Glumicu Ivu Jerković (1988.) trenutačno možete vidjeti u tri produkcije njenog matičnog kazališta, zagrebačkog HNK. Srećemo je netom po probi za poetski performans “Ne čitaš žene” u kojemu igra, a ovih dana na rasporedu su i Čehovljeve “Tri sestre” u režiji Bobe Jelčića. U “Mački na vrućem limenom krovu” Tennesseeja Williamsa i režiji Paola Magellija Jerković igra Margaret, kao alternacija Zrinki Cvitešić. “Mačka...” joj je poseban gušt, obožavani klasik za mladu glumicu drži joj “temperaturu izazova”.
“Imamo samo ovu kavu aparatušu, je l’ može?”, vedro dočekuje Jerković u garderobi kazališta, neobično tihog za nekadašnje standarde. S promjenama nekadašnjeg standarda smo se suživjeli a sudeći po našoj sugovornici, to je gotova stvar bez apatične figure. Fokusom Ive Jerković, idemo dalje u štogod-to-bilo, optimizam je moguć bez ikakve kalkulacije. Pri tome je baš poezija u teatru “dobar instrument za takav pristup”, kaže glumica, koja je bila iskreno iznenađena kad je publika hrpimice došla na performanse čitane poezije ispred zgrade HNK u vrijeme proljetnog lockdowna. “Bio je krcat Trg, svečano ozračje. Ispostavilo se da ljudi doista vole slušati poeziju, osjetite da je koncentracija pažnje snažna. I nakon čitaćeg performansa, na ‘fejsovima’ sve ori i gori od poezije, ljudi šeraju svoju poeziju te traže još i još! Ne čini mi se da je riječ jedino o nedostatku ikakvog socijalnog događaja, pa eto nije važno je li to poezija ili što drugo. Ne, baš je u poeziji ta moć”, kaže Jerković objašnjavajući usput kako je aktualni poetski performans “Ne čitaš žene”, temeljen na suvremenoj poeziji domaćih autorica, Ivica Buljan zamislio kao pokaznu vježbu glumačkih karaktera kroz stihove. Dakle, specifičan stav, a ne tek intermezzo neutralnih glasova na kakve smo navikli u glumačkim interpretacijama na televiziji ili radiju. Iako, nije to za odbaciti, jer glas glumca/ice koji čita poeziju pamtimo čitav život, možda kao jedino što uopće pamtimo od svega...
“O da, poezija je zapravo jedan od razloga, ako ne i prvi, mojeg zaljubljivanja u glumu i odluke da upišem taj studij. Od poezije prema izvedbenoj umjetnosti, tako je išlo kod mene. Odmalena sam poeziju čitala, učila napamet, osluškivala svoj glas... Ne mogu do kraja objasniti, ali tako sam se zaljubljivala u izgovorene riječi. Rade Šerbedžija s ‘Ne daj se, Ines’... Znala sam to slušati i gledati satima! A na Akademiji zanat brusite upravo na poeziji, na tom skladu organike i zvuka: ako je to posloženo, možeš hrabro dalje. Kad dobro osluhneš vlastiti glas, shvaćaš da je to tvoja baza, ono na čemu se postavljaš kao glumac, umjetnički, a ne samo u tehničkom smislu“, uz osmijeh će glumica upadljivo zvonkog, čistoga glasa, scenski govor njoj ne bi trebao biti nikakav problem.
“Hvala ako je takav dojam. Ali su mi glasnice osjetljive, moram biti jako disciplinirana da ih sačuvam. Bez njih ništa”, smije se glumica, Zadranka podrijetlom. Znači, ovo s poezijom, aktualni performans koji je poslužio kao povod ovom razgovoru, čini puni krug njezina glumačkog formativnog puta, do sada?
“Ma može se i tako reći. Ali nemam pojma hoću li ikad naći odgovor zašto sam uopće izabrala glumu kao svoj poziv. Mogla bih nabrajati svašta nešto... Ali odakle, zbilja, ta potreba da izlaziš na scenu, pred gomilu ljudi da nešto izvodiš, to si ne mogu objasniti dokraja. Znam jedino da me sve to privuklo vrlo rano, ono kad svi žele bit’ pjevačica ili glumica, od vrtića nadalje. I jesam, u školi sam čitavo vrijeme nešto pjevala, recitirala, išla na ples, ali se nisam uzimala ozbiljno”, kaže glumica Drame HNK, koja je prije studija glume na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti završila studij socijalnog rada na zagrebačkom Pravnom fakultetu. Zanimljiv spoj, socijalna radnica-glumica. Otkud prvi interes za socijalni rad? Je li razmišljala o rentabilnosti posla na tržištu ili?
“Mislite socijalni rad na domaćem tržištu rada?”, uz smijeh će Jerković. “Ne vjerujem da je u tom smislu socijalni rad ikad bio elitni izbor. A oduvijek sam znala da želim raditi nešto s ljudima. Ljudski odnosi su mi oduvijek intrigantni. Glumu sam, očito, u vrijeme izbora prvog studija spremila negdje u podsvijest misleći aha, samo šest cura se upiše godišnje na Akademiju, di ću ja među njima! Mislila sam da moraš biti genije da upišeš Akademiju u Zagrebu, a kako mi je u životu potreban neki adrenalinski poticaj, osjećaj da ulazim u nešto neizvjesno i uzbudljivo, prelomilo se u meni tijekom srednje škole kad sam za jedan časopis radila intervju sa socijalnim radnicama koje su izvlačile ljude iz međunarodnog lanca trgovine ljudima. To me baš pogodilo. Ne vjeruješ iz prve, kao da se događa nekom liku na filmu, nestvarno. Ali odlučila sam upisati taj studij i nisam požalila nimalo. To je zapravo divan faks”, objašnjava socijalna radnica-glumica. Moment socijalne borbe, sad profesionalno utemeljen, taj ostaje zauvijek? “Naravno. Taj moment socijalne borbe, to volim. Posebno kad se kroz glumački posao, kroz literaturu teatra, progovara na taj način. Ipak, kad sam upisivala socijalni rad, zamislila sam uvjete socijalne države poput Švedske, gdje mi kao društvo biramo kojim putem naprijed, a ovdje jedino možeš pokušati pomagati ljudima da krpaju kraj s krajem. Plemenit i težak posao. Ali meni je, valjda, falila doza glamura i krenula sam ipak na Akademiju.” Ondje je bila među starijim studentima, je li primjećivala razliku?
“Često se pitam što bi bilo sa mnom da sam upisivala Akademiju odmah nakon srednje škole. Možda bi bilo dobro i tako, ali sad vidim da mi je bila neophodna neka vrsta emocionalne zrelosti koju sam stekla kroz studij socijalnog rada, gdje se baš intenzivno radilo na sebi, u najpozitivnijem smislu. Kad učiš o drugima, učiš o sebi. Godinama to kumuliraš i formiraš se polako. I stvarno mislim da bi svakome prije studija Akademije bilo jako dobro da ondje ne uđe odmah nakon srednjoškolskih klupa. Studij glume je intenzivan i zahtjevan na posve drugačiji način: vi ste ondje, u tom prostoru, pripadate tom prostoru, snalazite se sa sobom, borite se”, govori Iva Jerković, potvrđujući rezon staroga gavelijanskog pravila studija na zagrebačkoj ADU-i, gdje je nekoć bilo neophodno završiti studij društveno-humanističkog smjera prije upisa na umjetnički. “Za mene je to bilo neprocjenjivo. Bila sam čvršća i znala se nositi s tim psihoemocionalnim stresom koji prolazite kroz studij glume”, kaže glumica. Posljednjih tjedana šira javnost upravo razgovara o problemu pseudoumjetničke pedagogije nekih nastavnika s njezine Akademije, iako se fama o mobingaškom pristupu studentima umjetničkih disciplina kuloarski vuče, kao tužni stereotip, desetljećima... Misli li da će javni interes dovesti do nekih strukturnih promjena, nečega konkretnog? “Nadam se, mislim da bi moralo pokrenuti ozbiljan rez u tom stereotipu. Ja sam imala sreću jer sam nakon prvog faksa došla na Akademiju zrelija. Socijalni rad je studij na kojemu se bavite osnaživanjem, pogotovo žena. Naučite što je društveno prihvatljivo ponašanje, a što nije. Naučiš gdje i kad moraš reagirati.Sa studija socijalnog rada izašla sam kao osnažena žena“, govori Jerković. A je li se susrela s neprimjerenim ponašanjem nastavnika, ikad, u svojoj blizini?
“Bio je takav primjer upravo na studiju socijalnog rada. I reagirali smo odmah, mi cure sa studija i riješile problem. I to je bilo moguće jer je riječ o senzibiliziranoj grupi ljudi koja je dobro znala pravila ponašanja, ništa se nije moglo pravdati sivom zonom pedagogije. A na Akademiji su, i općenito kod umjetničke pedagogije, tanke i kliske te granice. Da nisam imala iskustvo ranijeg studija, pitala bih se je li to sve baš u redu, možda tako treba biti u individualiziranom umjetničkom pristupu, tko sad tu ima pravo? Ako se pod krinkom metodologije glume rade stvari koje se naprosto ne smiju raditi, to trebaš znati zaustaviti. Ja nisam bila u takvim neprimjerenim situacijama: ili sam imala sreće ili su možda mislili da ne smiju preda mnom tako. Ali čuješ neki trač općeg mjesta, uz još neki podsmijeh, smijeh čak, zbunjen si takvim tretmanom. Iskreno vjerujem da će se to od sada promijeniti”, kaže glumica. Za prvi njezin ozbiljan angažman zaslužan je Rene Medvešek, koji ju je “skautirao” za predstavu “Svaki tvoj rođendan”, prema tekstu Mire Gavrana.
“Doslovno me skautirao, bila sam na trećoj godini studija i zahvaljujući Medvešekovoj režiji prvi put upoznala ansambl predstavu. A na četvrtoj godini Akademije pozvao me Bobo Jelčić, tadašnji profesor. Zvao me za ‘Tri sestre’, koje je upravo pripremao, a ja danas obožavam igrati tu predstavu“, kaže naša sugovornica, mediteranska vedrina probije svako malo, registar glasa mijenja se uz smijeh. “Stavio je mene, studenticu četvrte godine, između Nine Violić i Jadranke Đokić! Ej, ja sam samo molila Boga da izvučem živu glavu iz toga, da ne gutam toliku prašinu za njima...”, grleno će Jerković koja je, generalno uzevši i “uz malo sreće”, ipak s Akademije izašla zadovoljna. “Klase na Akademiji imaju smisla, ako znaš izvući najbolje iz sebe i iz nastavnika. Čini mi se da sam u tome uspjela, jer shvatiš da se ono što radiš na drugoj godini studija miljama razlikuje od tvoje otvorenosti i zrelosti na četvrtoj. Kao kugla snijega, sve se samo povećava i raste, ako postoji te uzajamnosti u procesu”. Naravno, privlačnost glumačkog posla je upravo u činjenici da recepta nema i da plivaš uvijek sam: adrenalin radi... “Da, ne ide to tako, nema jedinstvene formule i nitko ti je ne može dati. U tome je čar, svaki put u svakom projektu krećeš od nule. Možeš imati sto predstava iza sebe, ali svaka sljedeća ti je prva. To je ono što sam naučila i od drugih i od sebe”, smije se glumica koja ima vlastite recepte kako se spremiti i kako u “nekoj dobroj temperaturi doći na scenu”. “I stalno radim na tijelu. Kolega i ja se stalno šalimo da se glumci dijele na one s ‘pojačanim govorom’ i one s ‘pojačanim tjelesnim’. Po tome sam u drugoj kategoriji, uvjerena sam da kroz tijelo dolazi dobar govor, jedino na toj struji tijela”, objašnjava. U tom smislu ne voli ni misliti o preferencijama žanra u poslu. “Nastojim se izmaknuti kategorijama. Kažu da mi dobro leži komedija, ali ne mislim na takav način. Naprosto sam otvorena svemu što može doći. Ali da se ne zavaravamo, svi mi volimo glumiti glavne uloge. Volimo sve glavne uloge u svim žanrovima”, smije se. Poziv ravnatelja Drame Buljana da uskoči kao glumačka alternacija Zrinki Cvitešić u ulozi Margaret u “Mački na vrućem limenom krovu” ju je oduševio, a njezina izvedba je potom dobila odlične kritike.
“Stvarno zalogaj. To da su mi Buljan i Magelli ukazali povjerenje, jer nije mala stvar, imaš monolog od četrdeset minuta skoro, predstava ti traje tri sata, pa ti vidi. A taj klasik, taj tekst, savršen je glumački poligon, da provjeriš imaš li ti uopće tu glumačku kondiciju.”
Dosad je imala i nekoliko epizodnih uloga na filmu i televiziji: u Sviličićevu “Glasu” i seriji “Crno-bijeli svijet”, filmski set je uzbuđenje po sebi. “Skroz drugačija energija na filmskom setu, kome se to ne bi svidjelo. Osjećaš se slobodnije, nekako lakše ide. Dok u filmu ide sve brže i nema se vremena, kazalište traži to vrijeme za proces, to se doslovno stvara iz tebe”, kaže glumica. A kao stalno zaposlenu radnicu u Drami HNK, hvata li je pomalo užas, kad razmisli da je ondje, vjerojatno, do penzije? “Ma ne, ne hvata”, ozbiljno će, shvaćajući sitnu provokaciju u drugoj sekundi, ipak ne u prvoj. I još: lako vama, ziherašica ste, imate još jedan papir u džepu pa ako usfali socijalnih radnika na terenu...
“Ziherašica sam i hazarderka istovremeno”, raspoloženo će glumica. “Sklona kockanju na najjače: dovršiš jedno pa onda ostaviš sve i kreneš u skroz drugom pravcu. Ono, možda uspije”, kaže Iva Jerković. Ima stalan posao i život u Zagrebu, a što je s odlaskom “doli”, tim dalmatinskim bluesom? “Što sam starija, mijenja se i to. Nikad nisam imala lokalpatriotski feeling, a sad, pomalo, jedva čekam kad ću doli. A odrasla sam u zlatno vrijeme alternativne scene, bila je baš jaka u Zadru 1990-ih. Bila sam sva u svom svijetu, kao da me štitilo i mimoišlo u nekom neposrednom iskustvu svih naših društvenih nepravdi i mrakova posljednjih desetljeća. Sve vidiš, a naknadno shvatiš, mimoišlo me nekako”, kaže glumica koja nema dvojbi u svrhu suvremenog teatra niti u plauzibilnost tog pitanja. “Kultura ne smije biti shvaćena kao puki eskapizam. Da je više i bolje umjetničko obrazovanje u javnim školama, o eskapizmu ne bismo razgovarali. Ali se nekako optimistično osjećam kad kažem da se protiv mraka borimo u teatru. Za mene ima smisla jedino društveno angažirano kazalište, uvijek, barem kao podzemna struja u svakoj predstavi, svakoj ulozi. Itekako je moguće tako”, zaključuje naša sugovornica.
