Kultura
1174 prikaza

Istina je solidnije sredstvo dezinformiranja od laži

1/3
PIXSELL
Zbirka priča Viktora Ivančića ‘Radnici i seljaci’ definitivno je po svemu i angažirana književnost, ali i kao negacija iste te angažiranosti, odnosno njezino ismijavanje

Viktor Ivančić, rođen u Sarajevu 1960. godine, najpoznatiji je kao urednik i osnivač Feral Tribuna i kao autor niza publicističkih naslova. Pomalo u sjeni ostao je njegov književni rad, što je, po mojemu mišljenju, velika šteta: romani “Viva activa” iz 2005. i “Planinski zrak” iz 2009. godine, više tomova sabranih satiričnih kolumna “Robi K”, te naposljetku, njegov najnoviji književni uradak, zbirka priča “Radnici i seljaci”, koja je objavljena u Srbiji 2014. godine, a u Hrvatskoj šest godina kasnije, 2020. godine, u izdanju riječkog Ex librisa. Ivica Đikić, književnik, novinar i scenarist, autor više nagrađivanih romana, koji je svojevremeno radio kao novinar Feral Tribuna, u jednom je davnom intervjuu izjavio kako mu je od književnog mnogo važniji njegov novinarski rad. Ovo, čini mi se, podjednako vrijedi i u slučaju Viktora Ivančića, bez obzira na to što su njihova djela, kod Đikića djelomično, a kod Ivančića isključivo, neka vrsta nastavka njihovih novinarskih tekstova. (Iz ove konstatacije isključit ću Ivančićev roman “Planinski zrak”, koji nisam čitao.) Zanimljivo je usporediti primjerice Đikićev roman “Sanjao sam slonove” s nekima od priča iz Ivančićeve zbirke, a koji se tematski preklapaju i govore o sprezi vlasti i kriminalnog miljea, što svoje korijene vuče iz rata, odnosno povezano je s ratnim zločinima u tom periodu. Đikić je u svojem književnom izrazu manje-više realističan, smrtno ozbiljan, dok su kod Ivančića stvari postavljene bitno drugačije: sve što Ivančić napiše kao da promatramo u nekom grotesknom, iskrivljenom zrcalu, pa tako i ovu zbirku priča. Ništa u njoj nije onako kako se čini, nego je pomaknuto. Tako je zbirka podnaslovljena kao “Eseji”. To je, čini mi se, ključ u kojem treba čitati ovu knjigu, kao nužni odmak od Ivančićeve novinarske strane, gdje se “Eseji” iz podnaslova u iskrivljenom zrcalu pretvaraju u punokrvnu fikciju. Ovu zbirku, dakle, treba čitati kao književnost, i to kao odličnu i stilski besprijekorno napisanu književnost, pritom zanemariti sve ono što znamo o njezinu autoru. I sam naslov zbirke, “Radnici i seljaci”, sugerira nešto drugo od onoga što se nalazi između korica ove knjige. Mnogo primjereniji bi bio naslov tipa “Ubojice i lopovi”. Ima tu sjajnih, urnebesnih i duhovitih poređenja koja pomalo podsjećaju na ona Chandlerova: “...na što je uzvraćao zgrčenim osmijehom, uvjerljivim poput stisnute pesnice sindikalnog rukovodioca”.

 | Author: Ex libris Ex libris

Pošto je ova knjiga objavljena ranije u Srbiji, poprilično je zanimljivo pratiti njezinu tamošnju percepciju, gdje je prvenstveno doživljavana kao angažirana književnost, kao priča o tome koliko je moguća nekakva revolucija u današ nje vrijeme. Ova knjiga definitivno je po svemu i angažirana književnost, ali i kao negacija iste te angažiranosti, odnosno njezino ismijavanje. “Umjetnici su pičke”, kaže na jednome mjestu Boris Viktorovič, mačak glavnog lika iz priče “Originali i krivotvorine”, ciničnog glasnogovornika Ministarstva unutrašnjih poslova. “Čim se osjeti podrhtavanje tla i zadah društvenih promjena, stvari prelaze u ruke kulture i angažirane umjetnosti. Preko kulture revolucije sretno putuju u muzeje”, kaže se na jednom drugome mjestu u istoj priči. A tu je i samoironija: “Uslijedio je, očekivano, uzoran kriminalni niz: razbojstva, iznude, preprodaja narkotika, neobjašnjive i bezobzirne provale brutalnosti. Autor novinskoga štiva - Vibor Ivančić, ‘neokrunjeni kralj crne kronike’, kako su mu tepali zlobniji od kolega...”. U ovoj priči govori se i o dezinformacijama, o krivotvorenju istine, gdje vrijedi istaknuti jednu rečenicu, tipičnu za Ivančića, podjednako i za novinara i za pisca: “Istina je neusporedivo solidnije sredstvo dezinformiranja od laži”. Ivančić je sjajan stilist. Samo jedan primjer iz iste priče: “...servirat će ruskoj klijenteli preslanu rusku salatu, ruske kurve sjedit će u krilima ruskih kockara dok igraju ruski rulet, ruske banke nametat će ruske kamate i ubirati ruske profite, ruska književnost kontaminirat će školsku lektiru (...) ... časni hrvatski tajkuni padat će jedan za drugim kao žrtve kronične ruske nezajažljivosti, ne treba čuditi ako im na grobovima osvanu ćirilični natpisi, nije li, objektivno govoreći, patološki poriv da Veronico Luksich bude zadavljen žicom violončela tako tipično ruski, Stravinski u Ulici brijestova...”. Priča “History Channel” na jedan poseban način govori o ratnim zločinima, o tržnim centrima koji niču nakon rata na mjestima nekadašnjih logora, priča u kojoj Ivančić tematizira jedan bizaran detalj iz Bosne i Hercegovine, kad su braća Mittal, vlasnici zeničke željezare i rudnika željezne rude u Ljubiji, odbili, uz potporu vlasti iz Republike Srpske, ekskomunikaciju pobijenih logoraša iz rudnika, koji je tijekom rata pretvoren u sekundarnu grobnicu. U završnim rečenicama te priče, Ivančić piše: “Enver Alić (X) i Jasmin Hrnić (Y), koji su 26. siječnja 2011. oteli poznatog magnata Lakshmija Mittala, optuženi su za teška kaznena djela međunarodnog terorizma, islamskog fundamentalizma, militantnog ekstremizma, ekstremističkog militarizma, religijskog fanatizma, te su nakon provedenog procesa osuđeni na smrt i pogubljeni 18. lipnja 1992. u Omarskoj”. Tu je i urnebesna satira “Paviljon”, priča s jakim filmskim potencijalom, koja govori o staračkom domu u kojemu dođe do “revolucije”, kad “adrenalinom nabijeni štićenici malo iza ponoći” u stampedu poharaju kuhinju, ambulantu i domsku apoteku, “gramzivo odnoseći sve što im se našlo pod rukama”. Živahni starčići, dakle, zauzmu dom i uzmu njegovo osoblje za taoce.

 | Author: Marko Lukunić/PIXSELL Marko Lukunić/PIXSELL

Ova priča podsjeća donekle na filmskog “Maršala” Vinka Brešana i na filmove britanske skupine Monty Python. Pobunu predvode dvojica partizanskih prvoboraca, Mojmir i Bjelinski. Priča je nevjerojatno duhovita: “Zar nisu komunisti u Sibiru otvarali ustanove slične Dachauu?”, pita na jednome mjestu Bjelinski. “To su izmišljotine!”, kaže Mojmir, pa “zaškripa zubima i demonstrativno baci polovicu čajnoga kolutića na stol.” Ipak, moj favorit je prva, uvodna priča zbirke, “The Goast Reader”, jedna čudesna kafkijansko-nabokovljevska minijatura. Kod Nabokova u romanu “Poziv na smaknuće” glavni lik, osuđen na smrt, u nekom distopijskom društvu budućnosti, mora dobrovoljno pristati na vlastito smaknuće. Kod Ivančića je to “ovisnik o čitanju” novih književnih naslova, radnik u knjižari, koji “posuđuje” knjige iz knjižare, nosi ih kući, pročita i vrati natrag na police. Međutim, dolazi do istrage, glavni lik završi na poligrafu, i to “dobrovoljno”, pod prijetnjom otkaza. Prije nego što završi na poligrafu, nesretni knjižar razgovara s jednim piscem, Schmidtom, koji kao da je pobjegao u Ivančićevu prozu ispod Krležina pera, gospodin pisac, kako ga Ivančić titulira. Knjižar nagovara pisca da se pobuni u javnosti protiv testiranja radnika na poligrafu, ali ovaj to odbija s obrazloženjem kako je prijatelj s vlasnikom knjižare i izdavačke kuće, koji, usput, objavljuje i njegova djela. Hinjeni intelektualni angažman pretvara se i u ovoj priči u jeftinu laž. Međutim, ni druga strana, knjižar, nije ništa bolja: “...siguran sam da gubitak dosadašnjih pogodnosti ne bih mogao podnijeti, sva je prilika da sam spreman na svaku vrstu niskosti kako bi ih zadržao, da klečim i molim se onome u kojeg svom snagom ne vjerujem, da puzim kao zadnja gnjida, da ovlažim njuškicu i mašem repićem pred kime god treba, da donesem odluku poučen spoznajom kako je između dva zla gore ono koje si ne priuštiš”. Zanimljivo, kraj Ivančićeve priče i Nabokovljeva romana su identični, odnosno “osuđenici” ne žele prisustvovati “vlastitom smaknuću”. Sjajna knjiga! 

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.