Najbolje mjesto na koje u Berlinu mogu zalutati zaljubljenici u fotografiju je galerija C/O. Baš kao i Muzej za fotografiju, i ona se nalazi na kolodvoru ZOO, svega pedesetak metara dalje od ulaza na kolodvor. Mjesto je to okupljanja, elitističko po vrijednostima koje njeguje, a opet otvoreno i opušteno. Galerija se 2014. godine preselila u prostore Američke kuće, institucije koju je nakon 2. svjetskog rata u nekoliko većih njemačkih gradova otvorila američka vlada i u kojoj su njemački građani mogli konzumirati američke filmove, književnost i vizualne umjetnosti, kako bi se bolje upoznali s američkom kulturom. Nju je početkom 2000-ih Amerika vratila Njemačkoj, neko vrijeme bila je zatvorena, a potom su te prostorije ponovno pretvorene u kulturne institucije. U duhu kulturne razmjene, tamo je priređena velika retrospektiva kultnog američkog fotografa, Leeja Friedlandera, koju posjetitelji mogu vidjeti do početka prosinca i koja pokriva šezdeset godina njegove bogate karijere. Retrospektiva je to dostojna šarolike i bujne Friedlanderove karijere koja se proteže od sredine pedesetih pa sve do početka 2010-ih. Friedlander je svjedočio najvećim socijalnim mijenama jedne nacije desetljeće po desetljeće, od rasne segregacije, Vijetnamskog rata, kontrakulture s kraja šezdesetih, rušenja “Blizanaca” i urušavanja povjerenja u strance.
Fotografije su grupirane kronološki, sjajno opremljene, u fine, tanke drvene okvire, staklo bez odbljeska i svjetlo koje zamračuje ambijent, a ističe svaku fotografiju zasebno. Izložba kao izložba, a opet je posjetiteljima jasno da svjedoče nečemu posebnom, da svijet koji se razmotava pred njima pripada jednoj epohi koja je gotova. Teško je ne osjetiti bliskost prema fotografijama i umjetniku, a opet je nemoguće ne zapitati se kako je sramežljiv i povučen čovjek poput Friedlandera, koji je rijetko davao intervjue, uspijevao napraviti tako puno u svojoj karijeri. Kao da je bio svugdje i svjedočio svemu. Izložba donosi probrane Friedlanderove fotografije kroz sva razdoblja njegove karijere, od ranih portretnih fotografija jazz muzičara, poput Johna Coltranea i Milesa Davisa za naslovnice njihovih albuma, ulaska televizora u američka kućanstva, pa do impresivnih krajobraznih fotografija.
Posebno je interesantna njegova serija autoportreta, kao i portreta njegove uže obitelji, supruge Marije, sina Erika i kćeri Anne, čije je odrastanje i sazrijevanje pomno bilježio. Suprugu Mariju upoznao je kad je krajem 50-ih odrađivao fotografske poslove za Sports Illustrated, a ona se odmah našla pred njegovim objektivom, što je praksa koja će se ponavljati tijekom šezdeset godina njihova braka. Jedan od prvih poznatijih Friedlanderovih projekata je “The Little Screens”, kojim je autor dokumentirao ulazak televizora u američka kućanstva početkom 60-ih godina prošlog stoljeća. Ekrane je obično slikao u mračnim i praznim sobama, upaljene, kao da su zauzeli mjesto koje je nekoć pripadalo ljudima. Simbolički, što će pokazati dodatno prodiranje ekrana u ljudske živote u sljedećim desetljećima, to su i učinili. Na izložbi se može vidjeti i njegov slavni projekt “America by Car” iz 2010. godine. To je autorov fotoalbum ceste, automobilski dnevnik kojim je bilježio široke avenije, motelska svratišta, pustopoljine uz autocestu, urbane i ruralne prizore koje je snimio u 50 saveznih država, tijekom deset godina snimanja, vozeći se unajmljenim automobilima. Karakteristično za ovaj projekt je to što je Friedlander prizore snimao isključivo iz automobila, s retrovizorom u kadru, koji je pak oslikavao neki drugi prizor, s ciljem postizanja prizora unutar prizora. Tu dolazi do izražaja njegova sklonost prema multiperspektivnosti i lomljenju kadrova.
Izloženo je i nekoliko eksplicitnih i erotičnih aktova koje je Friedlander u crno-bijeloj tehnici snimao krajem 70-ih. Neki od njih su izišli u Playboyu, uključujući i aktove Madonne, koje je Friedlander snimio 1979. godine, kad Madonna još nije bila slavna i kad joj je za poziranje platio tek 25 dolara. Fasciniran fotografskom opremom i tamnom komorom u koju je zalutao kao petogodišnji dječak, Friedlander se počeo baviti fotografijom krajem 40-ih. Zaputio se 50-ih u New York, gdje je upoznao ljude koji će mu pomoći u gradnji karijere, Roberta Franka i Diane Arbus, s kojima će 60-ih i 70-ih promijeniti tijek američke fotografije. Radio je gotovo uvijek s 35 mm Leicom i crno-bijelim filmom, fotografirajući interijere, ulice, slučajne prolaznike i njihova lica, izloge i sve ono što je činilo život grada i njegovih stanovnika. Zbog toga ga ponekad vole nazivati “fotografom svega”. A on je sam za sebe govorio da snima američki društveni krajolik, ponekad s ljudima, a ponekad bez ljudi. Upravo slike na kojima nema ljudi, trgovine, skulpture, natpisi, znakovi, automobili, poštanski sandučići i zgrade govore puno o društvu kojem je pripadao, njegovim navikama i dinamici, njegovu obilju i kaosu. Ljubav prema jazzu dovela ga je do najvećih jazz imena, koje je slušao po klubovima kad god je za to bilo prilike, a fotografirao u njihovim domovima. Tako je snimio mnoge naslovnice za Atlantic Records. Ljubav prema svakodnevnom i običnom izvodila ga je svaki dan u kaos ulice.
Tijekom karijere kršio je pravila koja su bila u osnovnim postulatima fotografskog zanata, poput toga da se sjena ili odraz samog fotografa ne bi smjeli vidjeti na fotografiji. Friedlander je uživao snimati vlastite autoportrete, i to ne samo u odrazima uličnih izloga ili zrcala hotelskih soba, nego gdje god bi se za to ukazala prilika. “Počeli su kao obični portreti, no uskoro sam sebe pronalazio u pejzažu svoje fotografije. Mogao bih se nazvati uljezom”, rekao je jednom o svojoj opsesiji snimanja autoportreta. Fotografirao je gotovo svaki dan tijekom šezdeset godina, a najdulje što je bio bez fotoaparata u svojih 86 godina života su tri mjeseca kad se oporavljao od operacije koljena. U svijetu koji se odmatao pred njim vidio je ono što drugi nisu, nalazio je u njemu skrovita čuda, unatoč tome što su objekte njegova interesa drugi ljudi prepoznavali tek kao puke elemente svakodnevice.
