Kultura
279 prikaza

Igrala je protiv Navratilove, a onda je odabrala kazalište

1/9
Ivo Čagalj/PIXSELL
INTERVJU Iza sebe ima 33 godine kazališne karijere, bila je u vrhu jugoslavenskog ženskog tenisa, a razgovaramo uoči premijere predstave ‘… a mobitel i dalje zvoni’ u HNK Split

Mrtav čovjek, nepoznata žena i mobitel koji ne prestaje zvoniti – to je ukratko uvod u novu predstavu koju režira splitska kazališna redateljica Nenni Delmestre, prema tekstu suvremene američke dramatičarke Sare Ruhl. Delmestre iza sebe ima 33 godine osebujne kazališne karijere, više od 80 predstava, kontakte s kazališnim umjetnicima diljem svijeta, ali se može pohvaliti i kuriozitetom da je nekoć bila u vrhu jugoslavenskog ženskog tenisa. Dok se nije zaljubila u kazalište. S redateljicom smo razgovarali uoči premijere predstave “… a mobitel i dalje zvoni” u splitskom HNK 12. veljače.


Express: Drama Sare Ruhl, koju trenutno režirate i koja će uskoro doživjeti premijeru, ‘... a mobitel i dalje zvoni’, bavi se u jednu ruku otuđenošću. Žena koja se prvi put javi na telefon mrtvog čovjeka ne može se prestati javljati, kao da je postala ovisna o tome da zadrži neku poveznicu s tim čovjekom koji je pred njom umro, iako ga nije poznavala. Tekst je napisan prije 12 godina, kad mobiteli još nisu bili pametni, no već je tad bilo jasno da nas ta spravica osamljuje koliko i zbližava. Vidite li osamu kao problem današnjeg društva?
Mislim da nam je svima jasno koliko se naš život u velikom dijelu preselio ‘online’. U jednu ruku to nas zbližava, u drugu otuđuje. U ovoj našoj ‘romantičnoj komediji’ glavna junakinja preuzima mobitel mrtvog čovjeka s plemenitom namjerom da popravi njegove odnose i pruži utjehu njegovim ‘bližnjima’. Naravno da se u tom svom empatičnom zanosu zapetlja i da se njena romantična slika ljudi i svijeta počinje otapati, ali se istodobno stvara nova slika života koji je realan i konkretan i koji joj otvara vrata istinske sreće. Osama je, osobito sad, u okolnostima u kojima živimo s ovom pandemijom, postala velik društveni problem koji otvara mnoga pitanja. Što će biti s mladim ljudima, kad će se zaljubiti, dotaknuti, poljubiti? Kad ćemo napokon moći zagrliti svoje roditelje? Ja se samo nadam da nam, kad ova pandemija prestane, taj ‘online’ život neće i dalje biti potreban u jednakoj mjeri kao sad. 

 | Author: Ivo Čagalj/PIXSELL Ivo Čagalj/PIXSELL

Express: Prošla godina ostavila je snažan utjecaj na kazališta diljem svijeta. Vi ste u 2019., koja se iz današnje perspektive čini kao godina u kojoj smo živjeli u blaženom neznanju i u kojoj nam je zapravo bilo dobro, imali premijeru predstava ‘Laponija’ i ‘Kušnja’. Kako vam je izgledala 2020. godina? Kako ste osobno i profesionalno podnijeli pandemiju?
Kao i mnogi, pokušala sam iz 2020. izvući najbolje što sam mogla. Teško mi je palo što sam neke angažmane morala odgoditi, ali tako je manje-više svima, pa sam se pomirila s tim. Najbolje što mi se na profesionalnom planu dogodilo je to što sam postala članicom neformalne grupe The Day After, koju čine pisci, redatelji, glumci, prevoditelji (a ima među nama i jedan psihijatar) iz Izraela, Njemačke, SAD-a, Brazila, Indije, Mađarske, Slovačke, Češke, Italije, Austrije, Kine. Sastajemo se svake nedjelje na Zoomu i razgovaramo o kazalištu kroz prizmu aktualnih događaja i vizije budućnosti. Kolegama iz TDA grupe poslala sam na čitanje nekoliko tekstova hrvatskih pisaca prevedenih na engleski. A konkretni rezultat toga je da su drame Elvisa Bošnjaka ‘Otac’ i ‘Ubojstvo u klubu Quasimodo’ prevedene na hebrejski te su u planu prijevodi još nekih hrvatskih pisaca. Također, imala sam sreću da smo uspjeli i ‘Laponiju’ odigrati čim su se proljetos otvorila kazališta, a zatim i u njenom prirodnom božićnom terminu. Nažalost, s ‘Kušnjom’ smo stali zbog Zojine smrti, koja nas je sve jako pogodila, a onda je tu još i pandemija koja je zaustavila sve predstave s velikim brojem umjetnika, ali nadam se da ta važna predstava neće nestati s repertoara HNK Split. Imala sam i vremena prevesti nekoliko tekstova za svoje buduće projekte. Osobno, bilo je svega, i brojenja 15.000 koraka na balkonu, i izlazaka u ‘nemušte ure’ na šetnju uz more, uglavnom distanca i maska, i to još disciplinirano prakticiram. Najteže mi je što ne ljubim i ne grlim mamu i prijatelje. Tek sad vidim koliko mi je taj fizički kontakt neophodan za preživljavanje. Kad ovo prođe, nagrlit ćemo se do mile volje!

Express: ‘Nenni je uvijek više vjerovala u mene nego ja sam i vukla me naprijed’, riječi su dramskog pisca Elvisa Bošnjaka. Režirali ste mnogo Bošnjakovih komada, zapravo više nego ijedan redatelj u Hrvatskoj, a on tvrdi da među vama vlada poseban tip razumijevanja. Ima li Split još takvih suvremenih dramskih pisca, koji poput Bošnjaka razumiju duh dalmatinskog podneblja?

S Elvisom zadnja dva desetljeća imam poseban profesionalni i prijateljski odnos. Mislim da smo zajedno napravili nekoliko velikih predstava, ali ono što je jednako važno je da imamo neprekidnu komunikaciju i razmjenu ideja, kreativnih ‘napadaja’ i ‘ludila’ i kad ne radimo zajedno. Mi se nekako ne bojimo i ne stidimo jedno drugome pokazati ogoljelost snova koje bismo pretočili u neki kreativni izričaj. I to je neprocjenjivo. Split ima novih dramskih pisaca, u ovom trenutku padaju mi na pamet Ivana Vuković i Katja Grcić, dobitnice Nagrade ‘Marin Držić’, a znam i za još nekoliko ljudi koji dobro pišu.

 | Author:

Express: Režirali ste gotovo 80 predstava u kazališnoj karijeri, što u HNK Split i ostalim hrvatskim kazalištima, što u Sloveniji, Meksiku, Makedoniji, Italiji i Venezueli. Režirali ste i klasike, Ibsena, Shakespearea, Sofokla, ali i strane suvremene tekstove, poput onih Jona Fossea ili Yasmine Reze. Kakve priče vas privlače? Kad postavljate predstavu, što je vam je bitno da na završetku večeri publika sa sobom ponese, kakav osjećaj, kakav dojam?
Ne mogu reći da me privlače isključivo neke posebne priče. Ono što mi je bitno u odabiru dramskog teksta je to da me se tiče, na emotivnoj, intelektualnoj, etičkoj... razini. Ako je to priča koja zrcali naš svijet, nije dovoljno da bude samo to nego da ima i drugu, treću, petu dimenziju, da ima poseban kut gledanja, uvijek iz drugog i prema drugom, iz pokušaja razumijevanja, da pokuša dotaknuti čežnju za boljim i plemenitijim. Posebno volim tekstove poput ovoga koji sad radim jer mi dopuštaju da se igram snom i javom, realnim i irealnim, svakodnevnim i poetskim. Volim kad mi publika izađe s osjećajem da je bila dio jednog svijeta prema kojemu ima stav, kad o predstavi raspravlja pri izlasku iz kazališta, nije loše ni kad su zbunjeni, a u zadnje vrijeme sve ih više volim vidjeti radosna lica.


Express: Studirali ste u SAD-u, kamo ste otišli kao 18- godišnjakinja. Da se današnja Nenni upušta u takvu avanturu, što biste ondašnjoj sebi poručili? Biste li joj poručili da ostane u Americi ili da se vrati kući?
Nikad ne bih ostala u Americi. Mogla sam, nisam htjela. Možda bih danas otišla u jednu od skandinavskih zemalja, kad ne bi bilo toliko hladno, ha, ha. Često sam u Barceloni i mislim da je to pravi grad za mene. Split volim, Split me boli jer može biti fantastičan grad, a to nije, i ne znam hoće li ikad biti.

 | Author:

Express: U jednome malo starijem razgovoru s Ladom Kaštelan rekli ste da vam povratak iz Amerike nije bio jednostavan i da je izazvao žešće reakcije, da su vas neki lijepo prihvatili, no da nekima također nije bilo drago što ste se vratili. Kako ste našli svoj put u kazalište jednom kad ste se vratili? Bili ste mlada redateljica koja je često radila s vrlo iskusnim glumcima i glumicama koji su iza sebe već imali zavidnu karijeru.
Kako sam odmah nakon studija u Miamiju asistirala svojemu mentoru, dvostrukom oskarovcu Joseu Ferreru, i radila sa svjetskim glumcima poput Margo Martindale, Patricka Macneea, Constance Cummings, Miguela Ferrera..., nije mi bio problem pristupiti najboljim glumcima u Splitu i predložiti im da radimo predstave. Prvu sam radila sa Zdravkom Krstulović i Marijom Danirom, a odmah zatim i s Gendom, Bobanom, Lepetićem... Kad ste toliko mladi, beskompromisni i zaluđeni time što radite, ljudi vam povjeruju. Sa Zdravkom i Gendom razvila sam poseban profesionalni i prijateljski odnos, sanjali smo isto kazalište i s predstavama ‘Više od ljubavi, ‘Pustolov pred vratima’, ‘Šimun Cirenac’, započeo je ‘novi val’u splitskom kazalištu, kako je to Kudrjavcev napisao. U poslu se nikad nisam bojala rizika, bilo koje vrste, niti političkih pritisaka, koji iz današnje perspektive izgledaju smiješno i naivno. Kad smo 1989. napravili ‘Šimuna Cirenca’, koji je imao točnu političku dijagnozu svega što nam slijedi, ali i moćnu duhovnu dimenziju koja nudi svjetlo, Božidar Boban rekao mi je da je ponosan što igra u toj predstavi i to mi je dalo ogroman vjetar u leđa. Neizmjerno sam zahvalna svim tim velikim umjetnicima koji su mi na početku pomogli, kao i Radi Perkoviću, koji mi je u delikatnim vremenima ponovno otvorio vrata mojeg teatra.

 | Author:

Express: Bili ste posvećena tenisačica, na vrhu jugoslavenske ljestvice ženskog tenisa, zbog čega ste i dobili američku stipendiju na Floridi. Čemu vas je naučio tenis, ali i općenito dinamika bavljenja sportom na visokoj razini? Ima li u vašem pristupu kazalištu nečeg sportskog?
Kad morate pred 2000 ljudi izaći na meč s tad najboljom tenisačicom svijeta, Martinom Navratilovom, kao što sam morala na otvorenju Europskog prvenstva u Beču, onda morate ludo vjerovati u sebe. Da se razumijemo, ja nisam bila njena klasa, i bilo je očito da nemam šanse, ali sam se junački borila do zadnjeg poena. Mislim da je to u krvi svim sportašima, nikad ne odustati, dati sve što imaš, prihvatiti i pobjedu i poraz sa stavom da sutra počinje nova utakmica, rad na novoj predstavi i da treba sve ispočetka, i bolje, bolje, bolje... Ono što me tenis naučio je biti prisutna u trenutku u kojem jesi. To ja zovem ‘egzistencijalistički pristup tenisu’ i imam cijelu teoriju o loptici koja dolazi prema vama brže od 100 km/h, ha, ha. To je osobito važno za glumu, ne biti ni sekundu ispred ili iza trenutka u kojem jesi.


Express: U jednom intervjuu požalili ste se da hrvatska kultura gotovo uvijek podrazumijeva Zagreb kao središte te kulture i da je ponekad frustrirajuća odsječenost Dalmacije od tog centra. Što mislite zašto je to tako? Čini li vam se da se išta u tom pogledu promijenilo? S druge strane, u Splitu se održavaju jedine dvije nacionalne kazališne manifestacije, Splitsko ljeto i Marulićevi dani, i to je vrijeme kad Split postaje centar hrvatske drame.
Mislim da se s jedne strane situacija u zadnje vrijeme popravlja i nadam se da će se na tome ustrajati. Mnogo ovisi i o nama samima. Prije svega moramo u lokalnoj politici imati ljude koji razumiju značaj kulture. Sad kad smo dio EU, naše aspiracije moraju sezati i dalje od Zagreba. U Splitu možemo svoj nos zabiti u brdo, a možemo i staviti prst u more. Moji pogledi uvijek su bili prema daljini. Splitsko ljeto i Marulićevi dani znače puno, ali moraju značiti mnogo više. Ovi festivali moraju biti prilika za ‘show case’, da pokažemo drugima svoje najbolje predstave, da razmjenjujemo predstave sa stranim festivalima, ali nažalost, mi nismo u stanju niti razmijeniti predstave između nacionalnih kazališta. Dok sam bila u Vijeću Marulićevih dana, o tome sam imala i neke konkretne prijedloge, ali kako za to nitko nije imao volje, a bilo je i reakcija poput ‘Što će nama neki strani producenti?’, izašla sam iz tog vijeća.

 | Author: Ivo Čagalj/PIXSELL Ivo Čagalj/PIXSELL

Express: Prije nego što se zaredila, radili ste s Editom Majić, koju ste upoznali kad je glumila naslovnu ulogu Krležine ‘Salome’, nakon izlaska s Akademije 1993. godine. Znali ste isticati razumijevanje koje je vladalo između vas i Edite na sceni, da je uvijek i bez riječi znala pogoditi što u tom trenutku tražite od nje. Čime vas je fascinirao Editin talent?
S Editom sam radila samo dvije predstave, ‘Salomu’ 1993.  i ‘Oluju’ 2003. Njen ulazak i izlazak iz kazališta. Dakle, počele smo s razuzdanom mladom ženom koja skida glavu Ivanu Krstitelju, a završile sa zračnim duhom Arijelom koji se oslobađa od Prospera (redatelja) i odlazi iz kazališta u svoju slobodu. Pri tome ostavlja u kazalištu svoja krila kojima je letio kroz cijelu predstavu. Tad nisam imala pojma koje su njene namjere u vezi sa zaređenjem, ali sam sasvim sigurno taj lik Arijela postavila iz nje i njenih nedoumica, iz njene potrage za smislom života. Ako govorimo o nekoj poveznici između Edite i mene na sceni, onda je to sigurno nešto što nije racionalno, artikulirano, osviješteno, nego mi se čini da samo se razumjele nekim drukčijim kodom, koji nikad nisam imala ni s jednim drugim glumcem ili glumicom na sceni, iako sam s nekima u mnogo bližim privatnim odnosima nego s Editom.

Express: Prošle godine otišla je Zoja Odak, koju ste 2019. animirali da odglumi ulogu Rebecce Nurse u komadu ‘Kušnja’ Arthura Millera, što je bilo njezino posljednje pojavljivanje na sceni splitskog HNK. Zoja je bila legenda hrvatskoga glumišta, Split je dao mnoštvo pamtljivih i velikih imena, no uspijevaju li mlađe generacije ispuniti prazninu koja ostaje za starijim glumcima?
Ne može nitko ispuniti prazninu koja je ostala za Zojom, Zdravkom Krstulović, Josipom Gendom, Borisom Dvornikom. To su bili veliki umjetnici i iznimni ljudi. Imala sam sreću da sam sa Zdravkom, Gendom i Zojom radila i da smo razvili posebna prijateljstva. Borisa sam voljela i poštovala, a znam da je i on je mene jer me podržao u nekim ključnim trenucima u kazalištu, ali nažalost, nismo nikad radili zajedno. Mladi moraju tražiti svoje mjesto na sceni. Imamo nekoliko iznimno talentirani mladih glumaca/ica i vjerujem da će se izgraditi u značajne umjetnike. Taj proces nije lak, podrazumijeva veliku predanost radu, neprestano obrazovanje, zdrav odnos sa svojim egom, ali i određenu svijest o mjestu i vremenu u kojem živimo, a nadam se i etički stav o tome.

 | Author:

Express: Rado surađujete sa španjolskim i katalonskim piscima. Postavili ste djela Juana Mayorge, Cristine Clemente, Marca Angeleta, Marte Buchace, Estevea Solera, J. M. Miroa, Jordija Galcerana... Otkud interes za pisce upravo s tog podneblja? Postoji li nešto u hispanskom duhu što vas privlači ili što vam se čini da dobro korespondira sa splitskim duhom?
Bez obzira na svoje specifičnosti, gradovi na Mediteranu imaju neke vrlo bitne zajedničke osobine. Nije slučajno da su prije 3-4 desetljeća u Splitu najbolje prolazile adaptacije tekstova talijanskih pisaca. Ja sam te paralele pronašla sa Španjolcima, a još bliže s Kataloncima. Valjda su to sunce, ta svjetlost, prostranstvo i otvorenost koje nam pruža more, taj život na ulici, stvorili mentalitet onoga što zovemo mediteranska zaigranost, šarm, nonšalantnost, ali i koleričnost, strast, emotivna neobuzdanost. Možda su to opća mjesta, ali odmah ćete ih prepoznati, kako u Splitu tako i u Barceloni te u mnogim drugim mediteranskim gradovima. Jako se razveselim kad pronađem tekstove koje mogu s lakoćom prevesti i adaptirati na splitski. Prije se to radilo samo s nekim pučkim tekstovima, ali danas je to moguće napraviti i s vrlo ozbiljnim suvremenim dramama i postići potpunu uvjerljivost zato što dijelimo identične probleme i vrlo sličnu sliku svijeta.

Express: U splitskom HNK ste 1987. režirali svoju prvu predstavu, ‘Više od ljubavi’, prema tekstu američkog pisca Sama Sheparda. Što se u hrvatskom kazalištu promijenilo u te 33 godine? Nema više nekih velikih imena, poput kritičara Dalibora Foretića, redatelja Marina Carića, Božidara Violića… Mislite li da je naprosto došlo neko drugo vrijeme u kojem vrijede drukčija pravila? Ima li u današnjem kazalištu pozitivnih trendova kojih možda nije bilo prije deset, dvadeset ili trideset godina?
Dobro da ste spomenuli Foretića, a ja bih tu još dodala Brečića, Kudrjavceva, Mariju Grgičević... kritičare koji su znali ‘pročitati’ predstavu i o njoj argumentirano pisati. Danas su takvi ljudi rijetki i ne bi bilo ukusno da spominjem neke časne iznimke, ali istina je da je kultura i kazalište gotovo istisnuto iz dnevnih novina. Na portalima svašta možete naći, ali temeljite i promišljene kritike su rijetke, a bez nekog vjerodostojnog zrcala nije lako tražiti puteve, osobito mladim glumcima kojima se laska da je popularnost isto što i kvaliteta. Pozitivno je to što je sve više neovisnih kazališta i kazališnih grupa koje se okupljaju oko nekog projekta. Mislim da je to neka budućnost jer s ovom hiperinflacijom glumaca koje izbacuju akademije i učilišta u svakom većem gradu već je sad mnogo mladih ljudi koji više ne mogu čekati na zaposlenje u nacionalnim ili gradskim kazalištima i moraju se sami pobrinuti za svoju egzistenciju i umjetnički put. Neki od tih projekata donijeli su svježinu, zanimljiva estetska istraživanja i dobra su konkurencija institucijama.

Express: Prošle je godine HNK Zagreb valjda prvi put organizirao natječaj za suvremeni dramski tekst, na koji se javilo mnogo ljudi. Treba li takvo što postati praksa i u drugim kazalištima u Hrvatskoj i postoji li šansa da i HNK Split organizira sličan natječaj?
Pisci i bez natječaja šalju svoje tekstove kazalištima i neki dođu na red za uprizorenje. Također, imamo najznačajniju Nagradu ‘Marin Držić’ i, kad bi se uprave kazališta malo više potrudile pročitati tekstove koji su nagrađeni i preporučeni, sigurna sam da ima dovoljno kvalitete i kvantitete za moguća uprizorenja.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.