"Izdajničko kolo". To je pjesma o liderima, ljudima koji razbijaju led, koji se usude biti oni u ovom vremenu čoporizma, to cijenim sve više i više. To je oda svim novinarima na margini koji uspijevaju preživjeti unatoč nepodobnosti i stavovima koji ne podilaze. Internet je omogućio da se jasno vide ta prisiljavanja na stavove neovisno o tome pričamo li o politici, odgoju, sigurnosti, sportu, religiji. Što se tiče žena, mislim da je cijelom svijetu potrebno oslobođenje žena, to govorim i u prvoj pjesmi, "kad oslobodimo žene, bit će lakše i bolje, žene su ono što sad zovemo pičke, pi pi pi pi". Ženama je užasno teško na većini planeta i u svakoj sferi društva. Toliko je to njihovo potlačeno mjesto općeprihvaćeno da imaš političarke koje su punim srcem za otimanje ženama ljudskih prava. Da ne govorim o neravnopravnosti na poslu u svim sferama.
Kraj albuma sa spomenutim "Izdajničkim kolom" i "Novim danom" podsjeća na, recimo tako, starog Edu, ali i govori dvije važne stvari: jedna je da je pozicija manjine i pitanje uma, a druga da se lakše nosiš i sa svojim i s tuđim demonima. Je li to zbog ulaska u četrdesete ili zbog roditeljstva?
Valjda je oboje, iskustvo je tu vrlo važno, dok se ne nađeš u takvoj poziciji ili problemu, ti ne možeš pričati o tom problemu, ne shvaćaš to jer nemaš potrebe razmišljati o tome. Ja to u intervjuima nekad ne znam objasniti, ali mi zato ide u pjesmama. Demoni i padovi dolaze i odlaze, nemam formule za to, bitno je da što brže ustanem i što manje vremena provedem u tom stanju.
Tebi je, naravno, uvijek bilo važno o čemu se pjeva, ali je na ovom albumu itekako važno i kako se svira, a svira se, mislim, bolje nego na ranijima. "Put u plus" i zbog toga traži velike koncerte, širinu, što ne bi bilo loše da ne živimo u vremenu u kojem se, čini se, do koncerata drži puno manje nego prije. Bojiš li se da bi to moglo utjecati i na promociju albuma i na broj nastupa?
Imam odličan bend, logično je da imam manje svirki jer su troškovi da dođeš s DJ-jem ili sa šest ljudi u ekipi totalno drukčiji. Druga stvar je da je moj pristup i energija s bendom totalno drukčija od dosadašnjih nastupa i bendova, pa ljudima treba vremena da se naviknu. Bitna je potražnja, a bez novog materijala nemam razloga za svirke. Sad ga imam i mislim da će biti više potražnje. Ekipa s kojom sam radio materijal, ljudi koji su odsvirali ove pjesme, sve do jednog su genijalci, svaki je Messi u svom fahu. Mislim da ću ovaj album puno svirati.
Edo, kakva je bila Hrvatska kad si odlazio u Tel Aviv, a kakva je ova u koju si se vratio iz Izraela?
Bila je puno optimističnija kad sam odlazio, ovo sad je mnogo depresivnije. Meni ne ide u glavu koliko su nesposobni ljudi na vlasti, koji od ovakve zemlje ne mogu napraviti mjesto u kojem ljudi ostaju i imaju plaćen posao. Ovdje nema podjela i rana kao u BiH, a pesimizam je manje-više jednak. Hrvatska ima bolje mogućnosti od Slovenije, recimo, a standard je mnogo lošiji.
Nesposobni su, to nema veze više sa strankama jer smo bili sudionici nekoliko promjena vlasti, postoje bolji ili lošiji govornici i ljudi koji obećavaju, ali nema pomaka prema naprijed već dugi niz godina. To mi je neshvatljivo i frustrirajuće. Šteta, ogromna šteta za toliki potencijal.
Je li za tebe završio rat ili ti se, ipak, javi grč od onoga što je bilo i straha da bi se, posebice u Bosni, moglo nastaviti?
Strah me, znam se grčiti, za to nemam savjet i lijek, ne više samo za Bosnu, ali tamošnja sranja me sjebu - ja sam ipak Bosanac. Indoktriniraju, svi svoje indoktriniraju od rata naovamo, nakon svakog sukoba, bez obzira gdje on bio, slijede godine indoktrinacije, a to opet dovede do sukoba.
Što misliš, hoće li nekad negdje na vlasti biti netko koga bi ti i ljudi slični tebi mogli nazvati svojim?
Nikad to potpuno zadovoljenje neće biti moguće, ali ima i bit će ljudi čije riječi vraćaju nadu. U sadašnjem vremenu je meni dosta ne biti idiot, korumpiran i ne podilaziti niskim strastima, pa imaš lajk od mene. Spojiti takvoga kojem fokus nije na nacionalizmu i floskulama i prošlosti, te da je i sposoban ekonomski promijeniti stvari, to je teško, ali je moguće. Neću i ne mislim se uvlačiti ni u čije političke kampanje.
U Hrvatsku si prvi put došao 1992. kao izbjeglica, pa onda drugi put na prijelazu stoljeća iz Tuzle, gdje si neuspješno studirao kriminalistiku, i treći puta s Bliskog istoka. Kako doživljavaš usporedbu sadašnje Hrvatske s onom iz devedesetih i osjetiš li buđenje duha tog vremena?
Pa zajebano je skroz, likovi na HRT-u opisuju Jasenovac skoro pa kao neki spa centar, da ne pričam o pogledu na migrante, generalno pogled na drukčije na TV u je dosta loš. Konzervativnija je nacionalna televizija nego ikad, to je regionalni problem, pogledaj TV u Mađarskoj ili bilo gdje u istočnoj Europi. Sve je više medija na netu kojima objektivnost i istina nisu bitni, to je zajebano skroz, lažne vijesti itd.
Što te danas, kao jednog sredovječnoga gospodina, najlakše iznervira, a što najbrže umiri?
Dijete me najviše umiri, obitelj, oni mi daju tu bezuvjetnu ljubav. Iznerviraju me idioti, ljudi koji nemaju razumijevanje za drukčije mišljenje, ljudi koji žive na predrasudama prema drugima. Sam sebe nekad iznerviram...
Kako to, molim te, da odrastao čovjek nema računalo?
Jebi ga, evo možda ovaj mjesec nakon dvije godine uleti nešto. Mogu puno tog obaviti ovako na telefonu, to su stare gejmerske ruke i prsti, pa se može i tipkati sat vremena. U sadašnje vrijeme se može i bez toga.
Na kraju: zašto, kako kažeš u pjesmi "Bolje je bolje", u Tuzli skaču najbolje i više nego drugdje?
To je oduvijek tako bilo, te svirke i repanje pred ekipom tamo su uvijek bile skakačke, bez obzira je li bilo 20 ili 2000 ljudi ispred tebe, bez obzira li je to "Mahir i Alma" ili pjesma "Trpaj".
