Kultura
379 prikaza

Izgubili smo srednju struju, dogodila nam se polarizacija društva

1/4
Marko Lukunić/PIXSELL
Moj je djedbio nekoliko puta uhićivan, zatvaran i mučen pa je politika uvijek bila važna tema u našoj kući, oduvijek smo znali što je dobro, a što loše i živjeli u vrlo politiziranoj atmosferi

Godina je 1955., Hladni rat u punom je jeku, a suprotstavljene sile, Sjedinjene Američke Države, kao i Sovjetski savez, uvjerene su kako bi baš njihov model državnog i društvenog ustrojenja trebao poslužiti kao model zemljama u razvoju. Rivalstvo velesila razvijalo se raznolikim linijama, među ostalim i onom kulturalnom, iz čega je nastala jedna od najzanimljivijih, ali malo poznatih crtica iz povijesti glazbene umjetnosti. Američki se State Department, naime, dosjetio da će pomoću jazz glazbe pridobiti mlade umove iza Željezne zavjese, dotad izložene mahom ruskoj klasičnoj glazbi. Službena verzija kaže kako su time željeli proširiti svoj kulturološki utjecaj na zemlje usmjerene ka Sovjetima, no neslužbena priča, kakva bi i mogla zainteresirati drugog umjetnika da u nju dublje zaroni, kaže da je CIA planirala glazbenike poput Louisa Armstronga, Dukea Ellingtona ili Davea Brubecka iskoristiti za mnogo prljaviju rabotu i iskoristiti ih kao svoje špijune.

Nagrađivani portugalski književnik Afonso Cruz (1971.), čiji interes i spisateljsku znatiželju i inače pobuđuju neobične priče iz povijesti umjetnosti, pa je i svoje najpoznatije djelo, roman “Kokosckina lutka”, utemeljio na priči o lutki koju je slikar Oskar Kokoschka načinio kao zamjenu Almi Mahler, za tu je neobičnu priču prvi put čuo u našem neposrednom susjedstvu. Kružeći koncertima u beogradskim barovima tijekom posjeta jednom od sajmova knjiga saznao je za brojne nastupe američkih jazz glazbenika u doba Hladnog rata. Ideja o glazbi kojom se osvaja svijet toliko ga je zaokupila da je odlučio oko nje konstruirati roman “Ni svi kitovi ne lete.” Iako se njegov narativ ne razvija kao špijunski roman, nego ljubavna priča o glazbi, ženi i gubitku, u njoj je snažno prisutan element trilerske napetosti, a Cruz kaže da ga je na pisanje potaknula ideja da čak i jedna zlokobna organizacija poput CIA-e, koja podozrivo promatra sve oblike kulture, shvaća važnost što je može imati u propagandne svrhe. “Kratkoročno gledano, kultura nije isplativa i zato je najčešće prezrena od moćnika. Razvoj kulture zahtijeva vrijeme, ponekad i 20 ili više godina, a znamo da političari nisu najstrpljivije osobe na svijetu. Osim toga, planiraš li na vlasti provesti 4 ili 5 godina, nije te zapravo briga što će biti nakon toga.”

 | Author: Ljevak Ljevak

I svijet je danas mnogo ubrzaniji nego što je bio prije više od pola stoljeća pa ne vidi zemlju ili političara u čijim bi rukama glazba, ili koja druga vrsta umjetnosti, mogli postati alatom za osvajanje drugoga. Barem ne državu vođenu demokratskim načelima. “Pogledajte Afganistan, talibani su zabranili slušanje glazbe, posebno zapadnjačke jer ona izobličuje mlade umove i navodi ljude da požele i druge stvari izuzev religije. Dopuštena je jedino religijska glazba, ako se to uopće može nazvati glazbom, a i nju kontroliraju talibani. Oni vrlo dobro shvaćaju da umjetnost može otvoriti nove načine razmišljanja, što onda može dovesti čak i do revolucije. Bez umjetnosti poznaješ samo jedan put. Tek ona je put u slobodu.”

A sloboda je, uz odnos prema Drugome, tvorbeni element svih Cruzovih romana. U posljednjem romanu koji je za hrvatske čitatelje, u prijevodu Deana Trdaka, objavila Naklada Ljevak, pijanist Gould ne traga samo za izgubljenom, iznebuha u Parizu šezdesetih godina iščezlom Ukrajinkom Natašom Ziminom, nego i za svojevrsnim oslobođenjem, emancipacijom od glazbe i sinestezije koja ga, kao poremećaj, progoni ili prati od malih nogu. Slobodarski ga način života, kao velikog majstora svoje umjetnosti, u probleme uvlači i kad u pitanje dovede CIA-ine aspiracije prema kulturološkoj invaziji Istočnog bloka. Cruz govori da je to stanje odsustva slobode i nemogućnosti putovanja umnogome slično ovome što danas živimo. No kriza nije, uvjeren je, samo zdravstvene prirode - Portugal je kao prva zemlja Europske unije procjepio 85% odraslog stanovništva, no podjele unutar društva i dalje su prisutne. “Izgubili smo srednju struju, dogodila nam se radikalizacija i polarizacija društva, a pojedine grupe međusobno se optužuju bez ikakvog pokušaja uspostavljanja dijaloga. Podijelili smo se na tim ljudi koji vjeruju u znanost i onih koji niječu njezine dosege, a istina je da između tih dvaju polova postoji prilično široka lepeza. Ja, recimo, vjerujem u znanost i rezultate znanstvenih istraživanja, ali pitam se jesu li sve mjere, koje često i nisu drugo doli političke prirode, potrebne i učinkovite. Osim toga, znanost nije dogma, nije religija i sama ide naprijed samo ako se pita i uči iz vlastitih pogrešaka. Time nipošto ne želim reći da je cjepivo pogreška ili da ne bismo trebali postupati prema rezultatima istraživanja, ali trebali bismo moći čuti jedni druge.”

No ta situacija nije stigla zajedno s pandemijom i neće ostati samo kao njezina posljedica. “Stanje se možda malo popravi kad nam fizički kontakt opet bude dostupniji i lakši jer, zapravo, jedni druge vrijeđamo kroz komentare na internetu i društvenim mrežama. Tad smo hrabri. Kao u vožnji automobila. Netko će vam u vožnji dobaciti uvredu kakvu vam se, da se kao pješaci susretnete na ulici, ne bi usudio reći u lice. Slično je i s ovim.”

 | Author: Marko Lukunić/PIXSELL Marko Lukunić/PIXSELL

Istovremeno, već ustaljeni trend žučnih, ali neargumentiranih svađa na društvenim mrežama zabrinjava ga jer pogoduje uzletu populističkih stranaka. Uvjeren je da i sami griješimo time što sadržaje koje sami smatramo gađenja vrijednim dijelimo na svojim profilima ne misleći o tome kako će time lakše pronaći put do svojih istomišljenika. “Gle, klima je sjajna, podijeljeni smo, zatvoreni, otuđeni, ne vidimo nikoga i ništa osim sebe. I trebamo se zabrinuti. Populizam je u porastu posljednjih dvadeset godina, a mi još nismo otkrili kako mu se učinkovito oduprijeti. Možda je to stoga što oni koriste vrlo jednostavne, gotovo pojednostavljene komunikacijske alate, jedna fotografija, snažna rečenica i to je to. Ne mora čak ni biti istinito! A da bi neka ozbiljna stranka na to odgovorila, potreban je i ozbiljan tekst. To njihovi birači neće pročitati, odbacit će kao predugo ili dosadno, neuvjerljivo.” Kao primjer ističe brazilskog predsjednika Jaira Bolsonara. “Ljudi su bili zasićeni prošlim vodstvom, željni promjene. Imali su dobrog kandidata, Fernanda Haddada, Bolsonaro je bio tek marginalna figura. I što se dogodilo? Šačica njegovih poklonika dijelila je svaku njegovu izjavu, veličala svaki istup, a većina, zgađena njime, iste je stvari dijelila iz drugih razloga. I odjednom je marginalna figura postala jako važna. Haddad se izgubio i sad u Brazilu imaju takvu situaciju.”

 | Author: Marko Lukunić/PIXSELL Marko Lukunić/PIXSELL

Iako desnica jača i u Portugalu, Cruz mi govori kako stranka krajnje desnice trenutačno ima jednog zastupnika u parlamentu, no očekuje se da će na idućim izborima osvojiti od 3 do 4% glasova, smatra da je politički diskurs u Portugalu posve drugačiji, a sjećanje na dugo razdoblje diktature i revoluciju iz 1974. i dalje su vrlo živi u portugalskom kolektivnom pamćenju. “Ja sam bio vrlo mali kad se revolucija dogodila, bile su mi tek tri godine, ali moj je stric bio jedan od vojnika koji su započeli revoluciju. Moj je djed prije toga bio nekoliko puta uhićivan, zatvaran i mučen pa je politika uvijek bila važna tema u našoj kući, oduvijek smo znali što je dobro, a što loše i živjeli u vrlo politiziranoj atmosferi. Naravno, da potječem iz obitelji kojoj je tijekom revolucije konfiscirana imovina možda bih drugačije razmišljao. Moramo biti svjesni da ni jedna revolucija nije savršena niti provedena bez mrlje. Ali gle, kad je rođen moj otac, pola je portugalskog stanovništva bilo nepismeno. Kad sam rođen ja, nepismeno je stanovništvo sačinjavalo četvrtinu populacije. Danas, u doba demokracije, imamo svega pet posto nepismenih, većinom među starijim osobama. I mislim da još postoji dovoljno ljudi koji se sjećaju kako je bilo prije. Da, zabrinjava me što će stranci koju podupire 30% glasača na sljedećim izborima možda trebati koalicija sa strankom koju podupire 4% istih jer to znači da će se minorna stranka postaviti u poziciju postavljanja uvjeta i traženja usluga, ali mislim da smo još dovoljno svjesni da je demokracija mnogo, mnogo bolja od povratka starom režimu!”

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.