom i senzibilitetom. Fokusirana na čiste forme, intimno i pojedinačno svaka njena fotografija tiha je s izraženim motivom usamljenosti i nostalgije. Na fotografijama Istanbula primjećujem da je izašla iz tih okvira i da je nesvjesno uočila tugu o kojoj govori Pamuk i zabilježila je fotoaparatom. Najbolji primjer je fotografija snimljena na trajektu koji putnike iz europskog dijela Istanbula prevozi u azijski. U toplim, prigušenim bojama prikazuju se umorna lica mahom starijih ljudi kojima je ovakvo putovanje svakodnevica pa nezainteresirano gledaju pred sebe ili drijemaju.
Dok je promatram, čujem duboko brujanje motora, zapljuskivanje mora i žamor.
Fotografije su filmske, kao da gledam prizore iz filmova Nuri Bilgan Ceylana, pišem joj.
Dugi kadrovi, statični prizori, kontrast između pretrpanih interijera i potpuno praznog krajolika iz filma “About Dry Grasses” nalazim i na njenim fotografijama - jedan brod na pučini, kao lik u crnom kaputu dok prelazi golo, snježno polje, nakrcane radnje i šarenilo kao bilo koja prostorija prikazana u ovom filmu. Sasvim zgodno, Samet, profesor u seoskoj školi voli fotografiju i tijekom filma prikazuju se portreti koje je snimio.
Pomišljam kako bih mogla napisati priču o fotografiji s Galata mosta - žena u bijelom sjedi na zidiću, podbočena rukom, zagledana negdje daleko, leđima okrenuta muškarcu u crnom odijelu čija je pažnja, čini se, usmjerena prema njoj, ali ona pripada nekom drugom univerzumu. Muškarac na fotografiji izaziva osjećaj užurbanosti, uhvaćen je u akciji, pored njega je neon žuti taksi, spreman da krene.
Ne bih trebala pisati priču, fotografija ju je sama ispripovijedala.
Igra svjetlosti i sjene prisutna je na većini Marijaninih fotografija, na onim iz Istanbula najupečatljivija je na onoj koja prikazuje djecu koja trče ulicom uza stepenice. Siluete u pokretu uhvaćene na osunčanom dijelu zida - u posebnom, neponovljivom trenutku.
Rano je jutro u sarajevskom stanu, ispijamo kavu. Nad kupolom Akademije gusti, sivi oblaci, nijedne vrane.
Uskoro ću opet na put. Trebala bi poći sa mnom.
I dalje ne shvaća da mora putovati sama.
