Na 11. Festivalu svjetske književnosti nakladnika Frakture u Zagrebu će početkom rujna gostovati dramski komad "Urotnici" Vladimira Arsenijevića i Igora Štiksa, nastao u sklopu projekta Zajednička čitaonica beogradskog Udruženja Krokodil, čija je temeljna ideja "književnost zajedničkog jezika" kao karta za iskorak iz skučenosti nametnutih koncepata nacionalnih književnosti.
Polazeći od stava da književnost omogućuje spoznaju nas samih i svijeta oko nas, "Urotnici" posežu u "zajedničku" književnu baštinu donoseći uzbudljivu mješavinu glasova koji su dali ključne priloge na opsesivne teme kojima se danas bavimo - od fašizma i antifašizma, Jugoslavije, Europe, identiteta društva pa do egzila, koji pripadaju različitim nacionalnim kulturama bivše Jugoslavije a čiji jezici - hrvatski, srpski, crnogorski i bosanski - predstavljaju ravnopravne varijante jednog "zajedničkog" jezika.
U kombinaciji javnog čitanja, performansa te predstave i izvedbi glumaca Svetozara Cvetkovića, Isidore Minić, Dejana Dedića i Marka Grabeža, u "Urotnicima" se susreću Miroslav Krleža, Danilo Kiš, Mirko Kovač, Predrag Matvejević, Svetlana Slapšak, Aleksandar Hemon, Daša Drndić, Bogdan Bogdanović i Borka Pavićević, kao predstavnici jedne velike europske književnosti unutar koje se knjige i njihovi pisci slobodno kreću bez pasoša i putovnica, a četiri ravnopravne standardne jezične varijante čine jedinstveni policentrični jezik. Režiju potpisuje Boris Liješević.
Što se dogodi kad se, kršeći sve zakone prostora i vremena, susretnu Bogdan, Borka, Mirko, Predrag, Svetlana, Saša, Miroslav, Daša i Danilo? I kakva je njihova veza s piscima čija su prezimena Bogdanović, Pavićević, Kovač, Matvejević, Slapšak, Hemon, Krleža, Drndić i Kiš? U kakvu su to urotu oni uključeni? Na kakvu nas akciju zovu?
Upitali smo to Svetozara Cvetkovića, srpskoga glumačkog velikana koji se pojavljuje u ulozi Bogdana Bogdanovića, srpskog arhitekta, umjetnika, filozofa i pisca, gradonačelnika Beograda od 1982. do 1986. godine, autora, među ostalim, slavnog Kamenog cvijeta u Jasenovcu.
Express: Početkom rujna dolazite u Zagreb na Festival svjetske književnosti s predstavom "Urotnici", proizašlom iz ideje o stvaranju "književnosti zajedničkog jezika", pri čemu poziv na zajedništvo predstavlja poziv na pobunu, na sudjelovanje u "uroti" u stvaranju neke druge i drugačije zajedničke budućnosti. Je li takva budućnost doista ostvariva? Vjerujete li vi u ideju zajedničke (kulturne) budućnosti?
Iskreno, ne vjerujem. Nakon svega što se desilo, što se dešavalo i što se dešava, ne vjerujem u tu ideju, bez obzira na tu neku kulturnu povezanost, koja je postala sve manje značajna. Živio sam u nekoj utopijskoj viziji da je ona, pogotovo u godinama nakon rata i nakon sijanja mržnje, moguća, da ipak među ljudima u ovome poslu, koji su vezani uz umjetnost i kulturu, može postojati povezanost, ali ona se danas temelji isključivo na pojedinačnim interesima, a u širem smislu, barem po mojem iskustvu koje je prije svega vezano za teatar i film, ona više ne postoji. U pogledu teatarskih predstava – a pogotovo za film – i u Beogradu i u Zagrebu puno je veći interes za ono što se dešava s ove ili one strane postojao prije 15 ili 20 godina. Mi smo izgubili bilo kakav realan pojam o tome što je danas hrvatski film, a pretpostavljam da isto vrijedi i za drugu stranu, da je to nekadašnje veliko zanimanje za srpski film potpuno izgubljeno. Možda se još negdje malo održava u pogledu TV serija koje odavde dolaze tamo i obratno, pa tko gleda – gleda. Ali nešto studioznije, ozbiljnije, što će biti dugotrajnije u smislu organizirane kulturne vezanosti jednog te istog govornog područja bez obzira kako se zovu jezici… nažalost, u to ne vjerujem.
Prizor iz filma 'You Go To My Head'
Express: Nakon raspada Jugoslavije njezini su se narodi zatekli podijeljeni u više država ali, kao što kažu tvorci "Urotnika", jedni drugima ne predstavljaju strance. Čak i ako se ta njihova tvrdnja odnosi isključivo na književnost, je li to doista tako? Da li današnji mladi u Srbiji vide sebe kao dio istoga kruga s mladima u Hrvatskoj ili Bosni? Udaljavamo li se ili približavamo?
Što se tiče mladih ljudi, vrlo sam pesimističan. Ne vidim da postoji neki osobit interes, izuzev nekih mojih bliskih primjera. Recimo, moju stariju kći koja danas ima već 30 godina jako zanima što se dešava u Hrvatskoj i rado prati kakve se izložbe i kakve predstave postavljaju. Ali općenito, mladi pokazuju više zanimanja za sukobe u sportskom, odnosno, nesportskom navijanju, nego za regionalni kulturni krug. Što se mene osobno tiče, ja pripadam skupini antičkih Jugoslavena i nigdje se ne osjećam kao stranac, od Makedonije do Slovenije ili Hrvatske, mene na granici moraju podsjetiti da sam stranac, kad mi pogledaju u pasoš. Ali ja sebe ne doživljavam kao stranca niti u jednoj od tih zemalja, i svugdje sam se uvijek dobro osjećao. Tako se ni ovi ljudi koji su živjeli u toj nekadašnjoj državi, a koji se susreću u ovom komadu, jedni među drugima ne osjećaju kao stranci, i kako god da govore taj jezik, oni ga shvaćaju nekako kao i svoj i njihov. Lijepo je da bar postoje u nekom sjećanju, i da postoje u ovome tekstu, i lijepo je da imamo priliku taj tekst sada nekome prezentirati i možda probuditi nečiju nemirnu savjest, podsjetiti da je takav kontakt kao što je kontakt ovih ljudi koje srećemo u Štiksovom i Arsenijevićevom komadu moguć, da su ti likovi postojali i da oni i dan-danas nekako žive, makar i preko ovog teksta.
Express: Književnost ima svoju nacionalnu komponentu koju je nemoguće ukloniti, a čak i ako se razumijemo na razini jezika, ne razumijemo se u mnogočemu drugome… Rat nas je trajno obilježio. Kako vaša predstava-performans predlaže da postignemo razumijevanje? Je li tako nešto uopće moguće?
Mislim da bi razumijevanje moglo postojati – već je postojalo ne jednom u povijesti, pa je sigurno da bi i sad moglo postojati. Samo što na pozicijama moći nisu ljudi koji bi željeli da postoji razumijevanje, nego uvijek postoji to stalno vraćanje na prošlost, koja sad više nije ni tako bliska. Kad sam 1960-ih godina odlazio na more u Dalmaciju, tamo je sve bilo puno Nijemaca, i te Nijemce se primalo krajnje normalno i ljubazno, kao turiste, iako je bilo prošlo manje od 20 godina od Drugog svjetskog rata, a mi sada nakon više od 30 godina od ovih naših ratovanja nismo u stanju primati jedni druge kao ljude, već jedni druge primamo kao ove ili kao one. U svakom slučaju, manje-više kao nekoga s druge strane puškometa. To je odvratno. S našim ljudima i našom demokracijom, ne vidim mogućnost da se to promijeni. Demokracija je općenito na ovim prostorima nakaradno shvaćena, nakaradno je shvaćeno pravo odlučivanja većine nad manjinom, i to nas je dovelo do kvazi-demokracije koja nas je uvela u vladavinu bijesa i neprijateljstava, gdje nas i dalje drži zarobljenima stalnim upozoravanjem na to što je bilo u sada već tako dalekoj prošlosti. Pa ljudi kreću naprijed, ljudi pružaju ruku jedni drugima! Ne trebaju zaboraviti da se nešto užasno dogodilo, ali moraju vjerovati da će biti bolje i da je neki zajednički život pod nekom zajedničkom zvijezdom koja nas grije, moguć. Međutim, to još uvijek nije tako.
Express: Odabrani su autori pažljivo probrani – Krleža, Kiš, Kovač, Matvejević (…) Bogdan Bogdanović, kojega vi tumačite. Čini se kao prilično nostalgičan izbor, utemeljen na idejama antinacionalizma, kozmopolitizma, antifašizma, demokracije. Demokracija je, kažete, nakaradno shvaćena. Što je s ostalim idejama, što se danas dogodilo s njima, gdje su?
Ta imena koja spominjete, to su mrtvi. Ta podjela, to je razgovor mrtvih. Tih ljudi više nema, njihove ideje ostaju ugrađene samo u njihovim djelima, prije svega u knjigama, ali i u arhitekturi, kao u slučaju Bogdana Bogdanovića, čija su djela danas spomenici revolucije nevjerojatne vrijednosti. Svi ovi 'urotnici' zapravo su odbačeni. Odbačeni od sistema, odbačeni od društva. Odbačeni od toga da budu bilo kakvi lideri svojih ideja, da budu ljudi koji bi te ideje mogli učiniti svrsishodnima, napraviti od njih nekakvu budućnost. S njihovim odlaskom, otišle su i njihove ideje – otišle su u nepovrat. I teško da u današnje vrijeme, u vrijeme jednog drugačijeg, bržeg života, koji ne zahtijeva znanje već samo saznanje, možete te ideje učiniti ponovo živima. One mogu postojati samo kao jedna bolja prošlost, a nikako kao neka svijetla budućnost.
Prizor iz filma 'You Go To My Head'
Express: Riječ je o vrhunskim umjetnicima, velikim eruditima, koji se nisu libili – i ne libe se – glasno govoriti ono što misle. Kakva je danas situacija u Srbiji? Govore li glasno današnji srbijanski intelektualci, i sluša li ih itko?
Naravno da intelektualci nešto govore. Nikome ovdje nije zabranjeno da govori što misli, i nitko neće biti sankcioniran ako kaže nešto što se na bilo koji način ne slaže s politikom na vlasti. Možda će biti medijski napadnut – jer ovdje postoje mediji koje možemo nazvati režimskima i antirežimskima; teško mogu reći da postoji nešto što je nezavisni medij – ok, nije fer da ne kažem da postoje Insajder TV, Euronews Srbija, pa onda to sto piše i čini Veran Matić, to jeste neka nezavisna pozicija, no ono što su prije dvije ili tri godine bili nezavisni mediji, sad su isključivo oporbeni mediji. Ali intelektualci postoje i s jedne i s druge strane, kao što su uvijek postojali; filozofi i intelektualci postojali su i u doba Miloševića, pa su se zameli. Tako da nemam neki odgovor da kažem što je danas sudbina intelektualca u ovoj zemlji, jer ne možete generalizirati intelektualce. Ima pametnih i obrazovanih ljudi i s ove i s one strane vlasti ili oporbe, ili takozvane vlasti i takozvane oporbe. Mislim da smo s vremenom mnogo izgubili, izgubili smo u tom priključku za svijet, za Europu, i došli smo dotle da nam možda Europa neće ni biti potrebna, da ćemo biti sami sebi dovoljni. Previše je toga povezanog, a ja se i ne usuđujem puno govoriti o politici – moja mi je velika prijateljica i intelektualka Biljana Srbljanović rekla da sam politički diletant, pa se kod ovakvog pitanja uvijek izvučem na to. Pa ipak, ne mogu reći da me desnica ne zastrašuje, i njen udjel u javnom i političkom životu.
Express: Kako u tom smislu vidite vlastitu ulogu javne osobe? Dižete li glas, vjerujete li u spremnost "umiranja za ideale"?
Ne. Ne dižem glas. Glas sam dizao onoga trenutka kada sam izgubio sve svoje ideale. Izgubio sam ideale mira, slobode, zemlje u kojoj sam živio, izgubio sam ideal o tome da se može dalje bez ratovanja, izgubio sam ideal o tome da se rat može zaustaviti riječju. A nije bilo moguće. I ne dižem glas. Bavim se svojim poslom. To je moj jedini način da dignem glas, moj zanat. Ne mislim da moj glas može biti na bilo koji način presudan u ostvarivanju nečega što su opći ciljevi.
Moj se glas utapa u gomili glasova, čuje ga onaj tko ga želi čuti. Moj glas je neki glas koji možemo danas nazvati i glasom razuma, mira, spokoja i neke perspektive, ali nemam to načina prezentirati izvan onoga što je moje djelo. Na kraju krajeva, svi ovi ljudi koji se pojavljuju u "Urotnicima" najviše su učinili preko svojih djela a mnogo manje preko svoga bunta, koji je bio javni bunt. Pa tako i ja mislim da preko svog djela možete najviše učiniti.
Express: Većina je "Urotnika" pokojna. Bogdanović je umro 2010., kada je predsjednik Srbije bio Boris Tadić, koji vam je bio i prijatelj. Što bi Bogdanović rekao o današnjoj Srbiji?
Bio bi razočaran time što se nismo u stanju sporazumjeti jedni s drugima i sami sa sobom. Bio bi razočaran time da nije moguće drugome pružiti ruku. Ja nekako slijedim njegov trag i vjerujem da kad pružim nekome ruku, on će mi uzvratiti, i da to ima smisla. On bi danas tražio da se pruži ruka, da se pruži ruka onima koji su u našoj zemlji s neke druge strane od one na kojoj smo mi, s koje god to strane bilo. Da se pruži ruka Zagrebu, Sarajevu, Ljubljani, da se pruži ruka Prištini, da se shvati da smo bez obzira na različitosti u jeziku, kulturi, mentalitetu tu, na ovom mjestu, i da, ako se dobro razumijemo s Albancima iz Albanije, nema razloga da se ne razumijemo s Albancima na Kosovu. Tako bi on razmišljao, i ja mislim da bi to bilo moguće kad bi ga imao tko čuti.
Express: Snažno ste podržavali Tadićevu Demokratsku stranku. Što mislite o toj stranci danas? Postoji li danas politička opcija u Srbiji s kojom se možete identificirati i koju podržavate?
Nikad nisam bio član Demokratske stranke ali sam bio vjeran tim idejama. Mislim da su one u to vrijeme funkcionirale. Poslije više nisu, zato što su došle neke druge ideje. Možda je to nezahvalno reći, ali ja danas glasam za svoj posao. Glasam za ljude oko sebe, glasam za ono što je moje životno opredjeljenje, glasam za svoje partnere. Politički sam diletant i takvog me treba ostaviti.
Express: Srbija je, osim vjerojatno Bjelorusije, jedina zemlja u Europi čija vlast i javnost podržavaju rusku invaziju na Ukrajinu. Zašto Srbija podržava autoritarni režim predsjednika Vladimira Putina? Zašto nema razumijevanja za pravoslavne Ukrajince koji se bore za očuvanje svoje neovisnosti?
U vašem pitanju postoji nešto s čime se nikako ne mogu složiti. To je taj dojam koji se stvara onog časa kad se prijeđe linija na Batrovcima, da s ove strane stvari izgledaju mnogo gore nego što jesu. A nije tako. Niti mogu niti želim ovdje govoriti protiv svoje zemlje ili protiv svog naroda, ali sam i sasvim siguran u to da Srbija nije zemlja koja službeno podržava agresiju Rusije na Ukrajinu. To nigdje niti na jednom mjestu nije rečeno, niti se na bilo koji način u ovoj zemlji sprovodi. Točno je da nismo uveli sankcije Rusiji, ali zar vi zaista mislite da se politika na globalnom planu vodi samo na mjestu odakle vi dolazite? Zar zaista mislite da pitanje našeg odnosa prema tom ratu – i službenog i neslužbenog – nije stvar nekog globalnog dogovora u kojem je Srbija sada potrebna, na ovom mjestu, baš takva kakva jest? Ja to tako vidim. Zapravo sam siguran u to. Taj rat nažalost predugo traje i nažalost teško da možemo reći da mu se vidi kraja, ali na sreću svih nas ovdje, ja sam siguran da mi taj rat ni službeno niti neslužbeno ne podržavamo, i ne osjećam se dobro kad kažete da ga podržavamo, jer znam da nije tako. Naravno, ne bih bio iskren ako vam ne kažem - da, desnica jako podržava tu vojnu akciju i agresiju Rusije, i to me, rekao sam već, zaista zastrašuje.
Express: Postoji li uopće u Srbiji neka alternativa vlasti Vučićeve Napredne stranke? Nakon nedavnih masovnih ubojstava u Beogradu i u selu kod Mladenovca, svake subote deseci tisuća ljudi izlaze na ulice gradova Srbije prosvjedujući protiv vlasti Aleksandra Vučića. Ipak, se čini da je njegova vladavina potpuno neupitna i da ju nitko ne može ugroziti. Slažete li se s tom ocjenom?
Neosporno je da je puno ljudi na ulicama i neosporno je da to nešto znači. A da li to utječe na vlast? Ovi prosvjedi rade na buđenju svijesti kod ljudi koji su na vlasti, ali oni se bitno razlikuju od onih u devedesetima, počeši od samog prizivanja rata i atmosfere koja je tada postojala u nečemu što zovemo Miloševićevom Srbijom. Tada kada smo izlazili na ulice, izlazilo se svaki dan po bilo kakvom vremenu, u velikom broju i s velikom energijom. Ovi prosvjedi su mirni prosvjedi, i mislim da ih se tako i tretira. Ali biti deset i više godina na vlasti pretpostavlja i to da će se ta vlast morati u nekom trenutku promijeniti. A da li postoji bilo kakva alternativa toj vlasti ovdje kod nas? Sigurno je da nešto postoji, ali pitanje je kako dovesti do promjene, i pitanje je kako to prezentirati javnosti, i što je to što tu javnost čeka ukoliko bi došlo do promjene. Mislim da se ovdje još uvijek nije pokazalo nešto što bi pokrenulo neku promjenu, ali promjena će se sasvim sigurno u jednom trenutku u nekoj budućnosti dogoditi.
Express: Ima li urota naroda koja se upravo događa u Srbiji stvarni potencijal posredovanja političkih promjena?
Rekao bih da je preambiciozno nazvati ove prosvjede 'urotom naroda', a ako me pitate za potencijal posredovanja političkih promjena, odgovor je: ne. Mislim da ne.
Express: Puno radite, glumite u kazalištu, na filmu, televiziji. Nedavno je u BDP-u premijerno postavljen Goetheov Faust u kojemu tumačite naslovnu ulogu. Što nam ta priča govori o našem svijetu danas? Možemo li biti iole optimistični? Jeste li vi?
Točno je da puno radim, i to ne samo ja. Mislim da se nikad više u ovoj zemlji nije snimalo i nije radilo kao u posljednjih pet godina. Nikad se toliko televizijskih serija nije snimalo, nikad nije postojao toliki budžet za kinematografiju. Tako da svi radimo strašno puno. Kako sam ja svoju političku opciju izgubio onog trenutka kad sam prestao vjerovati u nju, kad je ta stranka i ta vrsta politike koja je postojala tada – utjelovljena prvo u Đinđiću a poslije i u Borisu Tadiću, koji mi je čak i prijatelj – prestala postojati, opredijelio sam se za politiku koje se tiče moga posla, za onu u koju mogu vjerovati i od koje mogu i živjeti u ovom društvu, i u tome ja vidim neki optimizam za godine koje su mi preostale.
