Veličanstveni splitsko-dalmatinski oproštaj od Olivera promijenio je nekoliko društvenih paradigmi. Po svemu što su zabilježile televizijske kamere, izgleda da masovnijeg ispraćaja u ovim krajevima nije bilo još od Titove smrti.
Zbog Olivera je pisma najedanput postala važnija od baluna, pa je njegov odlazak prekinuo euforiju oko senzacionalnog uspjeha nogometne reprezentacije koja se toliko rasplamsala da je mogla potrajati i do kraja ljeta.
U Splitu je zbog Olivera nakratko zastala i turistička sezona, gostima su zapriječeni prolazi do najfrekventnijih štekata, a svaki metar rive zauzeli su domaćini. Zajedno su pretresli Oliverov repertoar, odavno upisan u kolektivno pamćenje i ugrađen u dalmatinski identitet. Odabir pjesama za ispraćaj bio je spontan, ali nimalo slučajan.
Nakon što su im se putevi razišli, Croatia Records zapakirala je antologijski petodijelni box set Zdenko Runjić & Oliver Dragojević - “100”, najkompletniji prikaz svega što su postigli u tandemu. Pet godina stariji Zdenko krenuo je prvi i stigao na Melodije Jadrana ‘62., gdje je Tereza Kesovija odnijela pobjedu s njegovom pjesmom “Ćakule o siromajima”.
Splitska festivalska smotra na Bačvicama u početku je ipak privlačila manju pozornost od ranije etabliranog i puno glamuroznijeg Festivala Opatija. Sva diskografska i medijska logistika nalazila se u Zagrebu i desetak godina bila fokusirana jedino na Opatiju.
Lokalni Radio Split emitirao je samo jutarnji program, a popodne je preuzimao signal Radio Zagreba, pa i kultnu emisiju “Pomorska večer”, koja je imala nemjerljive zasluge u populariziranju dalmatinske pisme. Razlika u klasi između Opatije i Splita nestala je kad se splitski festival preselio na Prokurative i dobio internacionalni karakter.
Za Melodije Jadrana – Split ‘67. bilo je akreditirano čak 150 novinara poslanih u lov na najveće svjetske pop zvijezde viđene kod nas u to doba, londonske dečke iz proslavljenog sastava The Shadows. Na popisu inozemnih pojačanja našla se i španjolska pjevačka diva Betina.
U debitantskom nastupu na Prokurativama Oliver je otpjevao “Picaferaja”, a gošća iz Barcelone istu Runjićevu pjesmu prepjevanu na španjolski.
Dalmacija je uvijek bila pravi rasadnik velikih pjevača pa je Oliveru trebalo puno da postane najveći među njima, ali Vice je već onda bio prepoznat kao najbolji.
Ultimativni favorit splitske festivalske publike pobjeđivao je četiri godine zaredom, od 1965. do 1968., s nezaboravnim pjesmama “Bodulska balada”, “Bokeljska noć”, “Pismo ćali” i “Dalmatinska elegija”. Vice je pobijedio i peti put, na Splitu ‘70., a onda su se javili dežurni čuvari tekovina revolucije i brutalno ga prognali s glazbene scene.
Oko splitskog festivala okupljali su se svi pjevački i autorski talenti za dalmatinsku pismu pa su, uz nezaobilaznu Terezu, pozornicom na Prokurativama ranih ‘70-ih dominirali Mišo Kovač i Đorđi Peruzović. Znali su itekako zapaliti publiku, samo nikako nisu mogli zamijeniti nenadmašnog Vicu Vukova.
Nije to uspjelo ni Oliveru kad je 1974. otpjevao pobjedničku pjesmu “Ča će mi Copacabana”, ali je njegov trijumf zapeo za oko Runjiću koji je najspremnije dočekao novi programski zaokret Splitskog festivala. Odustajanjem od internacionalnog programa otvorio se termin za Večer dalmatinske šansone.
Istodobno je proširio spektar vanjskih utjecaja koji se više nisu zaustavljali na San Remu, nego su se protegnuli do odjeka popularnih španjolskih pjesama, kod nas slabije poznatih zbog ideološke barijere postavljene prema Frankovu režimu.
Kad su posložene sve kockice, zaredale su se “Skalinada”, “Malinkolija”, “Oprosti mi pape”, “Vjeruj u ljubav” i “Piva klapa ispo’ volta”, s kojima su Oliver i Zdenko obilježili zlatne godine Splitskog festivala.
Nakon Tomislava Zuppe, njihovu timu priključili su se splitski pjesnici Momčilo Popadić i Jakša Fiamengo, a fascinantna dalmatinska pjesmarica prostirala se od “Ča je život vengo fantažija” na soundtracku za film “Roko i cicibela” preko “Molitve za Magdalenu”, nagrađene na festivalu Beogradsko proleće ‘79., pa do sve uspješnijih Oliverovih albuma s kojima je njegova karijera ubrzano išla prema velikim solo koncertima.
Dok su se po kontinentalnim pozornicama naganjali novovalni rokeri i novokomponovani narodnjaci, Oliver i Zdenko bili su nedostižni na jadranskoj obali i otocima.
Prednost se počela topiti od sredine ‘80-ih zbog nezaustavljive komercijalizacije domaće pop glazbe i bespoštedne borbe za polumilijunske tiraže do kojih se najjednostavnije dolazilo preko narodnjačkih refrena.
Staromodni kontinentalnii zabavnjaci su gotovo iščezli, a dalmatinska pisma je privremeno spašena povlačenjem na siguran teren Splitskog festivala i ubacivanjem zanimljivih pojačanja, poput Belanovih Đavola, koji su osvojili Prokurative velikim hitom “Dugo toplo ljeto”.
Ratne nedaće Splitski festival podnio je dostojanstveno, samo se nagrada za najbolji tekst više nije zvala po Tomislavu Zuppi. Nekome je zasmetala njegova partizanska reputacija pa se od 1991. godine tekstopiscima dodjeljuje nagrada nazvana po Jakši Fiamengu. Malo kasnije festival je nepovratno zapeo u pretvorbi.
Pad kvalitete bio je neizbježan, a nuspojave prilično neugodne za uho naviknuto na evergreene iz zlatnih godina Splita. Tonči Huljić nametnuo se kao vodeći hitmaker u široj regiji jer je spretno pomiješao dalmatinski melos sa sintetičkim zvukom cro dancea i zavijanjem turbo folka.
Međutim, Huljićeva dobitna kombinacija bila je pogubna za tradiciju dalmatinske pisme. U zadnjem velikom autorskom pothvatu Runjić je pokušao napraviti preokret suradnjom s Goranom Karanom na nekoliko festivalskih hitova i na izvrsnom albumu “Kao da te ne volim”. Kad je Zdenko umro, Splitom je definitivno zavladala Huljićeva “Bižuterija”. Zato su se na ispraćaju Oliveru pjevale samo stare pjesme.
