Iskreni Oliver: "Žao mi je djece, perspektiva je loša"

Oliver Dragojević je preminuo u 71. godini, poslije duge i teške bolesti. "Jutros u 5 sati u splitskoj bolnici, umro je Oliver Dragojević", objavila je njegova obitelj.

Svoju životnu priču ispričao je nedavno u intervjuu za Nedeljnik.

Nedugo potom potvrdio je da je teško bolestan.

Oliveru je dijagnosticiran karcinom pluća. Održao je jedan emotivni koncert u HNK Split, što je bio i njegov posljednji nastup pred publikom uživo, ali se ubrzo nakon toga po savjetu doktora povukao i otkazao nekoliko planiranih koncerata.

Pročitajte što je sve rekao Branku Rosiću o svom životu i karijeri.

Početak razgovora bio je, kao što bi rekao njegov zemljak, komentator Hajdukovih utakmica Edo Peci, "početno ispitivanje snaga". Duhovit je, izuzetno prirodan, karizmatičan i nije kurtoazan, a ako ga ponesu gosti, on ostaje njihov domaćin satima. Tako je i sa nama proveo tri sata i mnogo je opušteniji van intervjua. Tada se valjaju fore, a stigne pokazati i trofeje iz svog i sinovljevog ribolova - tunu golemih dimenzija. Tokom slikanja prilaze mu obožavatelji i tada se u praksi uvjerimo u njegovu popularnost. Posljednja je velika hrvatska i vjerojatno jedna od dvije ex-YU zvijezde koja više ne mora ništa osim da do kraja ostane principijelna i zato već desetljećima održava istu razinu kvalitete. A može i još ponešto, pa i da dâ prvi veliki intervju za srpske medije.

Pitanje "Zašto nećete doći u Beograd?" već mu je previše dosadno, pa čak i ako dolazi izdaleka.

Koliko je Split danas za vas Picaferaj (prvi Oliverov hit iz 1967) a koliko ste se poslije te njegove evolucije iz Velog mista u Babilon vratili Veloj Luci iako je Split vaš rodni grad?

Split je meni bio najbolji u varijanti kada je Splitski festival bio spojen sa strancima. Nije bila tolika gužva, industrija. Poznavao se mentalitet grada, puls ljudi koji su došli. A sad je to postalo toliko internacionalno da se ne zna više tko je tko i moraš bježati.

Ivo Čagalj/PIXSELL

Da li ste se zato vratili u Vela Luku?

Ne, vratio sam se u Vela Luku jer su mi tamo korijeni. A rođen sam zapravo u Splitu jer mi je mati prebačena iz Vela Luke u Split na porođaj. Poslije toga smo se vratili ponovo na otok. Kasnije smo se preselili u Split jer je otac dobio posao kao lučki pilot u kapetaniji.

Zatvorili ste na neki način krug -- otac vam je bio lučki kapetan a i vi ste sad sve više na moru, pa i kao ribar?

Ribar naivac.

Ne dosadi vam more?

Nikako.

A ima li kod vas onoga da Dalmatinci ne idu u more jer je kupanje za turiste?

Jeste, i ja se manje kupam, više lovim ribu i odmaram se.

Da li ste dobili ime po Dickensovom Oliveru Twistu?

Moja mama je poznavala ljude koji su se bavili čitanjem i pisanjem, pa ih je pitala za savjet. Za pokojnog brata su rekli da se nazove Aljoša. Rekli su -- neka se zove Aljoša i to je za istok i ako ostanu Rusi, a u slučaju da dođe do sr..., daj drugome sinu zapadno ime, pa sam ja dobio -- Oliver. Tako smo imenovani u doba Hladnog rata.

Kad smo kod Zapada, imamo vaš rani odlazak kao gastarbajtera u Njemačku gdje ste svirali baš kao i Beatlesi koji su došli iz Liverpoola u Hamburg.

To je bio najteži period od osam do četiri sata bez slobodnog dana, i to četiri i po godine. Imao sam 62 kilograma, a sada imam 83. Bio sam neuhranjen, lud i mlad. Svirao sam Hammond klavijature. Skidao sam stvari sa Radio Luksemburga i raznih drugih top-lista i naučilo se mnogo toga.

Kako ste zamišljali sebe u to vrijeme? Bilo je to vrijeme socijalizma, da li ste mogli tada biti dovoljno ambiciozni i drski pa da kažete: "Biti ću zvijezda"?

Ništa ja nisam napravio da se to dogodi. Ja sam htio samo svirati u bendu i koliko traje da traje, ali se to pretvorilo u profesiju. Ušao sam u bend i svirali smo u zgradi koja se zvala "Gusar". Tamo smo imali samo jedan mikrofon za pjevanje. I rekli su mi kao najmlađem: "Ajde ti probaj." I tako sam bio dežurni za mikrofonom i to dežurstvo traje do danas.

Dino Stanin/PIXSELL

Kad smo spomenuli Beatlese, da li ste ikada željeli okušati u rokenrolu?

Ne, nisam takav tip. Rock je jedan način života koji ja nisam mogao prihvatiti.

Pa ni rokerima nitko ne brani da pecaju ribu?

Ha-ha-ha, da, nitko im ne brani, ali rokenrol je film koji je meni bio neprihvatljiv. Više sam funk tip.

Poslije vašeg jesenjeg nastupa u Osijeku razmišljao sam o vašem cjelokupnom imidžu i zaključio da ste uvijek bili pomalo tajanstveni. Niste bili nikada na izvol'te. Imate distancu.

Trudim se da je sve u svrhu glazbe. Mene glazba toliko zaokupi da nemam vremena za nešto drugo. Sve radim da bi glazba bila stopostotna. Ponekad ima nekih komičnih situacija pa radim gluposti na bini, ali sam inače dosta suzdržan.

Izbjegavali ste priče o politici. Rekli ste da biste se politički angažirali samo u slučaju ako se pojavi naftna mrlja u Jadranu?

Da, samo bih se tada politički angažirao jer mi diraju more. Nikada me nije interesirala politika jer to je pokvaren posao i moraš biti tamo ili ovamo.

Izabrali ste da budete izdvojeni od dnevne politike i političara, i to u rasponu od Tita do čuvenog "ćaće" -- Ive Sanadera?

Neke od tih ljudi znam osobno ali nije politika bila razlog tome što se znamo. Politika je pokvarena profesija i vjerojatno mora takva biti. Mene su svake godine zvali kad su birali vladu -- zovu me zbog politike iako dobro znaju da me ne treba zvati jer to ne volim.

Split je naravno i Hajduk. Bili ste veliki prijatelj sa Juricom Jerkovićem?

I dalje sam s njim veliki prijatelj. Imao je zdravstvenih problema ali se srećom izliječio. On je vjenčani kum mog pokojnog brata.

Željko Lukunić/Pixsell/History

Tad sam bio mali, ali sjećam se "Hajdukovih bilih noći u Beogradu". Da li ste i vi pjevali?

Da, pjevao sam u hotelu "Jugoslavija" nekoliko puta. Pjevao sam sa grupom Delfini.

Neki sam dan na YouTubeu TV show za TV Beograd u kojem glumite sa Oliverom Katarinom. Da li vam je to nerealno sada?

Mene su tada stavili u robnu kuću i maskirali me. Sve je to bilo u sklopu te emisije. Sve smo napravili i prva gošća je bila Olivera Katarina. Dočepala se mikrofona i ne pušta ga. Kažem njezinom menadžeru Maksi Ćatoviću: "Što misliš ti o ovome?", a on mi odgovori: "Probuši se kofa", što je značilo da je sve propalo. Cijeli show. Takav ego nisam vidio. Jedna emisija je bila snimljena i sve je propalo. Čitav show.

Od Beograda do Splita ima oko 800 kilometara i osam sati putovanja, ali nam to nije bilo dovoljno da preslušamo kompilaciju vaših najvećih hitova.

Tko bi to mogao izdržati?

Izdržali smo, ali na ovoj kompilaciji nema pjesama iz filmske muzike kao što je "Zašto sve što je lijepo ima kraj" iz "Nacionalne klase", pjesme "A sad adio" iz serije "Vruć vjetar"; pa Bauerov "Boško Buha", Šotrine "Priče iz radionice", i svuda je tu vaš glas. Kako gledate na taj segment karijere?

Nisam čuo te pjesme sigurno četrdeset godina.

Znate li da su one popularne kod nas i dalje? Stalno se repriziraju i taj film i serija, a kad je nedavno bila promocija monografije o Draganu Nikoliću -- Dado Topić je otpjevao uvodnu pjesmu iz "Nacionalne klase"?

Da li je to tekst Marine Tucaković? Nju sam gledao par puta u žiriju za neki TV show u Srbiji.

Patrik Macek/ PIXSELL

Mislim da jeste, opstala je ona.

Jednom sam naletio na neku TV emisiju i u žiriju su bili Miroslav Ilić, Marina Tucaković, Svetlana Veličković, Bora Čorba i Haris Džinović. Neki takmičar pjeva i završi. I pitaju Marinu Tucaković: "Kako je?" Ona kaže: "Ja sam razumjela prve dvije riječi, ostalo ništa", a Miroslav Ilić se nadoveže: "Sve ćeš manje razumjeti".

Što se tiče tih hitova i tih ljudi, bila je dobra suradnja s Kornelijem Kovačem. Tada smo Bisera Velentanlić, Dalibor Brun, Meri Cetinić i ja napravili jedan nastup u Beogradu i jedan u Sarajevu i raspali smo se.

Imali ste ujaka u Beogradu, dva najveća danas živa splitska glumca Milan Štrljić i Žarko Radić su karijeru izgradili u Beogradu, u petak je krenula redovna avio-linija između dva grada. Vaš veliki prijatelj Aljoša Vučković živi u Beogradu.

Aljošu sam pratio kao amatera pjevača.

Kakav je bio?

Dobar.

Što je danas Split? Da li je to grad Miljenka Smoje, Borisa Dvornika, Olivera...?

Nema toga više. Ali nijedan grad na svijetu nije danas ono što je bio nekad.

Ključni hrvatski pisci dolaze iz Splita, u ovom gradu imali smo Feral Tribune, a danas imamo Olivera Frljića. Split od Olivera Dragojevića do Olivera Frljića?

Sve su to stvari koje proizvedu jedan bunt jer je Split takav grad. A onda skoče svi pozvani i nepozvani i tako uvijek dođe do problema. Eto sa Frljićem je sad bilo problema u teatru i digao se kompletan kler. Svašta.

Miranda Čikotić/ PIXSELL

Prije neki dan bio je 4. svibanj, datum Titove smrti, a pamtimo onu čuvenu utakmicu na Poljudu između Hajduka i Crvene zvezde kada igrači plaču nakon što je saopćeno da je umro predsjednik Tito. Da li ste vi bili na toj utakmici?

Nisam. Bio sam u Veloj Luci.

Što ste tada pomislili?

Ništa. Umro je čovjek. Objavio je tu vijest onaj voditelj na televiziji. I gotovo. To je to. Na stadionu se plakalo. 

Zato što su to bili popularni klubovi, pun stadion, svi su se razišli u tišini. Da nije bilo prijenosa, ne bi se ni to vidjelo. A sjećam se tih posljednjih Titovih mjeseci u bolnici u Ljubljani. Tanjug je javljao: "Stanje se užasno pogoršalo", a sutradan su govorili: "Stanje se popravlja". Mi smo živjeli od raspoloženja: "E super mu je" ili "Gotov je". Toplo-hladno. I euforija i depresija. To je bilo takvo vrijeme.

Što vas zanima iz svijeta i trenutka, ne mislim na glazbu?

Veoma su blizu otkrića lijeka za leukemiju. Znam mnogo ljudi s tim problemom. To je jedna od stvari koja me je razveselila. Također, gospodin Miroslav Radman, znanstvenik, pokazao je da postoji spolni čin između bakterija. To nitko nikada nije snimio, ali on je. To su mi zanimljive stvari i drago mi je što sam to saznao. S druge strane, Zdenko Runjić, kompozitor čije su me pjesme proslavile, eto, preminuo je kada Split još nije imao koronarni/stent odjel. I to je život.

Što vas uznemirava u današnjem svijetu?

Uznemirava me nepažnja ljudi. Kad idu ulicom, kao da te ne vide. Ne preskaču te, nego idu do cilja ravno. Mnogo se krade i nitko ne strada. Obično se to oprašta. Dugovi se opraštaju. Puno samoubojstava. Pomalo je već čudna situacija.

Da li vas uznemiravaju novine?

Malo ja to čitam. Ne dozvoljavam da me izazivaju te vijesti. Preskačem to. Naravno da me izazivaju, pa ih zato i izbjegavam.

Sada je sve svakom dostupno. Neće proći dugo a ljudima će staviti čip i biće potpuno kontrolirani. Biti će kao što bi Bebek rekao: "Uzalud vam trud svirači", jer oni su svoje napravili.

Farmacija radi gluposti, prodaju lijekove, skidaju norme koje su bile standard. Ekran je stalno ispred glave, nitko ne hoda više normalno, obrve su spuštene. Ide se prema jednom kolapsu. Znam kad se ljeti vratim sa otoka, kad uđem u grad i pogledam u ljude i ta lica, to više ne liči na ljude koje ja znam. Pojeo ih je ovaj tempo.

Davor Puklavec/PIXSELL

Budućnost je onda...?

Teško je reći što će donijeti budućnost, ali po mom mišljenju sve se kotrlja ka minusu. Neko će reći za ove moje riječi: "Što ovaj priča?" Okej, ne žalim se ja ni na što. Ali žao mi je djece jer im je perspektiva loša. U Hrvatskoj mladi ljudi idu u Irsku i Njemačku. Ovi sa otoka idu na kruzere da rade.

Ovo nam je naša borba dala.

Nije borba nego lupeži.

Otišli su Arsen Dedić i Zdenko Runjić, da li danas živimo u vrijeme kada imamo izvanredne instrumentaliste kao Gelo, Hauser, ali ne više i autore hitova? Gdje je budućnost glazbe?

Dobiti ćemo atonalnu muziku i to je neminovno. I onaj tko neće imati sluha biti će u prednosti. Ova regija, koja više gravitira Balkanu, tražit će svoj stil koji je tužan -- molski i ide na emociju. To može trajati duže. Ostali će tražiti trend. Više nitko ne pita za strofe nego samo -- daj mi refren odmah. Nemaju vremena. Pretvara se glazba u nešto što je industrija, a malo je ljudi na ovom prostoru.

Da li vam je drago što u ovom vremenu ne morate počinjati karijeru tako da stavljate pjesme na Youtube?

Nema veze, ja bih se sigurno bavio ovim. Ali mladima nije lako. Evo ima kod nas TV emisija "A strana" i toliko dobrih pjevača, ali za njih se nigdje ne čuje. Nemaju ni pjesme.

Da li ste vi odoljeli društvenim mrežama, tehnologiji?

Imam mail, naravno i mobilni, ali ne vraćam SMS poruke. Na računalu samo pogledam ako me nešto zanima. Uglavnom se spašavam od toga. Boris Dvornik mi je znao reći: "Ne mogu ja pjevati jer mikrofon nema oči." Kažem mu: "Ne gledaj u mikrofon nego u publiku i vidjet ćeš puno očiju." Prestali su se ljudi dodirivati, kontaktirati. Ne znam kuda to vodi.

Ne znam što je sreća? Što znači doznati sve? Nisu bez veze filozofe svrstali u genijalce čak zbog samo jedne njihove rečenice. Danas je čovjek koji mnogo govori a ništa ne kaže u trendu. On pola sata priča i ništa ne kaže. To su oratori koji žive svoj život koji ne znači ništa nikome, a užasno su popularni. Pravi ljudi s pravim vrijednostima, šmekeri, njih nema danas mnogo na TV ekranu.

Ivo Čagalj/PIXSELL

Da li su vas čuvene naočale sputale da imate u ono vrijeme status Čolića ili Miše Kovača?

Čola je glasovno jak. Čola pjeva tako da mu je sve u ekspanziji. Ja sam lagani tip. Nisam nikada bio preglasan i to je bila moja prednost. Meni je sve što sam radio u životu bilo smireno. Imao sam 1978. turneju po Jugi i sve one velike, jumbo plakate koji su najavljivali koncerte sam poskidao. Nisam ih htio. Nije mi se sviđala agresivna kampanja nego da sve bude lagano. Imali smo turneju Kemal Monteno i ja i krenuli smo od Đevđelije, a završili smo je u Mariboru gdje smo prodali samo pet karata.

Nije valjda te večeri bilo skijanje na televiziji?

Ha-ha-ha, nije, nego nisu nas znali. A sve je bilo puno u Srbiji, Hrvatskoj, Bosni, a Slovenija nula. Rekao sam mu: "Kemo, pet ljudi." Spustili smo se u publiku i pitali ovo petoro ljudi što hoće da im odsviramo. Da svako od njih naruči po jednu pjesmu. Na kraju smo im vratili novac.

Upravo idete u Moskvu, a tijekom karijere nastupali ste na najpoznatijim svjetskim pozornicama -- u Carnegie Hallu, Royal Albert Hallu, Olimpiji. Da li je tu sličnost sa Rolling Stonesima koji i u sedmom desetljeću sviraju na istim mjestima kao i vi?

Ne bih se uspoređivao. Ipak su oni svjetski poznata imena. Ja dođem u te hale i samo pokažem da se i ja bavim nečim što je slično njihovom, i taj moj gušt je u tome što, eto, i ja koji dolazim iz jedne male sredine nastupim u tim čuvenim svjetskim prostorima kao oni. Da kažem sebi: "Bio sam tamo i dovoljno je." Neke stvari koje su za neke normalne, a zapravo su teško ostvarive.

Sa čuvenim naočalama nalazite se na naslovnici knjige "Split sa početnike". Da li se može očekivati da se jednog dana kao zvijezda nađete na etiketi vina poput Zvonka Bogdana?

Već sam ja na vinu. Na makedonskom "Vrancu". Pojavio sam se i u hipermarketima Lidl na nekim proizvodima.

Vas vole i mlade generacije rođene poslije raspada SFRJ ali i oni jugonostalgičari, a na što ste vi nostalgični?

Na dobru hranu. Kada idem negdje u nepoznat restoran, obavezno pitam od čega što prave za ručak ili večeru. Danas nam svašta trpaju, kako u život, tako i u tanjur.

Intervju je u cjelosti preuzet s Nedeljnika.