Iz sjećanja na strah rađa se osjećaj pripadnosti

Prije nego što sam se uselio u stan, u Plavom oglasniku našao sam broj tvrtke koja se bavi pranjem i kemijskim čišćenjem stanova. Nazvao sam, poslovođa me je pitao za koju sam opciju zainteresiran. Za onu koja je najtemeljitija, odgovorio sam, ne raspitujući se o cijenama. Nisam neki čistunac, a nisam ni gadljiv, ali mi je bilo važno da iz prostora u kojem su živjeli drugi ljudi nestane svih njihovih mirisa. Tako da ja tu ne budem tuđ, nego da tuđi budu svi drugi i da sva tuđina ostane izvan stana.

Kada sam unutra ušao, sve je bilo glatko i bijelo, mirisalo je na bolnicu. Kao da je svijet doista na početku. Predmeti koji su ostali iza prošlih vlasnika: kuhinjski stol sa četiri jednostavne drvene stolice, ležaj, polurazvaljeni ugradbeni ormari, također su bili temeljito, dubinski očišćeni. Ničega tu više nije bilo. Uživao sam u tom mirisu i praznini. Poželio sam da trajno tako bude, da takav bude moj stan. Skoro sasvim prazan, tako da se u njemu čuju odjeci.

Ali tako neće moći. Čovjeku nije dano da sačuva prazninu prostora u kojem boravi. Nije mu dano da uživa u pustoši vlastitoga brloga, i to upravo zato što je u prirodi njegovoj da oko sebe sakuplja stvari, da gomila uglavnom beskorisne predmete i da se onda njima brani od pustoši i samoće tuđine u kojoj se zatekao. Čim iz matere ispadne, sve oko njega ista je tuđina. I strah je, užasni, sveprožimajući, panični strah, prva reakcija na svijet. Volio bih da mogu jednom ispripovijedati koliko sam se u djetinjstvu plašio. Plašili su se, vjerujem, i svi drugi, ali mene je dopao taj neobični dar, to prokletstvo da se sjećam. Upamtio sam kakav je bio taj prvi put viđeni svijet, pa sam upamtio i svoj strah od prijeteće pustoši i praznine koje je oko sebe širio.

Odrastanje će proteći u nastojanjima čovjekovim da se oslobodi straha rođenja. Ono što vidi drugi, treći, četvrti put, toga se sve manje plaši. Ili se više uopće ne plaši. I onda okrutnostima prema bližnjima, ubijanjem mrava, muha, leptirova, krvavim zlostavljanjem kućnih miševa, maltretiranjem djevojčica i manje moćnih dječaka, čovjek pokušava odagnati reflekse straha. Pokušava se osloboditi sjećanja na strah. Zato se bavi sportom, natječe se s drugim ljudima, odlazi u rat, kolje drugog čovjeka koji stradava jer u sebi nije sačuvao dovoljno sjećanja na strah da zakolje onoga od kojeg je klan.

Iz sjećanja na strah rađa se osjećaj pripadnosti. Utočište u majčinim njedrima, u kutku s igračkama, u kućici pod trpezarijskim stolom, u domu, ulici, kvartu i zavičaju, utočište u domu i domovini, u narodu i jeziku. Utočište u vjeri koja sve ono što je čovjeku nepoznato, uključujući i smrt, učini poznatim. Utočište u iluziji koju stvaraju mrtvi predmeti. Moje utočište u crnoj punkerskoj kožnoj jakni, kupljenoj u osvit rata, u dućanu Mile Rupčića, koji se zvao American Shop.

Moja fascinacija savršeno praznim prostorom, koji vonja na bolnicu i na savršenu neprisutnost drugih ljudi, usred tog gotovo zasljepljujućeg svjetla, što dopire kroz široke prozore nezaklonjene zavjesama i roletama, tiče se čežnje za nečim što čovjeku nije svojstveno. Čežnje za životom u kojem bih bio slobodan od svakoga straha, slobodan od drugih ljudi, slobodan od zavičaja, domovine i svih zemaljskih pripadnosti, slobodan od onih ljepljivih sjećanja iz kojih nastaju brige i koja nagone na plač. Tih prvih mjeseci u mom stanu zamišljao sam da će prostor ostati prazan i da ću nekoliko puta godišnje pozivati onu ekipu za kemijsko čišćenje da mi iznova dekontaminiraju i depersonaliziraju stan.

Ta ideja nije propala zato što sam najprije kupio preveliki i savršeno nefunkcionalni trosjed na razvlačenje, s kojeg ću gledati televiziju, ni zato što sam doveo prijatelja stolara da mi preko cijeloga jednog zida u spavaćoj sobi, od poda do stropa, sagradi policu, koja će biti vrlo duboka, tako da u nju mogu stati tri reda knjiga. Ideja o žuđenoj praznini nije propala ni zato što je ubrzo po svemu popadala prašina, koju naravno nisam brisao, jer sam oduvijek imao višak poštovanja prema prašini. Ideja je propala zato što sam svud oko sebe počeo gomilati stvari. Papire, dokumente, memorabilije, figurice, sitne predmete iz kojih se onda iznova oblikovao moj svijet. Dom, zavičaj, domovina, imaginarna porodica skupa s kompleksnom, nedohvatljivom i nedovršivom, ali konstrukcijski savršenom građevinom osobnih identiteta, koja podsjeća na onaj nikad sagrađeni Tatljinov toranj.

Iz Sarajeva sam, sa Sepetarevca, donio sve preostale predmete iz Nonetove ladice, punu kutiju najkvalitetnijih grafitnih olovaka, kupljenih još prije Drugoga svjetskog rata, nikad nenaoštrenih, tako da s obje strane jednako izgledaju, imaju dva dna i nijednog vrha, donio sam sitnice vlastite prijeratne svakodnevice, nevažeće dokumente, džepne telefonske adresare kakvi se više ne koriste, jer živimo u vremenu mobilnim telefona, načete rokovnike iz osamdesetih, kolekciju jeftinih ručnih satova, Nonetov željezničarski sat, članske iskaznice željezničarskih, pčelarskih i književnih društava, konstruktivističku skulpturu psa Plutona - rad Saše Bukvića, uokvirenu crnobijelu razglednicu Kneže, sličice koje su visile po zidovima stana u zgradi gospođe Hajm, bijelu metalnu pločicu koja je stajala pričvršćena na vratima tog stana i na kojoj piše: Franjo Rejc… Predmete sa Sepetarevca donosio sam u Novi Zagreb, u svoj stan, vjerujući da će ih, ako to ne učinim, moja majka uništiti, da će ih pretvoriti u smeće ili će ih naprosto nekome dati. Recimo, jedan lijep, mali reljef sarajevske akademske slikarke Grozdane Nikić, bivše Sašine žene, nisam na vrijeme spasio sa Sepetarevca. Sljedeći put kada sam došao u Sarajevo, nje nije bilo. Majku sam pitao gdje je. Rekla je da ne zna. Pravila se da ne zna o čemu govorim, ili je naprosto nije bilo briga. I danas me, toliko godina nakon njezine smrti, hvata bijes kada se toga sjetim.

Kasnije sam, međutim, shvatio da ja to ne radim da bih spasio predmete koji su mi važni. Ionako sam se, u ratu, već oprostio od svake te stvarčice, misleći da će sve to, zajedno sa Sepetarevcem, izgorjeti i nestati. Sve sam te stvari donosio i dovlačio u svoj stan jer je u svakoj od njih bila priča. Svaka ta naoko i najbeznačajnija stvar mogla je narasti do romana. Ne samo da je mogla, nego je u meni nešto govorilo da - mora. Moj zadatak, proizašao iz nekog unutarnjeg duhovnog, duševnog ili tko zna kakvog naloga bio je da sve te stvari pretvorim u književni tekst. Ono što, međutim, nisam razumijevao bilo se da na takav način, samo zaobilaznim putem, vraćam na početak. Stvaram svoje leglo, formiram svoj ljudski brlog i nanovo oblikujem složenu, nedokučivu, sveobuhvatnu, kao svemir beskrajnu konstrukciju vlastitog identiteta. Radim upravo ono čemu se Ivo Andrić opirao kada u Beogradu nije htio da ima svoj stan. “Stan treba spremati, čistiti – ko će to meni da radi?”, rekao je, po Zogovićevom svjedočenju, Andrić. Nije on mislio na brisanje prašine i na pranje podova, nego na ono drugo što dolazi sa stanom. Mislio je na neotklonjivu sklonost čovjekovu da oblikuje svoj brlog i da tim brlogom oblikuje granice svoga svijeta.

Tko će to čistiti, tko će o svemu tome pisati? Kada se, s navršenih šezdeset i šest, ipak uselio u svoj stan, dvije su ga stvari mogle utješiti. Stan mu je, na zahtjev Saveznog izvršnog vijeća, dakle jugoslavenske vlade, dodijelila Stambena uprava Općine Stari grad, pa je postojala utješna teoretska mogućnost da ga on opet vrati. I drugo, Milica, njegova žena, bila je kazališna kostimografkinja, koja se školovala u Beču i Parizu, i uživala je u uređivanju prostora. To je, možda, kod njega stvaralo iluziju da će ona naseliti prostor njihova stana, a da će on ostati negdje izvan. Dok god se 1958. nije uselio u stan u Proleterskih brigada 2a, Ivo Andrić živio je po Beogradu, uglavnom u vrlo skučenim uvjetima, tek s nekoliko intimnih dragocjenosti, u svojoj bosanskoj sobi s par ćilimčića. Svijet njegove romaneskne i pripovjedne proze, ustvari svijet njegove književnosti općenito, njegov svijet i svijet njegova jezika, bio je u Višegradu, Travniku i Sarajevu. Možda ponajprije u Sarajevu, za čiji se veliki roman pripremao cijeloga života, više ga je puta s više strana započinjao, ali nikad ga nije dovršio. Pripovijetke Andrićeve, možda najljepše priče mog jezika, zbivaju se ponekad u onim bosanskim gradićima i kasabama, u Olovu, Rudom, Kreševu, u kojima nije ni zanoćio, ali koje su u njegovom duhu, kao i sva Bosna, bile živo prisutne.