Kad je prije nešto manje od desetak godina gostovao u Hrvatskoj, poljski pisac Andrzej Stasiuk izrekao je nekoliko iznimno zanimljivih teza. Zanimljiva je, primjerice, njegova usporedba srednjoeuropske i zapadne književnosti. Po njemu, srednjoeuropska književnost okrenuta je više prema svijetu i samoj stvarnosti, dok je zapadna više orijentirana na samu sebe te joj "prijeti opasnost da uskoro samu sebe proguta".
Drugu njegovu tezu vrijedi navesti u cijelosti: "Godinama u komunizmu smo živjeli u velikom iščekivanju i žudnji za Zapadom, koji nam je bio nedostupan i u koji nismo mogli putovati. Za tog čekanja smo duboko zaronili u kulturu Zapada. Nismo bili tamo, ali smo funkcionirali u imaginarnom zapadnom svijetu. I kad nam je konačno postao dostupan, interes je opao. Danas mi je na Zapadu dosadno, jer imam dojam da je sve što tamo mogu vidjeti davno opisano i da je Zapad strašno iscrpljena tema.
Recimo, prekrasna harmonija civilizacije, kulture i prirode u Toskani mi je nakon tjedan dana stvarala mučninu". U tom smislu Stasiuk navodi kako na Zapad odlazi kao pisac, da bi od pisanja ponešto i zaradio, ali da mu je mnogo veći intelektualni izazov, primjerice, putovanje u Albaniju. Ono što daje vjerodostojnost i težinu njegovim riječima ogleda se u činjenici kako se ne radi o frustracijama "neshvaćenoga genija" iz jedne književnosti kojega, eto, "truli Zapad" ne razumije.
Naprotiv, Stasiukova djela su prepoznata i cijenjena izvan granica Poljske, prvenstveno na njemačkom govornom području, iako je riječ o piscu imunom na književne salone. Po mnogima, radi se o jednom od najboljih suvremenih poljskih pisaca. Kad je davao navedene intervjue, Stasiuk je došao u Hrvatsku predstaviti svoj roman "Devet", koji je svojedobno objavila zaprešićka Fraktura.
Stasiuk je zanimljiv još po jednom detalju: napustio je Varšavu u kojoj je odrastao i sa suprugom se preselio u rijetko naseljeni dio Zakapartja, gdje do prvog susjeda treba preći udaljenost od 5 do 6 kilometara. Odatle, zajedno sa suprugom, vodi izdavačku kuću Czarne. Primjer koji na svoj način pokazuje koliko je Stasiuk u pravu je najnovija književna senzacija, irački pisac Hassan Blasim sa svojom zbirkom priča "Irački Krist i druge priče".
Blasim je naprosto "imao sreću" da je rođen i da je živio na "iznimno zanimljivom području", što je po Stasiuku ključni preduvjet za dobru literaturu. Stoga nisam, kad je riječ o ovom piscu, sklon epitetima poput genijalno, veličanstveno, jer na taj način nesvjesno demonstriramo "sindrom više vrijednosti" u odnosu na pisce koji dolaze iz "egzotičnih zemalja", jer je sasvim očekivano da iz zemlje koja je prošla kroz "deveti krug pakla" dođe u svjetskim okvirima iznimna literatura, "iz svijeta koji je u konstantnom pokretu", kako bi to rekao Andrzej Stasiuk.
Hassan Blasim rođen je 1973. u Bagdadu, gdje je studirao na Akademiji filmskih umjetnosti. Godine 1998., u vrijeme diktature svrgnutog i pogubljenog iračkog diktatora Sadama Huseina, napušta Bagdad i odlazi u Irački Kurdistan, gdje je snimao filmove pod pseudonimom Ouazad Osman. Djela su mu prevedena na dvadesetak jezika.
Blasimove priče ne podsjećaju na bilo što nastalo u sklopu kanoniziranih obrazaca nečega što Stasiuk naziva zapadnom književnošću, iako su Blasimove najčešće teme - rat, izbjeglištvo i egzil - kompatibilne s tim obrascima. Razlika je upravo u onome što navodi Stasiuk: jednima, zapadnoj književnosti, književnost je postala samoj sebi svrha, dok je ona kod Blasima tek sredstvo.
Ako bih ipak morao Hassana Blasima usporediti s nekim piscem s kojim sam se ranije susreo, onda bi to prije svih bio sjajni izraelski kratkopričaš Etgar Keret, koji je ujedno i filmski redatelj, kao i Blasim. I to prilično uspješan: primjerice za svoj film "Meduze" Keret je 2007. dobio nagradu Camera d’Or (Zlatna kamera) na prestižnom Filmskom festivalu u Cannesu. Kereta su neki književni kritičari predstavili kao spoj Kafke i Tarantina. I savršeno pogodili. Isto to mogli bismo reći i za Blasima.
Sličnost između ova dva pisca pogotovo dolazi do izražaja u pričama koje bismo uvjetno rečeno mogli nazvati fantastičnima, a u principu se radi o nekoj vrsti crnog bliskoistočnog magičnog realizma. Takva je primjerice priča "Pizzerija kamikaze" Etgara Kereta i Blasimova priča "Tisuću i jedan nož": Blasimov i Keretov brutalni i bizarni humor je prilično sličan, radnja nesmetano dvosmjerno teče iz jednog svijeta u drugi, iz svijeta živih u svijet mrtvih, te iz realnog u onostrano.
Blasim iz potpuno neočekivane perspektive gleda na određene fenomene koji su zaprepastili svjetsku javnost, poput javnih smaknuća ili fenomena samoubojica. Primjerice, o fenomenu samoubojica na jedan urnebesno duhovit i bizaran način govori i najpoznatija Keretova priča, "Pizzerija kamikaze".
Teško je preko ove knjige razumjeti sve ono što se događa u Iraku ili Siriji, niti je to moguće bez "tetoviranja vlastite kože", ali se barem donekle može shvatiti kako funkcionira taj svijet iz devetog kruga pakla te da tu nema suštinskih razlika između našeg i Blasimova svijeta, bez obzira na to što bi slična konstatacija mogla neko osjetljivo zapadno uho zgroziti.
Ilustrativna je u tom smislu naslovna priča "Irački Krist" koja govori o Danielu, "iračkom Kristu", kršćaninu lojalnom režimu Sadama Huseina, koji postaje samoubojica. Ta priča na jedan način ruši uvriježenu zapadnjačku superiornost. Govori o tome kako okolnosti bilo koga mogu pretvoriti u monstruma: u ratnog zločinca u našem slučaju, odnosno jednog iračkog kršćanina u islamističkog terorista-samoubojicu u Blasimovoj prozi.
Ključni preduvjet da biste to postali i u jednom i u drugom slučaju nije religija niti niz zadanih društveno-političkih okolnosti: najčešće je dovoljno biti rođen u krivo vrijeme na krivome mjestu. Preko ove priče Blasim nam na jedan nevjerojatan način objašnjava ovaj fenomen i izbija ključni adut iz ruku onih koji na ovaj fenomen gledaju površno i u suštini im služi samo kao potvrda vlastitih "neoborivih teza".
Blasim u ovoj knjizi ne elaborira uobičajenu priču o sukobu šijita i sunita kojom se najčešće nastoji "otključati" ovaj košmarni svijet. Njemu su i jedni i drugi manje ili više fanatizirani očajnici kod kojih religija ne igra značajnu ulogu: ona je najčešće tek amblematska, dok se u uobičajenoj zapadnjačkoj percepciji uzima kao ključna.
Ipak, najzačudnija priča iz zbirke je spominjana "Tisuću i jedan nož". To je neka vrst holivudskog "X-Mena" na irački način i prilično sam uvjeren kako je i sam autor, ipak se radi o filmskom redatelju, ciljao na sličnu analogiju. To je alegorijska priča o skupini ljudi koji imaju neobičnu moć: čine noževe nevidljivima. Nažalost, uvijek postoje i oni koji te noževe mogu iz virtualne stvarnosti vratiti u običnu. Blasim je isuviše dobar pisac da bi propustio priču odvesti u ovom smjeru.
U njegovu slučaju, osobe koje "mogu vratiti noževe" su supruga i petogodišnje dijete neimenovanog pripovjedača. Još jedna priča koju svakako treba izdvojiti je ona uvodna, "Stvarnost i službeni zapis", koja govori o bagdadskom vozaču Hitne pomoći kojega zarobi jedna od bezbrojnih bagdadskih ratnih milicija kad je u sanitetskom vozilu prevozio punu vreću odsječenih ljudskih glava. Potom je pretvoren u svojevrsnog "manekena" kojega te milicije koriste prilikom snimanja propagandnih spotova.
Priča je, uz to što je brutalna, istodobno i duhovita. U sličnim dijelovima najviše dolazi do izražaja Blasimovo spisateljsko umijeće. Blasimov "maneken" prelazi iz ruku jedne milicije u ruke druge, preprodaju ga jedni drugima kao neperspektivnog nogometaša te snima "spotove" za niz opskurnih bagdadskih gospodara smrti: "Jednom je izdajnički Kurd, nevjernik kršćanin, saudijski terorist, obavještajni agent sirijskih baathista ili pripadnik iranske revolucionarne garde". S njim obavezno ide i "snimatelj".
Jedna te ista osoba je režiser svih tih "videouradaka", stanoviti Profesor. Ova priča je s jedne strane alegorija o shizofrenoj ulozi medija u bliskoistočnom kaosu, o sveprisutnom medijskom ratu, a s druge nam govori kako u tom iscrpljujućem sukobu nema nevinih niti naivnih, osim bogobojazne žrtve, glavnog aktera priče koji švedskim useljeničkim vlastima priča svoju životnu priču.
Ključ ove knjige, po mojemu mišljenju, proizlazi iz činjenice kako Blasim, a niti bilo koji od njegovih likova ni na jednom mjestu u knjizi ne spominju budućnost niti tko razmišlja o njoj. Ona u tom svijetu zapravo ne postoji, a fenomen samoubojica i javnih smaknuća izravna je i logična posljedica toga. Možemo reći kako je tu budućnost, kako to obično biva, i ne samo u ovom slučaju, bespovratno "pojela" nepodnošljiva lakoća ubijanja.
