Je li relacija Zagreb - Beograd zrela za Muzej prekinutih veza? Ako slušamo neke srpske i poneke hrvatske političare, onda jest. Pogledamo li željeznički red vožnje, možda i nije za Muzej, nego za - groblje! Čuveni Orient Express, naime, više ne prometuje, a na pruzi kojom je nekoć išao (Pariz) Zagreb - Slavonski Brod - Beograd (Istanbul), putnički vlak od korone nadalje ne prometuje, a kako se čini - ni neće. Da je danas živa, Agatha Christie morala bi za zagonetno ubojstvo tražiti novu prugu.
Ovih smo dana pročitali i vijest da je Jelena Rozga - glede & unatoč nepostojanja pruge - rasprodala pet beogradskih Sava centara za redom. Ako to nije trijumf, onda je bog imao nečitak rukopis. Jednaka ocjena vrijedi za senzacionalnu seriju tekstova o pet rasprodanih Arena Aleksandre Prijović. Možemo li - ikad! - zamisliti da će izraelski pjevači postizati takve rezultate na Zapadnoj obali? U Gazi neće sigurno jer je uništena, ali vjerujemo da neće ni na Zapadnoj obali. Još su manje šanse da će Palestinci puniti dvorane Tel Aviva...
Prijović je napunila šest Arena u Zagrebu
Mržnja nije suprotnost ljubavi, ustanovio je davno Dostojevski. Suprotnost ljubavi je ravnodušnost. Jedna je stvar, dakle, posve izvjesna - tu nema ravnodušnosti. A osjećaji na istoj skali mogu kliziti od jedne do druge točke, i obrnuto.
Kad je riječ o regionalnim politikama, ljubavi nema ni u tragovima. Ali nema ni ravnodušnosti. Mržnja je i dalje pogodan repromaterijal nekih politika. Na ovoj skali, u fizici emocija, samo bi ravnodušnost značila kraj emocija. Može li nas uzbuditi neki naslov iz tabloida s Myanmara, ma kako negativan o Hrvatskoj bio? S druge strane, svaki pogrešan pogled Zagreba i Beograda izaziva provale gnjeva. Mi stara dijalektička zanovijetala znamo da na skali od ljubavi do mržnje sve može prijeći od točke A do točke B, ali i obrnuto. Frank Sinatra i Ava Gardner godinama su se voljeli i mrzili, ali nikad nisu postali ravnodušni jedno prema drugom. Zasad se čini da je potencijal mržnje, posebno iz političkog kuta srpskih tabloida, dakle vlasti, profitabilan. Mržnja je resurs. Mržnja nije samo negativan osjećaj, ona daje smisao, a smisao je, kako nas je naučio Viktor Frankl, konstitutivan, on nas drži na nogama. Riječ “smisao” je vrijednosno neutralna - ona ne mora biti ispunjena nekom pozitivnom emocijom. Smisao može davati i radost mržnje. Ljudi overdozirani ideologijama, nacisti, komunisti, često postanu stogodišnjaci. Uvjerenja ih drže na životu.
Mržnja na neprijatelja, stvarnog ili iluzornog, mržnja na Drugoga, mržnja na bilo koga - sastavni je dio ljudskog bića. Radost mržnje, potreba za sukobom s neprijateljem, volja za uništenjem, makar samo misaonim, pojavi se u naših ljudi - Hrvata i Srba - kad god im oni drugi daju povoda, i nema te ekonomske ideje koja ovu mržnju može uništiti. Baciti u drugi plan, katkad, da - to je najveći doseg. Ali kad-tad, te stare zastave dignu ljude na noge.
Rozga je pet puta ispunila beogradski Sava centar
Ovdje još i Turci izazivaju volju za mržnjom zbog starih rana, a kamoli Srbi ili Hrvati. Vladajući to odlično znaju. Dok Hrvati i Srbi vode završene ratove i ginu od starih rana, na ovim prostorima iščezava, vlasnički, sve što je s mukom stvoreno u minulih 60 godina. Propadamo jer je mržnja dominantna, dok se ljubav javlja u proplamsajima, na koncertima - glazba je zvonka radost - propadamo demokratski. Jedino nam nije jasno kako to da Prija puni Arene a Rozga Save. Ne bi li, s obzirom na tip glazbe, bilo prirodno obrnuto!? Ovako ispada da smo kulturalno braća po materi.
