’To leto, leto 1914., žarko i mirno leto, sa ukusom vatre i ledenim dahom tragedije na svakom koraku, to je naša prava sudbina’
Napisati, mislio sam u mladosti, jedan, barem jednu rečenicu, jedan stih koji će ostati - pa ne bio duži od Miljkovićeva slavnog Epitafa: “Ubi me prejaka reč” - ne više od toga, a onda u miru umrijet, umrijet, usnut, ništa više, i moru jada učiniti kraj... Ali nije išlo, barem ne dosad. Divim se muzici riječi. Nije slučajno što je pjesnik, poet, a ne povjesničar ili neki sličan profil, ovlašteni tumač kolektivne sudbine. Puškin, Goethe, Tjutčev, Dante, Kulenović... glasnogovornici su nacije. Tu kod nas Matoš, Kranjčević, Tin. Velikani u nekoliko rečenica zgusnu cijelu epohu i sve što je jedan naraštaj mislio o njoj.
Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude.
Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima.
S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima,
ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
