Kultura
2781 prikaza

I ja branim Jugoslaviju, branim je. Ne dam da mi je raskomadate, nikad

Darko Cvijetić
Davor Puklavec/PIXSELL
Knjiga Darka Cvijetića 'Što na podu spavaš' ušla je u širi izbor kandidata za Nagradu Fric 2019/20., a mi donosimo ulomak iz romana. Nagradu u vrijednosti od 75.000 kuna sponzorira Barcaffe

GLAVA DRUGA

(OTAC, PISMO)

 

Dragi sine,

sretno smo doputovali iz Sarajeva u Prijedor, i nije bilo nikakvih problema. Hoću da ti odmah napišem koliko sam bio ponosan, koliko smo bili ponosni kada si se pojavio s drugovima u stroju, u uniformi. Zaplakao sam, nisi primijetio, ali jesam. Mama me dotakla rukom i rekla – „Šta ti je, pobogu, nemoj da te vidi!“

Sine moj, nemoj se zbog nas sikirati, ovdje je sve normalno.

Brat ti je na probama u pozorištu, mama i ja normalno idemo na posao. Mama svaki dan u Ljubiji obiđe dida Franju i spremi mu ručak. Dakle, zbog nas ne brini. Pazi samo na sebe.

Moraš bolje jesti, mršav si mi, treba tu pušku nositi godinu dana.

Komšije čika Matić i Frgo pitaju za tebe. Na tvom ispraćaju, vidio si – napili smo se i ja i čika Matić, kako nismo valjda od pobjede Mate Parlova. Koliko sam primijetio, imaš odlične drugove, i Goran i ti baš ličite u tim vojno policijskim uniformama. Drago nam je da se dobro uklapaš u vojnički život.

Čuje se ovdje kako topovi tuku oko Dubice, ali i sam znaš da će to brzo prestati. Vojska će sigurno uskoro ugasiti rat u Hrvatskoj. Staće to brzo. Sreća je da si poziv dobio u Sarajevo. Tu će, evo kažu, biti glavna baza UNPROFOR‑a, tako da je šansa za rat kod nas, u Bosni, stvarno mala.

Sine moj, nemoj se, dakle, za nas sikirati. A nemoj ni da se mi sikiramo za tebe. Javljaj se kad god možeš. Brat ti poručuje da probaš ćevape kod Ferhatovića, na Baščaršiji.

Ne znam ko ti je ona cura na zakletvi, ali lijepa je, i budi dobar prema njoj. Mati stalno brine da ti ne bude zima u Sarajevu, a ja joj kažem da se u armiji još niko nije smrznuo, pa nećeš ni ti.

U Bjelacima je sve u redu, na selu je uvijek dobro i pozdravljaju te i Mile i Duško, i čiča Boško i Guto.

Svi su ponosni na tebe, Cvijetići su svi bili pošteni i dobri vojnici. Mita te zeza da si odlično prošao – vojna policija, on je bio dvije godine u mornarici.

Pozdravljaju te i drugari ispred solitera. Onaj drug Anđelo veli da će i on u aprilu u vojsku, neće da se ti skineš puno prije njega. Čuvaj se, budi dobar vojnik, godina prođe za čas, i brzo ćeš ti kući, pa ćemo ganjati kakav posao u rudniku. I slušaj te oficire, to su školovani i pametni ljudi, i uvijek ti žele najbolje, iako to ne razumiješ odmah. Nauči se svemu.

A najbitnije je da budeš dobar čovjek. Starješine poštuj, ja i danas pamtim kapetana iz Zemunika, kraj Zadra. Rekao sam ti da sam služio vojsku i u Rajlovcu na aerodromu, tako da ćemo pričati jednog dana da smo obojica služili JNA u Sarajevu.

Dragi sine, evo mama opet plače, i boji se, a ja joj kažem – ženo, šta cmizdriš, kako bude drugima, biće i našem djetetu. Mi smo Jugosloveni. I ja kao Srbin, i ona kao Hrvatica. Najveći Jugoslaveni. Znaš ti to, ali neka ti to napišem još jednom. Iz mog sela, iz Bjelajaca, prvi regruti su u JNA otišli tek 1961. Nije bilo muške dječice nakon ustaškog pokolja u Potkozarju. Ja i Mićan Košpić bili prvi nakon čiča Uroša i čiča Boška. A mater vašu Karmelu, Hrvaticu, zavolio sam čim sam je u Ljubiji ugledao. Tako je to, sine, ljubav ne zna za naciju i ne treba da zna. Tvoj brat voli malo hrvatisati u govoru, ali neka ga, on će biti pisac, valjda zna bolje od nas kako ide to s jezikom. Ne znam šta bih ti još pisao, sine... Nemam ja puno toga za reći. A baš sam se raspisao. Ako ti treba para – javi, ne znam koliko ti može biti to što smo ti ostavili, rasporedi, jesti imaš, a to je najvažnije. Nazovi kad god izađeš u grad, nemoj da te grad odmah opčini, pa da zaboraviš telefonirati. Nazovi, da znamo da si dobro. Za nas se ne sikiraj, jesi čuo?

 

Puno te vole i pozdr. MAMA TATA I DARKO, bake Maja i Hana, djed Franjo

 | Author:

GLAVA TREĆA

(KAPETAN TOPIĆ)

 

Ne znam. Djecu dali meni. Kako da ratujem s četrdesetak dječaka, čovječe. Takav se rat ne može dobiti i ne može voditi. Pola ih ne zna rukovati puškom. Ima momak iz Dervente, plače dvije noći zaredom. Šta da kažem djetetu? Otkud ja znam što su nas opkolili... Ni meni nitko ništa ne govori. Kao da je kapetan neki faktor u vojsci. I ne znam jesmo li u ratu?

Šta dječacima da kažem? Sinoć tuče snajper, prvo smo mislili da je netko kamenčiće bacao na prozor. Snajper, Isuse moj, snajper.

Čovječe, tuče nas snajper, a vojska mene gleda. Taj mali iz Dervente, musliman, govori mi „Kapetane, ne pucaju ovo Muslimani, ne pucaju, jel da ne pucaju, gdje bi na nas pucali Muslimani, pa ja sam Musliman, i Edo iz Zvornika, ne pucaju oni...“ i trese se dijete...

Šta da mu kažem, hajde reci ti meni, šta? Pucaju, sine, pucaju, jer Srbi na njih s brda pucaju! Tako da mu kažem? Pa ne znam tko puca, vojska puca, naša vojska to da mu kažem? Momčići, jedva brčiće imaju...

Zauzmi položaje, vičem, naređujem. „Kakve položaje?“ pita momak, Slovenac, iz Maribora. Radio vezom me samo zbunjuju. Nemamo struje sedmi dan, nema vode, hrane ima još kantinska zaliha i gotovo. Neki potpukovnik me radio vezom ubjeđuje da će nam dostaviti hranu. Čovječe, potpuno ludilo. Danas su nas tukli protivavionskim mitraljezom. To je vraško oružje, veliki kalibar, klinci se bacali iza zidova.

A onda ja moram pucati, da oni vide da pucam.

Upucam neku nenu što pretrčava, na trotoaru.

Oduzmem se od užasa. Ali, onda i klinci propucaju, počnu i oni vraćati. Mali Ćerimi, Šiptar, zvižde meci oko njega, a on se okrenuo i zolju im ispali na zgradu preko puta. Na mene se izderao vodnik iz Vranja, mali

Borko, viče „Koji si ti kurac, Hrvat da nam naređuje!“ zveknem mu šamar preko cijelog lica, a on utekao i čisti pištolj kod kuhinje. I, sad ja trebam mirno da spavam, da čekam da me u snu ubije... Ne znam, brate, ništa ne znam.

I baš taj Borko sutradan dobio metak u čelo, pao mi u naručje.

Dijete, čovječe, pa ja sam iz Jajca, s toliko godina nisam znao ni pravila u košarci...

Vodnik iz Vranja, pitomac, plav, nemam gdje ni da ga sahranim.

A ovi s brda samo naređuju. „Ne dati Muslimanima ni pedlja kasarne, oslobodit ćemo vas za koji dan, silazimo tenkovima do Vijećnice prekosutra!“ ... E, moj jarane, ne ide to tako. Preko pelena da dobiješ rat. Mokre pelene, teške, otežale, sinovi jugoslavenski, Slovenčići, Crnogorčići, Srpčići... Sramota, ne možeš disati od sramote. Zadnje proljeće pred rat. Zabeharava strah od nogu naviše. Pa preko očiju drhtiš pogledom na prvog do sebe.

Ni mene nisu učili pucati u bake.

Neću ja tu nenu zaboraviti. Nikad. Mrtva će me unijeti u grob ona. Spustit će me rukama, onim kojima se pokrila dok je padala kad sam je rafalom presjekao. Svaka čast, kapetane...

Baka te čeka u raju, dok si klincima pokazivao kako ubiti. Pa kad su malog Perića razvaljivali PAMom, kod kapije. Otkud im PAM, Isuse dragi, pa civili, „beretke“, kao neki mupovcirezervisti a na djecu krenuli. Ja ću tako Isusu s trnovom krunom i reći za tu nenu.    

Ubio sam brate, jer su i oni ubijali djecu.

Babu za dječaka.

Pa nek on gore preračunava svo to meso i starost. Mene je mater krstila, krišom, ali krstila. Nije ona mogla znati da ću ja u ratu s ovoliko djece završiti. Pukovnik mi radio vezom objašnjava da su mu ustaše u onom ratu sve pobili.  Pa šta ja imam s tim, u božju mater? Zbog tvojih mrtvih iz onog rata ja moram bake ubijati u ovom? A kako ću to reći on viče: „Topiću, ti si lojalan, Hrvat si, brani Jugoslaviju s tom djecom, ima da Jugoslaviju spasite, tu, na Švrakinom brdu, u pola Sarajeva!“

 I ja branim Jugoslaviju, branim je. Ne dam da mi je raskomadate, nikada. Ne dam ove dječake nikome.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.