Napisati, mislio sam u mladosti, jedan, barem jednu rečenicu, jedan stih koji će ostati - pa ne bio duži od Miljkovićeva slavnog Epitafa: “Ubi me prejaka reč” - ne više od toga, a onda u miru umrijet, umrijet, usnut, ništa više, i moru jada učiniti kraj... Ali nije išlo, barem ne dosad. Divim se muzici riječi. Nije slučajno što je pjesnik, poet, a ne povjesničar ili neki sličan profil, ovlašteni tumač kolektivne sudbine. Puškin, Goethe, Tjutčev, Dante, Kulenović... glasnogovornici su nacije. Tu kod nas Matoš, Kranjčević, Tin. Velikani u nekoliko rečenica zgusnu cijelu epohu i sve što je jedan naraštaj mislio o njoj.
Evo kako se sudbinske godine 1914., dva desetljeća kasnije, sjetio Ivo Andrić: “Ne žaleći se i primajući hod događaja i red stvari u ljudskoj sudbini, ne tražeći od novog naraštaja više razumevanja nego što on može da ga ima, mi, iz 1914. godine, upiremo danas jedan drugom pogled u oči i sa žarom, ali i sa tom dubokom melanholijom, tražimo ono naše iz 1914. godine, što je izgledalo strašno, divno i veliko, kao međa vekova i razdoblja, a što polako nestaje i bledi kao pesma koja se više ne peva ili jezik koji se sve manje govori.
Ali, između sebe, gledajući jedan drugom u zenice koje su videle čuda, prava čuda, i ostale i dalje žive da gledaju ovo svakodnevno sunce, mi podležemo uvek neodoljivom, za nas večnom čaru tih godina. Tada mi opet dobivamo krila i okrilje patnje i žrtve savladanog straha i prežaljene mladosti. I dok nas traje, mi ćemo u sebi deliti svet po tome na kojoj je ko strani bio i čime se zaklinjao 1914. godine. Jer to leto, leto 1914., žarko i mirno leto, sa ukusom vatre i ledenim dahom tragedije na svakom koraku, to je naša prava sudbina”. Čarobno! Tog se dana, u prozi nadnaravne poetičnosti, u “Dnevniku o Čarnojeviću”, nakon “tople noći raspaljene od jednog lepog ubistva”, sjetio i Miloš Crnjanski, koji je zbog tog “lepog ubistva” kao i milijuni drugih bačen u rat.
“Jesen, i život bez smisla. Proveo sam noć u zatvoru sa nekim Ciganima. Vučem se po kavanama. Sednem do prozora, i zagledam se u maglu i u rumena, mokra, žuta drveta. Gde je život? One krvave, crvene, tople šume, nepregledne poljske šume, kako me umoriše. Vojnik sam, o, niko ne zna, šta to znači. Ali u ovoj buri, što je zavrtela mozak svetu, malo je ljudi, koji tako slatko i mirno žive kao ja... Bilo je juna. Veseo dan, Vidovdan...”
Iza Vidovdana došli su pokolji. Srušena su carstva, stvorena nova, sve je rečeno poetski. “Nacionalni pjesnici” našega vremena, međutim, izražavaju sve osim lirike, oni ne idu dalje od pitanja: “Gdje si bio devedeset prve?”. Poeziju je zamijenila statistika, prebrajaju se mrtvi, prekrajaju događaji, tumačenja ljudi, vrijednosti, suhoparno, bez duha. A spomenute, 1914., kad su žive oči gledale čuda, jedne se oči zauvijek sklapaju. AGM-ove. Na marginama, bez namjere objavljivanja, jedan velikan o tome zapisuje riječi čija ljepota i dubina fasciniraju...
“U predvečerje pogreba A.G.M.-a oprostio sam se u mrtvačnici mirogojskoj od čudnog, nesimpatičnog pokojnika. Ubrao sam s odra proljetni cvijetak, a taj mi se negdje izgubio i nestao, godinama kasnije žalio sam za tim ubogim cvjetićem, jer što su godine sve više odmicale, lik A.G.M.-a dobivao je sve više na dimenzijama...
Ostavio sam našu literarnu kremu i preko Orlovca popeo se na Cmrok. Bilo je rano proljeće, pjevale su proljetne vode. Na Cmroku je korijenje starih hrastova disalo na vlažnoj martovskoj zemlji, sve je mirisalo po proljeću. Sva su se stabla sa mnom na Cmroku popela na onaj randevu. Plač na proljetnoj kiši za jednim perom koje se slomilo, a do kojega nam nije bilo stalo dok je pisalo živo...”, piše Krleža.
