“Pogledaj ove fotografije. Ovdje sam prvi put gostovao još 1985.”, govori mi Jan Fabre dok me vodi po hodnicima kazališta Teatro Out Off u Milanu i pokazuje mi stare fotografije umjetnika koje vise po zidovima. Razgovaramo pola sata prije početka druge izvedbe njegove nove hit predstave “Peak Mytikas”. Riječ je o performansu koji počinje u 14 a završava u 22 sata i koji izvodi 11 glumaca/plesača/performera. Kako ih god nazvali, oni su zapravo sve navedeno. I njega je teško nazvati redateljem. Dapače, ne voli kad ga tako nazivaju. Sebe smatra umjetnikom, što i jest, i to jedan od najvećih, svojevrstan umjetničkih genij našeg doba. A svoje izvođače naziva performerima već tridesetak godina.
Predstava “Peak Mytikas” imala je do sada dvije izvedbe u Milanu, 4. i 11. studenog. U njoj se 11 izvođača izmjenjuje na sceni tijekom osam sati, to su: Annabelle Chambon, Anny Czupper, Cerdic Charron, Conor Dohery, Gustav Koenigs, Irene Urciuoli, Ivana Jozić, Matteo Franco, Pietro Quadrino, Stella Hoettler i glazbenica Alma Auer. “Vidjet ćeš, predstava će te potpuno uvući u svoju čaroliju i nećeš ni primijetiti kako vrijeme prolazi”, govori mi Ivana Jozić, jedna od izvođačica i moja dugogodišnja prijateljica, pa joj odlučim vjerovati. A tako je i bilo. Prva tri i pol sata su prošla a da nisam ni trepnula, sve dok nisam morala protegnuti noge. Puno toga ima u ovoj predstavi da bi se samo tako prepričalo. Tko je gledao Fabreove predstave znat će o čemu govorim. Od ženske verzije Dioniza, koju donosi sjajna dugogodišnja Fabreova suradnica Annabelle Chambon, do četiri verzije Edipa, od kojih su dvije ženske i isto toliko verzija Antigone, od kojih su dvije muške, a sve odreda vrlo moćnih monologa. Iako u tih osam sati publika ulazi i izlazi iz kazališta (što je predviđeno), glumci su toliko fokusirani na ono što trebaju raditi da ih to ni najmanje ne ometa, ili barem to ne pokazuju. Monolozi su glumački i fizički izrazito zahtjevni, no jednako moćne su zajedničke scene u kojima plešu, govore, recitiraju. Jedna od najmoćnijih svakako je rave, u kojoj svi izvođači plešu, uz na početku minimalne pokrete, a poslije sve intenzivnije. Ova “plesna točka” traje prilično dugo, gotovo 30 minuta. U tih 30 minuta rave vas obuzme i zalijepi za sjedalicu pa, dok gledate izvođače na sceni, čini vam se da vam ne bi bilo previše ni da idućih sedam sati gledate istu koreografiju. Isti taj rave (ili vrlo sličan) i koreografski i glazbeno ponavlja se na kraju predstave, kad ima nešto drugačiji efekt na gledatelja, koji se rijetko viđa u kazalištu. Publika, iako donekle iscrpljena od osmosatne predstave, svih pola sata plješće u ritmu te genijalne muzike, koja polako isparava iz glave tek nekoliko dana nakon gledanja predstave. A kad smo već kod muzike, za nju je u predstavi zaslužna mlada belgijska glazbenica, pjevačica i skladateljica Alma Auer, ujedno izvođačica na sceni, na kojoj svira harfu, a u nekim dijelovima i izgovara tekst, nadasve duhovit i aktualan, dok ostali izvođači ponavljaju za njom. Auer ne krije oduševljenje Fabreovom maratonskom predstavom “Mount Olympus”, koju je gledala u Rimu 2015. godine: “Bila sam fascinirana umjetničkom slobodom u toj predstavi. Ona je bila moj ‘eye opener’ za mnoge stvari vezane za kazalište i umjetnost. Muzika iz te predstave ostala je sa mnom još godinama. Kad me Jan pozvao da skladam muziku za ‘Peak Mytikas’, istog sam trena pristala. Dolazim iz vrlo klasičnog muzičkog zaleđa, a jako me privlači sve što ima veze sa suvremenom glazbom. Dok sam skladala muziku za ‘Peak Mytikas’, slušala sam grčku glazbu iz filmova i videoigara te uočila da u njoj ima jako puno ponavljanja, zatim da koriste puno starih grčkih instrumenata, ali i dosta bubnjeva kako bi dobili na epskome momentu”, pojašnjava Alma svoj rad na ovoj predstavi.
Peak Mytikas vrh je planine Olimp, a grčka mitologija očarava Jana Fabrea još od sedamdesetih godina prošlog stoljeća. I mnogo toga što radi u kazališnom dijelu svog umjetničkog stvaralaštva bazirano je na likovima iz grčkih mitova. Tako je i ovaj put u “Peak Mytikasu”, no za Jana Fabrea grčki mitovi danas predstavljaju nešto drugo. Oni su poput nekog iskrivljenog odraza ovog našeg vremena zahvaćenog mržnjom i “slobodicidom”, koji poziva na političku i etičku cenzuru (a ne samo korektnost) u svakom trenutku i u svakom segmentu, počevši s cenzurom nad tijelom (zabranom golotinje), ali i cenzurom žudnje. “Zatvorite Nacionalni arheološki muzej u Ateni, preuredite Pompeje, jer sve je to čista pornografija”, čuje se više puta tijekom predstave. Kao i tekst poput ovoga: “Nekada davno pokazivali smo svoja gola tijela ponosno i bez srama. Uživali smo u igri naše požude. Ali vremena su se promijenila. Tijela su zabranjena. Žudnja je ukinuta. Nekad je ljubav bila anarhija, sad mora biti čista i jasna. Zato odrežite svoje bradavice, zgnječite svoja jaja, odrežite klitoris, zašijte i prelijepite svoje dupe. Budite pristojni, budite korektni, budite normalni. Ubijte strast u sebi, zaključajte svoje tijelo. Nema više užitka, nema više napaljenosti. Radite ono što i mi radimo; uništite užitak”. Ima u tim riječima i autorova obračuna s onime što se dogodilo prije nekoliko godina kad su ga neki bivši suradnici optužili za nedolično ponašanje, ali o tome ćemo malo poslije. No osim obračuna s pretjeranom korektnošću kad je riječ o tijelu i žudnji, Fabre se dotiče aktualnih ratova, kroz dio koji se zove “Ljubav i rat” (ostaje u izvorniku zbog rime): “What is a legal way to kill. Start a war and do your will”; Ili “War is a game of an older guy. But younger men must fight and die”; Ili “Peace is poor and war is rich”. I možda najaktualnija: “Be a prick, behave insane. Start a battle fight in vain”.
A kako je raditi na stvaranju teksta s Fabreom, govori Johan De Boose, pisac teksta za ovaj kazališni komad: “Jan vam daje okvir unutar kojeg imate potpunu slobodu da napravite nešto najbolje i najljepše što možete. Tako radi i on sam i rezultat je onda fenomenalan. Uostalom, kao i njegove predstave. Ovaj smo tekst radili jako dugo i cijelo vrijeme smo bili u kontaktu, razmjenjivali ideje. Tekst ima dinamiku, ritam i rimu. No ono što je specifično za rad s Janom jest to da tekst koji pišete za njega mora biti dobar tekst, odnosno dobra literatura, ali u isto vrijeme mora biti dobar tekst za kazalište, što nije uvijek isto. Pisao sam tekst na način da rečenice budu kratke i snažne. Činjenica jest da, dok čitate knjigu, možete vratiti stranicu i pročitati ponovno ono što vas zanima. No u kazalištu gledatelj čuje tekst samo jedanput. I ne može mu se vratiti. Zato kazališni tekst mora biti snažan i direktan. Gledatelj mora odmah shvatiti o čemu je riječ”. Johan De Boose belgijski je pisac. Piše na nizozemskom nefikcijske romane, tekstove za kazalište i poeziju, a doktorirao je na povijesti, umjetnosti i književnosti. Iako ga zanima povijest cijele Europe, posebno se specijalizirao za povijest srednje i istočne Europe. Napisao je nekoliko knjiga o Drugom svjetskom ratu, a trenutno piše knjigu o raspadu Jugoslavije. “Peak Mytikas realizacija je mojeg starog sna. Nekad sam pasionirano čitao grčke tragedije na izvorniku, a sad sam imao priliku ispisivati ih ponovno u današnjem kontekstu 21. stoljeća.” Samo kao kuriozitet, De Boose je posebno vezan za Hrvatsku jer ima kuću na našoj obali i ondje provodi ljeta. Uostalom, kao i Fabre, koji je zaljubljenik u otok Vis.
Peak Mytikas vrh je planine Olimp, a grčka mitologija očarava Jana Fabrea još od sedamdesetih godina prošlog stoljeća. I mnogo toga što radi u kazališnom dijelu svog umjetničkog stvaralaštva bazirano je na likovima iz grčkih mitova. Tako je i ovaj put u ‘Peak Mytikasu’
I kad spominjemo Hrvatsku, svakako treba posebno spomenuti koreografkinju i jednu od izvođačica, originalno plesačicu, koja je proizašla iz zagrebačke baletne škole (kao i potpisnica ovih redaka), a nakon godine dana provedene u zagrebačkom HNK otišla je u London na studij plesa na London Contemporary Dance School, a malo poslije završila je i studij glume na Drama Studio London.
Prije točno 20 godina pridružila se trupi Troubleyn Jana Fabrea (u predstavi “Je Suis Sang”), u kojoj djeluje sve ove godine kao plesačica, glumica, performerica, ali i kao jedna od ključnih osoba koje podučavaju u Fabreovim kazališnim radionicama. Ona u “Peak Mytikasu” supotpisuje koreografiju s Fabreom. Zanimalo me kako taj proces izgleda: “Najčešće Jan zadaje određenu temu ili sadržaj, koji ja onda tjelesno ispunjavam, određujem i sklapam pokret, ritam i stil. Kad završim, Jan onda to stavlja u određeni kontekst, dopunjuje po potrebi i time određuje što koreografija točno poručuje.”
I sama opčinjena rave točkama, nakon gledanja predstave zanimalo me kako su one stvorene: “Kod rave točaka radili smo na pokretima koji se pojavljuju najčešće na rave partyjima. Pokret je jednostavan, ali repetitivan i stavljen unutar matematičke konstrukcije tema koje se ponavljaju i vraćaju u određenim kombinacijama. Najvažnije je to što se kroz dugotrajnost (gotovo 30 minuta) ponavljanja stvara jak fizički i energetski naboj, koji na kraju prerasta u gotovo duhovnu dimenziju. Atmosfera postaje u neku ruku svećenička, šamanska.” Istina! No još je jedna plesna točka vrlo efektna i također se ponavlja, a riječ je o plesu sa stolovima: “Ples sa stolovima nastao je prema slikama s grčkih vaza. Podijeljen je u tri teme: rat, sport i vjenčanje. Pokušala sam zadržati jasne geometrijske forme tijela, a istodobno unijeti fluidan i organski pokret koji ih veže. Jan je to onda uklopio u veću sliku unutar predstave i dao im specifično značenje u odnosu na druge simbole koji se istodobno pojavljuju i koji svi zajedno komuniciraju određeni sadržaj.” Ivana radi s Janom već 20 godina i još ne pomišlja na odlazak iako su predstave fizički vrlo intenzivne i možda primjerenije dvadesetogodišnjacima unutar trupe (u predstavi sudjeluje i izvođačica od 70 godina). Što je tako dugo veže za Fabrea i ovu vrlo specifičnu vrstu kazališta? “Janu je prioritet umjetnički izričaj. I svi koji radimo s njim izričito smo disciplinirani u tom kontekstu. To dovodi do velike slobode u kreaciji, no primorani smo osloboditi se ega jer je izvođaču misao vodilja, odnosno centralno pitanje - služi li ovo što sad radim sadržaju koji treba biti prenesen publici? Jana smatram umjetničkim genijem, on ima nevjerojatnu sposobnost motivirati i inspirirati ljude, izvući iz njih ono najbolje, a istodobno im dati veliku slobodu i odgovornost u kojima se sami moraju snalaziti, ali i rasti. Moja odluka da ostanem toliko dugo u kompaniji ponukana je svim ovim iskustvima imajući na umu da sam na svom umjetničkom putu surađivala s mnogima te da se to što nalazim kod Jana ne pronalazi baš lako.”
Ivana Jozić je, kao i još neki izvođači iz ove predstave, sudjelovala u već spomenutoj 24-satnoj predstavi “Mount Olympus”. S obzirom na povezanost u nazivima ove dvije predstave, zanimalo me kako Fabre vidi sličnosti i razlike dviju predstava: “Moglo bi se reći da su ‘Mount Olympus’ i ‘Peak Mytikas’ pozitiv i negativ jedne priče. U ‘Mount Olympusu’ sve je bijelo i prepuno boja, duginih i boja karnevala. U ‘Peak Mytikasu’ prevladava crna, i to posebna crna, koja ubija sve druge boje. Ta crna je poput neke mistike koja usiše sve ostale boje. To je posebna crna boja koju koristim. U ‘Mytikasu’ prevladava miris - odour. A to u ‘Mount Olympusu’ nije slučaj. Osim toga ‘Peak Mytikas’ je nešto poput ‘tajnog udruženja’ grčke mitologije. U predstavi imamo samo tri boje: plavu, crvenu i zlatnu. Zlatna je boja vatre. Ako uzmemo da crna nije boja, tri najvažnije boje u vizualnoj umjetnosti su, naravno, crvena, zlatna i plava. Imamo u ‘Mytikasu’ i simbole kornjače, zatim zmije kao važnog simbola u pričama grčke mitologije, pa štitove, mačeve i lubanje. To su sve važni slojevi u predstavi koji su povezani jedni s drugima i s pričama. I svjetlo je različito u obje predstave. U ‘Peaku’ koristim samo noćno plavo, za četiri različita Edipa, i crveno svjetlo za četiri različite Antigone. Antigona simbolizira anarhiju, a anarhisti su se okupljali u tamnim prostorijama (nalik na one za razvijanje fotografija s crvenim svjetlima) u kojima su dokumente ispisivali na fotografskom papiru kako bi sve informacije nestale kad bi se prostorija osvijetlila”. Odakle rave motiv u predstavi u kojoj je sve prepuno grčke mitologije - objašnjava autor: “Rave mi je vrlo važan motiv u predstavi. Johan i ja smo radili na tekstu tri godine, a onda smo tek na kraju uključili Almu (kompozitoricu, op. a.) i Ivanu s koreografijom. Dakle, P.L.U.R. (Peace, Love, Unity & Respect) usko je povezan s raveom, a rave je danas opet u modi u Europi, ali je u isto vrijeme zabranjen, tako da na neki način predstavlja simbol otpora. Evo baš u nedavnoj povijesti imamo i slučaj rave partyja koji je bio u Izraelu, a koji je tragično završio napadom Hamasa. Dakle, tema ravea povezana je s pojmovima mir, ljubav, jedinstvo i poštovanje. Tu je onda i poveznica na sve ostalo što postaje zabranjeno - golotinja, tijelo i dr., do te mjere da sam ostao šokiran kad sam čuo nedavno da su na Facebooku zabranili neke Rubensove slike jer je na njima previše golotinje. Možeš li to zamisliti? Živimo u konzervativnom, gotovo viktorijanskom vremenu. A ‘Peak Mytikas’ na neki je način otpor toj novoj klimi, tom novom vremenu.”
Nakon ovih slojevitih Fabreovih odgovora, baš kad sam pomislila da smo zagrizli u duboke teme, na iduće pitanje stiže najjednostavniji mogući odgovor (kako to kod njega obično biva). Na pitanje zbog čega predstava “Peak Mytikas” traje osam sati i ima li u tome neke simbolike, Fabre odgovara kao iz topa: “Toliko traje radni dan, Ana. Imao sam problema kad smo radili ‘Mount Olympus’ jer su me optuživali da izrabljujem ljude, jer rade 24 sata. Tako da sam kao odgovor na to napravio predstavu koja traje kao prosječan radni dan, a to je osam sati”. Pa nastavlja: “Mnogo sitnih reakcija i detalja u ovoj predstavi odgovori su na ono što mi se događalo zadnjih godina i kroz što još prolazim.” Kao i svakom umjetniku, Fabreu je izrazito važno što on svojim radom izaziva kod gledatelja, pa na tu temu kaže sljedeće: “Kao umjetnik, volio bih da mogu zacijeliti rane u gledateljevu umu. Da ga mogu prodrmati, da ga mogu natjerati da osjeća i razmišlja na neki drugi način. Bilo da gleda izložbu mojih radova ili da gleda predstavu koju sam napravio. Tome se barem nadam. Mislim da je u kazalištu važno iskustvo katarze, odnosno da publika i izvođači prođu kroz nešto zajedno. Vidjela si reakciju publike na predstavi”. “Jesam”, kažem. “Pljesak na kraju predstave (ne računajući pljesak na raveu prije kraja predstave) trajao je 10 minuta”, dodajem. “Ne”, upada mi Fabre u riječ: “Pljesak je trajao točno 12 minuta i 37 sekundi, nastavno na pljesak od 30 minuta na raveu. To se danas u kazalištu vrlo rijetko događa, vjeruj mi. Ljudi izlaze i ulaze, ali možeš osjetiti njihovu radost što su došli ovamo. I to mi je sjajno. A ja s njima želim podijeliti žudnju za životom. Želim razmjenu užitaka, razmišljanja i osjećaja. A to se dogodilo u Italiji na obje predstave.”
I zaista jest. Obje milanske predstave bile su rasprodane, na obje je pljesak na kraju trajao dulje od 10 minuta, o čemu su pisali i Corriere della Sera i La Republica.
Djelovanje ovog značajnog umjetnika podijeljeno je u dva dijela. Jedan je ovaj kazališni, s trupom Troubleyn (djevojačko prezime Fabreove mame), a ovaj drugi, Angelos (prema anđelu, prijenosniku vijesti) okuplja njegovo vizualno stvaralaštvo, kojim je stekao svjetsku slavu. Naime, Fabre je prvi živući suvremeni umjetnik koji je imao samostalnu izložbu u glasovitom pariškom Louvreu, 2008. godine. Rođen u Antwerpenu, flamanskom dijelu Belgije, Fabre kaže da su njegovi korijeni duboko u flamanskom slikarstvu te da ga je to najviše odredilo kao umjetnika, kao i to da još “krade” od Rubensa, Brueghela, Van Dycka, Van der Goesa... “Moja je
umjetnost zapravo sporazum između slike i jezika”. Po tome je, smatra, najviše Belgijac. A kako i ne bi kad je rođen u kući koja se nalazi u blizini Rubensove, gdje ga je kao dječaka otac vodio da precrtava Rubensove slike, kao, uostalom, i u zoološki vrt, u kojem je crtao životinje, odakle i njegova strast prema kukcima, ali i životinjama općenito.
Već s 25 godina izlagao je prve crteže na Venecijanskom bijenalu, a 80-ih i 90-ih godina prošlog stoljeća imao je izložbe po cijelom svijetu. Tijekom godina izveo je pedesetak solo performansa; u jednom je oteo filozofa, u drugom pozvao kritičare da pucaju u njega u Louvreu, liječio je ljude umjetnošću, a u jednom je čak i mjerio oblake.
Iako se diči belgijskim korijenima, Fabre je sa svojom zemljom možda i u najvećem prijeporu: “Jedina zemlja u kojoj najčešće ne priznaju moju umjetničku genijalnost jest Belgija”, kaže pa nastavlja: “Ali za to postoji odlična izreka - teško je biti prorok u vlastitoj zemlji”.
O Janu Fabreu napisano je mnogo knjiga, snimljeno mnogo filmova i napisano još i više tekstova. Njegovo djelovanje teško je uklopiti u jedan članak poput ovoga, no ipak postoji jedan dio njegova životopisa koji ga je obilježio, kako u javnosti (ponajprije belgijskoj) tako i njega osobno. Naime, građanski sud u Belgiji prošle ga je godine osudio na 18 mjeseci uvjetne kazne zbog neprimjerenog ponašanja prema šest bivših suradnika. U toj sudskoj presudi stoji da je kriv prema pet točaka: zbog razmjene francuskog poljupca sa suradnicom tijekom fotografiranja, zbog davanja upute suradniku za opis ženskog spolovila u kontekstu određene scene, a radi bolje koncentracije, zbog nazivanja suradnice “kokoš bez glave”, aludirajući na njezinu dekoncentraciju tijekom probe, zatim zbog neprimjerene poze koju je sugerirao suradnici na fotografskom snimanju posvećenom Rubensovim slikama i, zadnje, zbog neadekvatnog prilaska i dodira suradnice u vrijeme fotografskog snimanja, iako se povukao kad mu je rekla da prestane. Kad se cijela priča s optužbama bivših suradnika zakotrljala, u jeku pokreta Me Too, gotovo 300 Fabreovih suradnika stalo je na njegovu stranu smatrajući da su optužbe zlonamjerne, izvađene iz konteksta, predimenzionirane, a neke čak i lažne. Neki od njih formirali su i web platformu pod nazivom Reframe, kroz koju su pojasnili svoje viđenje situacije. Sam Fabre ne izbjegava govoriti o tome. Naprotiv, mišljenja je da, govoreći o tome, istina izlazi na vidjelo.
Možda da dodamo samo kao kuriozitet da se krajem rujna Fabre u Napulju vjenčao s dugogodišnjom partnericom i suradnicom Joannom de Vos (to mu je prvi brak), a prije gotovo dvije godine postao je otac sina Djanga. Iduće godine u rujnu Fabre planira gostovati na Hvarskom ljetu s predstavom “The Legend of Love”, koja je zapravo solo predstava rađena za Ivanu Jozić, te će s njom održati dvotjednu radionicu. Tom se prilikom nada i predstaviti hrvatsko izdanje knjige “From Act To Acting”, koju je napisao s Lukom van den Driesom.
“Volim se rugati Nizozemcima jer je njihov francuski još lošiji od mojeg. Pa kad me tako jedan nizozemski galerist pitao kojom vrstom umjetnosti se bavim, odgovorio sam mu: “Balansiranjem na razapetom užetu između već viđenog i nikad viđenog”. Zapisao je to Fabre u svom “Noćnom dnevniku” (izdavač: Kulturni centar Beograda) dana 8. srpnja 1979. I zaista, kad bi trebalo opisati Fabreovo stvaralaštvo, ali i karakter, ukratko, ovaj njegov zapis to bi najbolje učinio.
