Kultura
328 prikaza

'Ja sam ona koja nisam' - Uznemirujuće iskustvo koje udara i gazi

1/4
ZKM
Magelli svojim prepoznatljivim rukopisom puca iz svih raspoloživih teatarskih oružja. Spajajući elemente spektakla, melodrame, satire, komedije, tragedije i groteske, pa čak i pornofilma

Praizvedba novog provokativnog, brutalnog i djelomično kontroverznog teksta Mate Matišića “Ja sam ta koja nisam” u režiji etabliranog Paola Magellija u Zagrebačkom kazalištu mladih izazvala je stojeće ovacije publike, što se ne događa često u hrvatskom teatru. S druge strane je svojom gotovo raskalašenom režijom i nekim autorovim tezama, poput one o silovanju i orgazmu, isprovocirala feministički i građanski establišment, pokrenuvši lavinu pitanja i komentara. A ta pitanja svakako su dobrodošla u vrijeme kad se potpomognuta oplodnja poistovjećuje sa silovanjem u epruveti i kad su žene i dalje slabije plaćene od muškaraca. 
U svakom slučaju, predstava “Ja sam ona koja nisam” je uznemirujuće iskustvo koje udara i gazi i o njoj će se još tjednima govoriti. Čime su Matišić i Magelli zaslužili takve kontradiktorne ocjene? Kao i u prethodnom kazališnom hitu “Ljudi od voska”, Matišić je ponovno napisao dramski triptih sastavljen od tri jednočinke - “Hrvatska Lolita”, “Porno film” i “Žena djevojčica”, koje su djelomično povezane likovima. U svakoj jednočinki autor tematizira tri različite vrste ženske potčinjenosti i podređenosti te seksualnu objektifikaciju tijekom tri faze njihovih života. Poziciju žene Matešić sažima u pitanju koje izgovara jedna protagonistica: “Kako je moguće da je svijet tako pun sretnih djevojčica i nesretnih žena?”. Međutim, Matišić zapravo ne donosi ništa radikalno novo, nego na temelju klišeja i opće poznatih mjesta, zatim jednostavnih životnih situacija i gotovo plošnih likova, koji su oslobođeni psihologizacije te funkcioniraju zapravo kao utjelovljenja određenih tipova ili društvenih slojeva, gradi tri odlične parodije o nama, o našem lažnom moralu i o tome kako u toj laži funkcionira tzv. viši sloj, dakle intelektualci te društvo u cjelini. A pritom se svojim poznatim iščašenim humorom izruguje svima, pa i samom sebi kao autoru. 

 | Author: ZKM ZKM

Na taj Matišićev tekst Magelli stvara gotovo trosatnu crnohumornu grotesku koja na trenutke djeluje razigrano i odviše spektakularizirano, a zatim vrlo mučno, čak odbojno, i koja nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. U njoj redatelj svojim prepoznatljivim rukopisom puca iz svih raspoloživih teatarskih oružja. Spajajući elemente spektakla, melodrame, satire, komedije, tragedije i groteske, pa čak i pornofilma, te uz pomoć videa i multimedije Ivana Marušića Klifa, kostima Marite Ćopo, sjajne glazbe Damira Martinovića i Ivanke Mazurkijević, odličnog pokreta Anje Đurinović, kojim se pojačava grotesknost, te nadahnutoga glumačkog ansambla ZKM-a stvara grubu i na trenutke hipererotiziranu socijalnu fresku kojom dominiraju potčinjene i ugnjetavane žene-žrtve, ali i nemoć i nesnalaženje muškaraca i intelektualne elite u prijelomnim vremenima.  

 | Author: ZKM ZKM

Uz te dominantne teme, predstava otvara i brojne druge probleme, kao što su industrija seksa i incest (“Hrvatska Lolita”), seksualno i emocionalno nasilje, silovanje i sado-mazo seks (“Porno film”), te fenomen afektivne manipulacije (“Žena djevojčica”), te problem majčinstva i očinstva, koji je možda nedovoljno artikuliran. Svi ti problemi inscenirani su u snažnim, povremeno tragikomičnim i grotesknim scenskim slikama, poput plesa mlade prostitutke nad tijelom mrtvog oca ili mokrenja mlade Nikoline na sceni kao nemoćnog čina pobune.     

 | Author: ZKM ZKM

U skladu s Matišićevom idejom, Magelli na sceni oživljuje fresku bizarnih likova. Tako lijepa i mlada Nikolina, koju igra Anđela Ramljak, koju iskorištava i podvodi otac, utjelovljuje tip onih žena koje su prisiljene raditi u industriji seksa, no za razliku od njih, ona iskazuje bunt i protestira protiv svoje sudbine. Beskrupulozni poduzetnik Jerkica (dojmljivo ga igra Milivoj Beader) jest predstavnik mafijaškog miljea, sirovi i primitivni mužjak, ali neočekivano i krležijanac i filmofil, koji citira Krležu kako bi opravdao svoje kažnjive postupke, a zatim, začudo, pokazuje i dozu empatičnosti i roditeljske privrženosti, veće od “pravog” oca. U prikazu totalno artificijelnog lika čistačice Ruže (tumači je Lucija Šerbedžija), Matišić donosi priču o ženi s tajnim seksualnim životom, u kojem povezuje silovanje iz mladosti sa snimanjem pornofilmova i doživljavanjam orgazma, što je ujedno i najsporniji dio teksta. I konačno lik sredovječne pijanistice Stanke (igra je Urša Rakar), žene-žrtve iz visokog društva, koja perfidno manipulira svojom obitelji i svojim tzv. alkoholizmom kako bi supruga spasila od suicidalne depresije. No upravo lik Stanke otvara jedno od bitnih tema cijele predstave. Naime, ona u jednom trenutku kaže: “Uvijek sam bila nadfeministica!”, čime pokreće mnoga pitanja ne samo o feminizmu, nego i o odnosima uopće. Također je značajna uloga glazbenice bez teksta (Katarina Bistrović Darvaš) u kojoj se šutnjom i anonimnošću, odnosno svirkom i pjesmom prokazuje naslov cjeline “Ja sam ona koja nisam”. Kao što je poznato, to je parafraza rečenice: “Ja sam onaj koji jesam”, kojom se Bog javlja Mojsiju iz plamtećega grma poručujući mu da postoji. Kako se Matišić i ranije poigravao s vjerom i religijom, tako i u ovom komadu kroz parafrazu te biblijske objave poručuje suprotno: da žene zapravo ne postoje. Je li to nadfeminizam ili tema za raspravu, kao i slučaj lika nemoralnog sveučilišnog profesora kaznenog prava, pitanje je koje nadilazi kazališnu predstavu.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.