Kultura
138 prikaza

'Ispravio sam sramotu da Manchester nema spomenik Engelsu'

Manchester, kolovoz 2017., postavljanje spomenika Engelsu
YouTube
Britanski umjetnik Phil Collins nema veze s pop zvijezdom, ali zna sve o DDR-u, Smithsima, diktaturama...

Njemačka takvo što u tom trenutku nije pamtila najmanje 20 godina, da netko u lokalnim novinama objavi oglas da traži predavače marksizma i lenjinizma. Bila je 2009. i britanskom umjetniku Philu Collinsu (koji s popularnim glazbenikom nema apsolutno nikakve veze osim zajedničkog imena) javilo se čak 40 Nijemaca i 150 Rusa u dobi između 40 i 70 godina. Ljudi iz poviješću neslavno pregaženog DDR-a trebali su mu kako bi s njima razgovarao o tome što se dogodilo s njihovim životima tijekom dva desetljeća nakon što im je propala profesija za koju su se obrazovali i sustav u koji su vjerovali tko više tko manje.

"Fasciniraju me nagle promjene značenja predmeta i ideja iz komunizma. Htio sam vidjeti što se događa sa simbolima našeg djetinjstva nakon što se sruše poput Zida, pa nam kao jedina prizma kroz koju vidimo taj dio života, ostaje prizma diktature, umjesto da svakodnevno živimo ljubav i prijateljstvo", objasnio je za Express.

U svom posljednjem umjetničkom podvigu prije nego što će doputovati u Šibenik na ovogodišnji FALIŠ, 47-godišnji Collins učinio je još nešto nečuveno; iskopao je iz jedne zadnje zabiti u Ukrajini odbačenu betonsku skulpturu Friedricha Engelsa i dovukao je u Manchester kako bi je tamo postavio na jedan od gradskih trgova. To da mu nitko nije došao glave kao "komunjari" bilo je jasno već s time što nam se na telefon javio živ i zdrav, otpuhujući dimove prve od nekoliko cigareta. Zbog čega se prihvatio posla koji se razvukao na čak osam godina?

Berlinski zid Luđe od fikcije Life Hollywood je gradio lažni tunel za bijeg iz Istočnog Berlina

"Zato što je Engels u Manchesteru živio 20 godina. Imao je 23 godine kad je došao iz rodnog Barmena u Pruskoj kako bi radio u obiteljskoj tvornici pamuka Ermen and Engels. Nije potjecao iz radničke klase, ali je svjedočio životu radnika, iskorištavanju, vidio je na što nalikuju kuće u kojima su živjeli, takve stvari", uvodio nas je Collins u priču.

"Nijedna zgrada nije obilježena kao neko od mjesta koje je nekoć davno imalo veze s filozofom koji je mijenjao svijet iz grada u kojem se rađao kapitalizam 19. stoljeća. Manchester je tad bio i rasadnik prilično radikalnih ideja; radničkog pokreta čartista, sufražetkinja, sindikalnog organiziranja, vegetarijanstva...

Pokazalo se da pronaći upotrebljiv spomenik Friedricha Engelsa nije bilo lako. Čak niti uz pomoć odavno propalih predavača marksizma. Prvo je tražio u Bjelorusiji. Posjetio je i svojevrsno groblje spomenika u Moskvi. Nekoliko puta je išao u Ukrajinu, a na kraju je jednog Engelsa pronašao u Maloj Pereščepini na istoku zemlje.

"Pronašli smo ga na jednom poljoprivrednom imanju. Bio je razbijen na dva dijela, točno po struku, potpuno odbačen, jer u Ukrajini provode ‘politiku dekolonizacije’, a to znači da svi spomenici i svi simboli iz sovjetskog razdoblja moraju biti uklonjeni. U Ukrajini nisu razvili kulturnu politiku poput Mađarske ili u Rusiji gdje imaju uređena odlagališta spomenika iz sovjetske ere. Tamo bivši spomenici leže razlomljeni u komade ili, ako su od metala, čekaju da ih se pretopi u visokim pećima", objasnio nam je. Da bude jasno, Collins nije nikakav apologet sovjetskog komunizma.

Istodobno se nimalo ne osjeća niti dužnim bilo kome objašnjavati nešto na tom tragu. On naprosto ne smatra da bi Friedrich Engels bio odgovoran za masovno ubijanje ljudi u ime pokušaja provođenja komunizma u stvarnost.", Milijuni ljudi su bivali ubijani i u ime interpretacija riječi mnogih drugih ljudi, u najmanju ruku i u ime Isusa Krista. Unajmio je kamion i slijedio je put od Harkiva, preko Kijeva, Poljske, Berlina – grada u kojem Collins živi već 10 godina, potom preko Calaisa i Dovera na odredište.

"U Manchesteru nije bilo nikakvih problema. Ljudi su to prihvatili vrlo lako, kao svojevrsno vraćanje kući i spomenik Friedrichu Engelsu danas stoji..." Pritom je mislio na otprije nekoliko dana, "... na Trgu Tonyja Wilsona u samom centru grada, ispred centra za međunarodnu suvremenu umjetnost HOME." Tony Wilson je, inače, bio suosnivač glazbene izdavačke kuće Factory Records, usput i osnivač i vlasnik noćnog kluba Hacienda, u kojem je Collins kao mladi student neko vrijeme radio.

Britanski umjetnik Phil Collins | Author: FALIŠ FALIŠ

Pod Wilsonovom etiketom izlazili su od 1982. redom Joy Division, New Order, OMD, Happy Mondays, a u The Haciendi nastupali su The Smiths, Madonna, Einstürzende Neubauten i dalje praktično svi koji su se pojavljivali idućih godina na mančesterskoj glazbenoj sceni. Engelsu u nekim onostranim dimenzijama ne bi smjelo biti ispod časti imati spomenik na trgu nazvanom po tom čovjeku.

Pitali smo Collinsa je li mu poznato da je sličan egzotičan put prije dosta godina prevalio i petmetarski masivni brončani spomenik Vladimira Iljiča Lenjina koji danas krasi četvrt Fremont u Seattleu. "Zbilja!?", prasnuo je u smijeh. Bila je riječ o radu Emila Venkova, bugarskoga kipara, koji teško da je mogao odabrati gori trenutak za postavljanje svojeg djela u Propadu u Slovačkoj. Bilo je to 1988., pa su mu kip uklonili već godinu poslije tijekom Baršunaste revolucije.

Brončani Lenjin u Slovačkoj ne bi završio u visokoj peći. Ipak, kad ga je pronašao izvjesni nastavnik engleskog jezika u Slovačkoj, Lewis Carpenter iz Washingtona, u kipu je stanovao nekakav beskućnik. Da bi otkupio umjetničko djelo od slovačkog ministarstva kulture i prevezao ga do SAD-a, Carpenter je morao staviti kuću pod hipoteku. Drama je bila kompletna kad je Carpenter ubrzo poginuo u prometnoj, pa je njegova obitelj spomenik poslala u talionicu.

I na kraju je vlasnik talionice odlučio spomenik sačuvati i izboriti se da ga 1995. postavi u Seattleu. Bilo je za očekivati da će priča biti zanimljiva čovjeku koji je 20 godina nakon pada Berlinskog zida istražio tragove sudbina ljudi koji su naprosto igrom sudbine, ni svojom ni tuđom krivnjom, životno zglajzali. Priču o nastavnicima marksizma predstavio je u svom dokumentarcu iz 2010.

"Marksizam danas". Bez puno filozofiranja Collins je u filmu signalizirao da je i sam pad Zida bio nemalo konfuzna situacija. Barem prvih dana. Primjerice, kad su se 10. studenog 1989. ispred Gradske vijećnice u Schönebergu vodeći zapadnonjemački političari okupili kako bi održali zajednički govor pred tisućama Berlinaca.

Bilo je to možda tek 24 sata otkako su Berlinci s istoka i zapada stali štemati Berlinski zid, u vijećnici su se CDU-ovci, budući Zeleni, SPD-ovci i još pokoja frakcija prepirali trebaju li odmah spomenuti "ujedinjenje Njemačke" ili pričekati s tim, za što je gradonačelnik Zapadnog Berlina Walter Pomper vjerovao da je pametno. Jer još nije bio siguran da neće biti krvoprolića. Tisuće okupljenih vani čule su dobar dio prepirke, zvučalo im je neprimjereno, a i vani su u mnoštvu bili i istočni i nešto zapadnih Nijemaca, i pobornici ujedinjenja i nešto DDR-ovih fanatika i mnogi istočnjaci koji su htjeli pad komunizma, ali i pričekati s ujedinjenjem.

Berghain Berghain Life Ako uđete u njihov dark room, ne izlazite bez seksa

Kad su političari izašli, Willyja Brandta oduševljeno su pozdravili svi. Aplaudirali su i klicali i Pomperu, zbog kojega je Kohl na jednome mjestu prmrmljao: "Kao da govori Lenjin!" Hans-Dietrichu Genscheru također su pljeskali za rečenice o "ujedinjenoj Europi". Nije bilo zvižduka. Oni su bili rezervirani, i to salve stadionskog tipa, za Helmuta Kohla. U Collinsovom dokumentarcu jedna od nastavnica žali se da na istoku nisu imali vremena razmisliti da sami vide kako će napustiti državni socijalizam DDR-a.

"Ljudi su odjednom vidjeli samo njemačke marke i banane. Sjećam se da je Kohl dijelio banane i coca-colu na tadašnjem Trgu Karla Marxa. Otad ne jedem banane", rekla je. "I ne pijem coca-colu", dodala je i otpila gutljaj vode iz čaše. Bilo je to doba kad su istočni Nijemci jeli duplo više banana od prosjeka EU.

"Neki ljudi nakon takvih promjena naprosto ostanu nasukani, nezaposleni, neki pokrenu sitni biznis, neki postanu financijski novinari ili pop-zvijezde", komentirao je Collins. Na kraju je nagovorio, čisto eksperimenta radi, profesore na Visokoj školi za tehniku i gospodarstvo u Berlinu da studentima ekonomije održe sat s izrazima, temom, koristeći iste materijale kao u doba DDR-a. Studente je privukao nudeći im po 20 eura.

Prijavilo ih se 15. Ispalo je da studenti nemaju pojma za "Das Kapital", pitali su ne bi li dodana vrijednost trebala ići radnicima, kako su u DDR-u određivali cijene, nije li pohlepa pokretačka snaga, kako bi bilo nacionalizirati banke... Puno manje težine bilo je u Collinsovu dokumentarcu "Svijet ne želi slušati", kad je snimao mlade ljude kako pjevaju karaoke na hitove The Smithsa. "Svaki projekt radim tako da ga svi mogu razumjeti. Ne morate imati doktorat da biste razumjeli niti Smithse niti Engelsa u Manchesteru.

Još u Haciendi me obilježila glazba postpunka, indie scene iz druge polovice 80-ih. Dok sam bio u Kolumbiji, palo mi je na pamet predstaviti Kolumbijce kroz nešto što ih ne bi povezivalo sa zemljom kokainskih narkobosova ili pobunjenika. Pa sam im napravio karaoke sa Smithsima", ispričao je. Sljedeće godine je isto tako obišao Istanbul, pa Indoneziju... U jednom trenutku otkrio je i bivšu Jugoslaviju; prvo Sloveniju, a 1999. izbjegličke logore po Makedoniji, potom Kosovo, Beograd, Zagreb.

"Godinu ranije počeo sam pohađati magistarski studij finih umjetnosti u Belfastu. Tamo sam vidio do čega sve mogu dovesti politika, sektaštvo, podjele, sukobi."

Nije to rekao, ali u tom smjeru na njega je vjerojatno snažno utjecao njegov predavač Willie Doherty, koji je kao dječak svjedočio pokolju na Krvavu nedjelju u Derryju. Posljedice balkanskih ratova činile su mu se kao jedna viša, tragičnija razina istih užasa, pa je otputovao pogledati. Tako je nastao 11-minutni dokumentarac "Kako napraviti izbjeglicu". Na Kosovu je, pak, nakon tamošnjeg rata i intervencije Zapada nagovarao Albance da govore srpski, koji su odbijali govoriti, iako su ga govorili sasvim tečno.

Raskalašeni noćni život u Berlinu Sexpress Life Prijestolnica seksa: Svi se ljube sa svakim, ližu, lupkaju po guzi...

Tako je nastao film "Zašto ne govorim srpski". Tako je Collins znao protumačiti koliko je i osobno i politički Hashim Thaci riskirao kad je, predstavljajući Ustav Kosova, nekoliko rečenica izgovorio na tečnom srpskom. A Zagreb?

"O, kako ne bih znao Zagreb?! Znam tamo jako puno vaših umjetnika, glazbenika, često sam bio u Maloj galeriji. Tamo sam na sve strane osjetio puno supkulturnih pravaca što mi je pomoglo da razumijem bivšu Jugoslaviju", naglo se razvedrio. Drugim riječima, palo nam je na pamet, Collins je naslutio da je na ovim prostorima davno postojao nekakav novi val na koji su ljudi totalno otkidali. A u poštenoj mjeri otkidaju i danas. Čak i neke nove generacije.

"Naravno da mi je poznat tamošnji novi val! Recimo, Idoli, pa Šarlo akrobata, Haustor, poznato mi je mnoštvo grupa. Tek godinama poslije ljudi na Zapadu ostali su fascinirani kad su doznali i shvatili kako je odlična, fascinantna bila ta nevjerojatna popularna glazba u Jugoslaviji 80-ih, koliko je u tom postpunku, pa i u popu, bilo pobune."

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.