Richard Schuberth, austrijski master-mind oštre satire, ljupkog humora, poentilističkih aforizama, glazbofil i balkanofil, nasljednik je, govori se u Europi, bečkog satiričara Karla Kraussa. Osim što mu je glavna domena književnost koja grca verbalnim vatrometima, Schuberth je zanimljiv i zbog još jednog razloga. Dok cijeli Balkan pokušava pobjeći od predznaka "Balkan", Schuberth se rado vraća toj mitologiji jugoistočne Europe i pokušava razaznati što Balkan čini onim što jest.
U tome mu pomaže i njegova supruga Vojvođanka, još jedna dodirna točka s našim krajevima. Pitam ga, dok sjedimo udobno zavaljeni u hotelske fotelje i dok nam pod nosom miri kava (ne turska!), što je to njega navelo da postavi našu regiju u srce svojeg znanstvenog i istraživačkog rada. Nakon što mi je, tijekom Festivala svjetske književnosti, otkrio da je diplomirao na području nacionalnog identiteta i etniciteta, upoznao me sa svojom balkanskom fascinacijom.
"Kad je ovdje izbio rat, a to je bilo u našem neposrednom susjedstvu, bio sam malo zabrinut zapadnjačkim mišljenjem i reportažama o Jugoslaviji, pa sam u sklopu svoje drame 'Freitag u Sarajevu' počeo malo istraživati o temi. Zanimala me ta egzotika koja se pridaje ovim zemljama", govori te dodaje kako je u Beču započeo i glazbeni festival "Balkan Fever", koji je vodio šest godina. Ima jako puno prijatelja koji dolaze iz raznih dijelova bivše Jugoslavije, ali tu me opovrgava:
"Nisam ja fasciniran Balkanom, previše sam u bliskoj vezi s njim da bih bio fasciniran". Priča mi kako je tijekom Miloševića posjećivao prijatelje u Beogradu, i to onda kad nitko nije išao ondje jer je na Zapadu vladao dojam da je Srbija carstvo zla i fašizma. "To je onda i bila istina, ali bilo je to divno mjesto prepuno toplih ljudi koji su me prihvatili i koji su i sami bili žrtve tog sistema", objašnjava mi.
Pitam ga stoga, s obzirom na to da je bio i u Srbiji i u Zagrebu i u Bosni, pravi li razliku između naših naroda. "Razlike postoje, ali nisu toliko bitne da ih se treba naglasiti", razuvjerava me. "Ne želim kategorizirati jer razlike postoje i između pojedinaca u Zagrebu i pojedinaca u Sarajevu." Schuberth je pokazao dobro razumijevanje balkanskog mentaliteta, ali ga je i provukao kroz svoj dramski i prozni opus te začinio dobrom žlicom humora.
Tako je, primjerice, napisao dramu o spremačici Branki koja dolazi čistiti kod uglađene austrijske gospođe te kroz humor kolorizira pitanje identiteta i nacionalnih stereotipa. "Zapravo sam krenuo s prozom, a kasnije sam postao znanstvenik koji proučava teme etniciteta, ali mi je to dosadilo pa sam se vratio prozi. Ali zapravo, opredijelio sam se za esej jer je to žanr u kojemu mogu kombinirati teške teme s lepršavim humorom. Tako sam mogao biti objektivno-subjektivan", objašnjava mi Schuberth kako je uspio napraviti nevidljivi šav između onoga od čega ozbiljni teoretičari prezaju, a proznim piscima nije domena.
Pisac je to, jedan od najpopularnijih u Austriji, koji uspješno upreže ironiju, grotesku i satiru, a ne samo obični humor. "To je sjajna metoda za izraziti kontradikcije neke teme, takozvane kognitivne omaške. 'Comedie humaine', rekao bih da je to", objašnjava mi. Vraćamo se ovim na njegovo dramsko stvaralaštvo. "Kako je Branka čišćenjem dospjela na vrh" vesela je pošalica o Ciganki iz istočne Srbije, a kad bismo je upakirali u neki teorijski celofan, onda bi to bio "moderni narativ o odnosu sluge i gazde".
Riječ je o gazdarici Magistri koja smatra da živi u ružičastom balončiću imaštine, a ujedno je intrigira teorija nacionalnog identiteta pa smatra da nekako mora pobjeći iz svojeg besprijekorno čistog svijeta te upošljava Branku dajući joj priliku za asimiliciju. S druge strane, Branka shvaća koliko je gazdarica krhka i lomljiva te to objeručke iskorištava.
"Drama je kritika krive perspektive o nacionalnim manjinama, jer mnogi lijevo orijentirani ljudi u mojoj i drugim zemljama imaju naivnu perspektivu o emigrantima i manjinama, jer kad ti ljudi ne ispune očekivanja njihovih projekcija, oni se priklone rasizmu. Moja Branka je antijunakinja, ali inače se u dramama ne zamaram dobrim i lošim likovima. Svi su oni vođeni različitim društvenim okolnostima."
Bilo mi je zanimljivo ono što mi je austrijski pisac sljedeće rekao, kad sam ga upitala je li Balkan egzotičan Zapadu kao što je i Orijent egzotičan Zapadu? On kaže da "ste nakon glupog rata dobili puno narcisoidne pozornosti. Izvozili ste tragediju i interes na Zapad, ali sad kad gledam sav ovaj progresivni cirkus iz kojeg dolazim, vidim da Balkan više nije toliko zanimljiv. Sad su zanimljivi ljudi s Bliskog istoka".
Izgleda da smo im postali previše poznati, tom Zapadu koji nas je nekad gledao kao da smo udomljeni mačići. Međutim, Hrvate danas u Austriji može se usporediti s novim valom izbjeglica. "Sirijci su većinom obrazovana srednja klasa, za razliku od Afganistanaca, ali svi su jako dobro prihvaćeni. Zanimljivo je to da se probudilo civilno društvo. Normalni i obični ljudi odjednom su htjeli pomoći u toj situaciji, ali politika je zatrovala klimu u zemlji".
Kao i u svim drugim zemljama koje su primile imigrante, počele su se širiti vibracije straha i stereotipa o zaostalim narodima koji odjednom zatrpavaju zapadne vrijednosti, sve je eskaliralo u atmosferu neprijateljstva. "U redu je braniti sekularnu državu od radikalne vjere", naglašava mi pisac, "ali ipak se mnoge stvari koriste u svrhu širenja straha i konstrukta stranca. Desnim strankama izbjeglice su došle kao naručene jer su pomoću njih stvorili fikcionalni kolektiv stranaca".
Ali to mi Schuberth nije morao puno objašnjavati, stvar je dobro poznata. Ipak, Austrijanci i dalje gaje određene stereotipe o nama s Balkana. "Vi Hrvati se dobro držite u Austriji jer se uspješno pretvarate u srednjoeuropske kapitaliste. Ali osim što Austrija odlazi na hrvatsku obalu i po tome prepoznaje Hrvatsku, najviše se ističete kao gastarbajteri. Dobri ljudi, privrženi radničkoj klasi. Inače, Jugoslaviju smo prepoznavali po nekom tamo Jovanu Jovanoviću s drugog kata koji nosi crnu Adidasovu trenirku s dvije bijele crte, pije pivo i gleda nogomet.
Ali u zadnjih nekoliko godina sad dolazi srednja klasa koja stvara zbunjolu kod Austrijanaca jer moraju nanovo kreirati svoj stereotip o bivšoj Jugoslaviji", objašnjava mi Richard Schuberth, a meni ovo zvuči kao dobar početak nekog satiričnog eseja. Još i je zanimljivija bila njegova priča o austrijskim turistima koji odlaze u Beograd ili Zagreb na vikend-odmor i vrate se puni admiracije, egzaltirani onime što su vidjeli, i to je samo negativ njihovih nerealističnih projekcija koje su prije imali.
Schuberth je to nazvao "Beograd- efektom". "Valjda su očekivali da će pronaći mračan, sjeban i turoban svijet, pun mačo muškaraca na ulici ili pljačkaša koji će im trgati torbice s ramena", nastavlja pisac i govori da ih u Beogradu ili Zagrebu ili Sarajevu dočeka jedan sasvim konzumeristički svijet, pun Zare i H&M-a, i onda ti ljevičari umjesto da sve to krikritiziraju, slave ovaj modernizam koji ih tjera da se osjećaju kao kod svoje kuće.
Oboje smo se malo umorili od silnih političko-neoliberalističkih papazjanija pa sam zamolila Scubertha da mi kaže nešto o svojem prvom romanu "Kronika vesele zavjere", koji je i došao predstaviti na ovogodišnji Frakturin Festival svjetske književnosti.
"Pa, može se reći da je to feministički roman, može se reći da je film ceste, kriminalistički roman ili filozofska knjiga o mogućnosti otpora, o ljubavi, povijesti i holokaustu i još mnogo toga", priča Robert o svojem novorođenčetu, debitantskom romanu u kojemu slijedi priču o starcu mizantropu, vječno namrgođenom koji čuva uspomenu na jednu lijepu žene iz njegove prošlosti koju je jako volio dok su bili skupa u koncentracijskom logoru.
Starac saznaje da popularni pisac namjerava napisati roman o holokaustu koji uključuje tu istu ženu i to ga potpuno i još više oneraspoloži. U vlaku susretne mladu djevojku koja je ono što bi Englezi nazvali 'tomboy', ili 'muškarača' na našem lijepom jeziku, i oni se upute u pustolovinu pokušaja i promašaja ne bi li spriječili pisca u pisanju romana.
"Puno je frivolnosti u romanu, uključujući i seksualni sadržaj, te su čak neki pokušali projicirati u njega neke nemoralne stvari. Primjerice, tu je taj pisac u godinama koji je u odnosu s mladom djevojkom. Čak su me neke feministice u kritikama nazivale 'mačo prdonjom' jer su pokušavale pronaći neku vrstu seksualne eksplicitnosti, ali takvog nečega tu nema", smije se Richard Schuberth nad vlastitim kritikama.
Dosta se poigravao s pravilima u "Kronici vesele zavjere", to mu je bila i namjera, stoga su se mnogi moralisti i pozitivisti naljutili jer nisu naišli na čvrste granice koje su im potrebne za shvaćanje jednog ovako hibridnog romana. Zanima me smatraju li ga skandaloznim piscem u domovini, a on mi odgovara da su mnogi uznemireni njegovim konstantnim provokacijama.
"Intelektualna kritika u Austriji nikad ne govori ništa u lice, nego je više kao mačka oko vruće kaše. Ja radim upravo suprotno", završava sa mnom razgovor ovaj briljantan satiričar, doktor za Balkan, ali neizmjerno opušten i pričljiv pisac, koji je razbio svo sivilo tog ljutog, kišnog, zagrebačkog, festivalskog jutra.
