Istina je solidnije sredstvo dezinformiranja od laži

Viktor Ivančić, rođen u Sarajevu 1960. godine, najpoznatiji je kao urednik i osnivač Feral Tribuna i kao autor niza publicističkih naslova. Pomalo u sjeni ostao je njegov književni rad, što je, po mojemu mišljenju, velika šteta: romani “Viva activa” iz 2005. i “Planinski zrak” iz 2009. godine, više tomova sabranih satiričnih kolumna “Robi K”, te naposljetku, njegov najnoviji književni uradak, zbirka priča “Radnici i seljaci”, koja je objavljena u Srbiji 2014. godine, a u Hrvatskoj šest godina kasnije, 2020. godine, u izdanju riječkog Ex librisa. Ivica Đikić, književnik, novinar i scenarist, autor više nagrađivanih romana, koji je svojevremeno radio kao novinar Feral Tribuna, u jednom je davnom intervjuu izjavio kako mu je od književnog mnogo važniji njegov novinarski rad. Ovo, čini mi se, podjednako vrijedi i u slučaju Viktora Ivančića, bez obzira na to što su njihova djela, kod Đikića djelomično, a kod Ivančića isključivo, neka vrsta nastavka njihovih novinarskih tekstova. (Iz ove konstatacije isključit ću Ivančićev roman “Planinski zrak”, koji nisam čitao.) Zanimljivo je usporediti primjerice Đikićev roman “Sanjao sam slonove” s nekima od priča iz Ivančićeve zbirke, a koji se tematski preklapaju i govore o sprezi vlasti i kriminalnog miljea, što svoje korijene vuče iz rata, odnosno povezano je s ratnim zločinima u tom periodu. Đikić je u svojem književnom izrazu manje-više realističan, smrtno ozbiljan, dok su kod Ivančića stvari postavljene bitno drugačije: sve što Ivančić napiše kao da promatramo u nekom grotesknom, iskrivljenom zrcalu, pa tako i ovu zbirku priča. Ništa u njoj nije onako kako se čini, nego je pomaknuto. Tako je zbirka podnaslovljena kao “Eseji”. To je, čini mi se, ključ u kojem treba čitati ovu knjigu, kao nužni odmak od Ivančićeve novinarske strane, gdje se “Eseji” iz podnaslova u iskrivljenom zrcalu pretvaraju u punokrvnu fikciju. Ovu zbirku, dakle, treba čitati kao književnost, i to kao odličnu i stilski besprijekorno napisanu književnost, pritom zanemariti sve ono što znamo o njezinu autoru. I sam naslov zbirke, “Radnici i seljaci”, sugerira nešto drugo od onoga što se nalazi između korica ove knjige. Mnogo primjereniji bi bio naslov tipa “Ubojice i lopovi”. Ima tu sjajnih, urnebesnih i duhovitih poređenja koja pomalo podsjećaju na ona Chandlerova: “...na što je uzvraćao zgrčenim osmijehom, uvjerljivim poput stisnute pesnice sindikalnog rukovodioca”.