Dora Kuzmić, mlada perspektivna slikarica, podrijetlom iz Splita, predstavila se prošlog tjedna svojom prvom samostalnom izložbom “Den·mon·štran·cjun” u Art roomu Centra za mlade Bunker, smještenom u bivšoj vojarni u Samoboru. Zapravo, riječ je o njezinim diplomskim radovima, koje je tijekom zadnje godine realizirala pod mentorstvom svog profesora i likovnog umjetnika Matka Vekića. U tim je radovima - četiri velikih i 15 manjih formata, ostvarenih u klasičnim slikarskim tehnikama, od ugljena i akrila do ulja, demonstrirala svoje viđenje aktualne situacije, referirajući se na potres i pandemiju, ali i na odnose pojedinca i prostor u kojem se nalazi. Kako je nastao ciklus “Den·mon·štran·cjun”? Dora Kuzmić kaže kako se s naslovom mučila dva, tri tjedna, a onda je odlučila da za naziv izložbe posudi duhovit izraz DeN-MoN-ŠtraN-CjuN, poznat iz serije “Malo misto” scenarista Miljenka Smoje, koju je gledala kao dijete i koja joj je bila bliska. To je u stvari parafraza iz govora Roka Prča, jednog od glavnih i najdojmljivijih likova iz te iznimno popularne humoristične serije s kraja 60-ih i početka 70-ih godina prošloga vijeka, kojeg je igrao nezaboravni Boris Dvornik. Taj termin zorno demonstrira i tematsko obilježje njezinih slika.
”Nazivom se referiram na sve ono u ovom neodređenom i nesigurnom okruženju što je utjecalo na mene dok sam radila ovaj ciklus slika, od Akademije likovne umjetnosti i sustava našeg obrazovanja pa sve do aktualnih događaja našega doba, kao što su potres, pandemija i siromaštvo građana. Radeći slike potpuno sam se izgubila u fizičkom procesu slikanja tako da sam prestala raditi iz gušta i počela raditi zanatski, kao da mi je to dio posla. Čak nisam više uživala u slikanju. Dulje sam bila prazna, a onda pustila mislima da teku i odu u nesvjesno. Zatim sam u tom nesvjesnom stanju levitiranja izradila sve te radove”, kaže Dora Kuzmić. Oduvijek je crtkala, kaže, no taj poriv je zanemarivala te je zato završila jezičnu gimnaziju. No kreativni geni, koje je povukla od majke nastavnice likovnog odgoja, bili su prejaki, tako da je ipak upisala Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, smjer slikarstvo. “Odlučila sam studirati ono što volim”, kaže Dora Kuzmić, koja je već tijekom studija počela izlagati na skupnim izložbama. Primjerice, na izložbi “Demiurg” 2019., zatim 2020. u sklopu projekta “Auto salon mladih” u Auto salonu Moto-Ris, a u proljeće ove godine predstavila je svoje radove na izložbi “Umjetnost protiv straha” u zagrebačkoj Galeriji Šira i za njih dobila Rektorovu nagradu. Dora Kuzmić je tijekom zadnje godine studija intenzivno tražila vlastiti izričaj. U tom traženju počeo je blijediti osjećaj poznatog i prisnog te je sam čin slikarstva preuzeo formu stranog tijela unutar umjetnice. Nemogućnost opuštanja i konstantni priljev informacija kroz raznorazne osjetilne receptore ne stvaraju kod nje odgovarajuću podlogu, takozvano “plodno tlo”, za nesmetano razvijanje kreativnog uma. Zbog toga se okreće traženju impulzivnih rješenja, “svojevrsnom potiskivanju cirkulacije svjesnih misli koje su tvorile pomutnju čistoće slobodnog izraza”. Kaže da je u tom razdoblju na nju jako utjecao njezin profesor i mentor Matko Vekić, kojeg smatra najboljim slikarom srednje generacije u Hrvatskoj. “Puno smo razgovarali, usmjeravao me je prema dobroj literaturi i pomagao savjetima”, kaže. Rezultat tog traženja je serija radova, nastala gotovo u potpunosti odvojena od realnosti i fizičkog svijeta, vođena nesvjesnim tokom misli te impulzivnim radnjama i djelovanjima tijekom slikarskog procesa.
Koliko joj je značajna ova prva samostalna izložba kojom se prvi put u cijelosti predstavila javnosti? “Prva samostalna izložba je iznimno bitna za svakog mladog umjetnika jer je ona za njega odskočna daska, koja mu može u javnosti donijeti prepoznatljivost. Naravno, i skupne izložbe su važne, no tad niste samo vi u središtu pozornosti. Tu prvu izložbu počela sam dogovarati s Nikolinom Šimunović, kustosicom Galerija Prica, već prije gotovo dvije godine, no tad je počela pandemija i morali smo sve prolongirati. Sad je izložba proširena novim slikama, koje sam međuvremenu pripremila kao diplomski rad”, kaže mlada umjetnica. Dora Kuzmić se prvi put predstavila javnosti prije dvije godine na grupnoj izložbi “Demiurg”, koju je osmislila također mlada kustosica Hana Katanić, predstavivši u sklopu ciklusa “Samo jednom prvi put” u Hali V. Tehničkog muzeja u Zagrebu 12 mladih i perspektivnih umjetnica i umjetnika. Koncept izložbe najbolje opisuje značenje termina demiurg kojim se označava sila koja oblikuje svijet iz kaosa. Na toj izložbi pokazala je dvije slike iz ciklusa “Kvart”, koje je radila na četvrtoj godini studija. “U tom ciklusu bavila sam se otuđenjem i pronalaskom sebe unutar prostora u kojem se nalazimo te povezivanjem sebe s fizičkim stanjima”, kaže i dodaje kako je ta izložba zapravo bila dobar primjer suradnje između mladih kustosa, koji su tek diplomirali povijest umjetnosti, i mladih umjetnika, koji tek izlaze na likovnu scenu. Sudjelovala je i na prodajnoj izložbi radova studenata likovnih akademija “Plati i nosi” u prosincu u Galeriji Bačva Doma HDLU, na kojoj je izlagalo stotinjak mladih umjetnika iz Zagreba, Osijeka, Rijeke i Splita. Takve izložbe su značajne za mlade umjetnike jer im omogućuju da prezentiraju svoje radove, a s druge strane ih suočavaju s tržištem - cijena radova kretala se od 500 do 4500 kuna, a u nekim slučajevima im osiguravaju prve poslove. Kako je to njoj pomoglo? “To je odličan projekt na koji ciljano dolaze kupci zainteresirani za radove mladih umjetnika. Nije bitno što se sve ne proda, važnije je što ti ljudi upoznaju naše radove. Imala sam i neke poslovne ponude, a nešto sam čak i prodala. Atmosfera je opuštena, može se cjenkati, trebalo bi biti više takvih događanja”, kaže Dora Kuzmić. Zatim je izlagala na izložbi “Auto salon mladih” u Auto salonu Moto-Ris.
“Nas nekoliko studenata s Akademije iniciralo je tu izložbu koja se održavala u isto vrijeme kad i Salon mladih. S obzirom na to da radovi većine nisu bili primljeni na Salon, odlučili smo organizirati naš vlastiti Salon u Auto salonu Moto-Ris, koji se nalazi u Novom Zagrebu i gdje već vise neke slike, primjerice, dekana naše Akademije Tomislava Buntaka. Bilo je slika, instalacija u prostoru, kipova i reljefa, a ja sam izložila dvije slike iz ciklusa Kvart”, kaže Dora Kuzmić. Pitamo je kako tumači činjenicu da gotovo ničiji rad njezinih kolega studenata nije bio prihvaćen od strane žirija Salona mladih? Naime, svako selektiranje neke velike izložbe ili salona izaziva brojna pitanja i rasprave o kriterijima te uvijek ima nezadovoljnih i onih koji misle da su nepravedno odbačeni. Je li selektiranje radova pitanje individualnih sklonosti? “Ne bih htjela previše o tome govoriti jer sam tek na početku i tek sam počela prijavljivati radove na natječaje, ali mi je otprilike jasno u kojem to smjeru ide. To je jako zatvoreni krug ljudi i unutar njega cirkuliraju stvari. Oni koji dolaze izvana moraju se s nečim jako posebnim iskazati ili jednostavno moraju nekome ‘sjesti’ kako bi se nešto dogodilo”, kaže Dora Kuzmić.
Na također skupnoj izložbi “Umjetnost protiv straha”, priređenoj u ožujku u Galeriji Šira u Zagrebu, izložila je sliku “Vojarna” iz zadnjeg ciklusa “Den·mon·štran·cjun”. Za to ulje nagrađena je Rektorovom nagradom. “Inspirirali su me golemi, monumentalni prostori i položaj čovjeka, odnosno njegova duha unutar tog prostora. Drugim riječima, bavila sam se odnosima pojedinca, mjesta i vremenskih linija u kojima se pojedinac nalazi u odnosu prema drugim pojedincima. Ta slika, kao i ostali radovi iz ciklusa ‘Den·mon·štran·cjun’, prikazuju prostore koji predstavljaju neku vrstu doma, odnosno oni su simbol za nečiji dom. Primjerice, slika ‘Vojarna’ simbolizira vojni dom, rad ‘Hendrix’, izrađen u tehnici akrila, dom beskućnika, a Dom omladine u Splitu je dom mladih. Htjela sam pokazati odnos čovjeka i prostora unutar doma te odnos suprotstavljenih osjećaja, kao što su izgubljenost i prisnost, koji se vežu za gubitak, odnosno pronalaženje doma”, kaže. Inače, to je bio studentski pilot projekt koji je inicirao profesor Akademije Darko Fritz. Temeljio se na studentskoj inicijativi koja je nastala između članova Studentskog zbora Sveučilišta u Zagrebu te su u njemu sudjelovali i drugi fakulteti zagrebačkog Sveučilišta, od Tekstilno-tehnološkog fakulteta pa do Stomatološkog fakulteta i Fakulteta organizacije i informatike u Varaždinu. “Ta izložba je zapravo bila odgovor na situaciju u Zagrebu tijekom zadnje godine dana, kad smo bili pogođeni potresima i pandemijom. Studenti su sa svojim radovima zapravo htjeli dati duhovnu podršku nastradalima u potresu kraj Petrinje. Projekt je bio zanimljiv i zato što je pokazao da i mi umjetnici možemo svojim radovima pridonijeti ugroženim pojedincima i zajednici”, kaže mlada umjetnica. Zato su se na izložbi našli radovi u kojima se propituje psihičko i fizičko zdravlje pojedinaca uslijed tih nepogoda, zatim novo “normalno” i pojmovi poput socijalne distance, život pod maskama, protresenost čovjeka i samoga tla, što sve stvara tjeskobu i zabrinutost.
Pitamo mladu umjetnicu kako su na nju utjecali pandemija i lock down, je li promijenila prioritete u životu, kamo ju je usmjerila? “Pandemija je previše utjecala na sve nas, pa tako i na mene. Utjecala je na svjesnoj, ali još i više na nesvjesnoj razini. Sve to puni me gnjevom i pesimizmom, što se ogleda u mojoj umjetnosti, a onda i u mom životu. Život nam je ograničen i sve djeluje dosta obeshrabrujuće jer nemamo nikakvu kontrolu niti nadu. Ništa ne ovisi o nama, nego o svijetu oko tebe i zapravo ne znaš na koga bismo se okomili jer ne možete ni na koga uprijeti prstom. Pandemija i cijela ta situacija utječu na sve nas na toliko različitih i pogubnih načina da toga još nismo ni svjesni. Mislim da nas nesvjesne stvari puno više jedu nego one svjesne”, kaže Dora Kuzmić.
