Dok sve argumentiranije razgovaramo o terminima postjugoslavenska književnost, transnacionalni pisci i hibridni identiteti, Lidija Dimkovska jedna je od spisateljica na koje se ti razgovori doista mogu ozbiljno osloniti. Rođena je u Skoplju, od 2001. živi i radi u Ljubljani, prevodi slovenske i rumunjske pisce na makedonski, sudjeluje na regionalnim i inozemnim književnim festivalima i sajmovima, no prije svega piše – šest zbirki poezije, zbirku priča i četiri romana. Autorica koja vrlo aktivno i uspješno uspostavlja ono što zovemo interkulturnim dijalogom, 2017. je godine kao glavna i odgovorna urednica potpisala i vrlo zanimljivu antologiju, “Iz jezika u jezik”, u koju su uvršteni autori suvremene manjinske i doseljeničke književnosti; oni koji žive u Sloveniji, ali pišu na svojemu materinjem jeziku. Njezin stav, izrečen i u nekim od mnogobrojnih intervjua, kako na jezik ne gleda kao na ideološko sredstvo pripadnosti, primjetan je u tome, ali i svim drugim projektima kojima se bavi. “Jedinstveni matični broj” njezina je šesta na hrvatski prevedena knjiga i dolazi nam s odličnim pedigreom. Roman je već dobitnik najveće makedonske književne nagrade “Roman godine” i priznanja “Štefica Cvek”, a za prijevod jamči iskusna prevoditeljica Borjana Prošev-Oliver. “Jedinstveni matični broj” tematski se uklapa u sve do sada rečeno o Lidiji Dimkovskoj, kao spisateljici i kulturtregerici. Njegova je tema egzil, onaj stvarni, geografski, vanjski, ali i onaj mnogo mučniji – unutarnji. Njegov je žanr, barem u većem dijelu, obiteljski roman ispripovijedan glasom Katerine, kćeri i sestre, pripadnice druge generacije koja traumu egzila nije izravno doživjela, ali njezine posljedice osjeća na vlastitoj koži od najranijeg djetinjstva. Ta nova generacijska perspektiva, sve prisutnija u suvremenoj književnosti, obiteljskim traumama prilazi iz drugog, možda ne uvijek racionalnijeg i objektivnijeg, ali svakako drukčijega kuta. Katerina je rođena u braku koji se dogodio nakon što je njezina majka 1974. godine otišla na sezonski rad na Cipar i tamo upoznala njezina oca, ciparskoga Grka koji je radio kao hotelski domar. Njihova se veza rasplamsala upravo u jednom od ključnih povijesnih trenutaka, u jeku turske invazije nakon koje je Cipar podijeljen na južni dio, naseljen Grcima, i sjeverni, nazvan Turskom Republikom Sjeverni Cipar. Katerinin je otac pobjegao iz naselja Varoshi, sad mrtvoga gradića duhova iz kojeg su grčki stanovnici prisilno iseljeni, za što su imali tek nekoliko sati ili dana, ne oprostivši se s vlastitom obitelji niti ikada saznavši išta o njima. Prebjegao je s tadašnjom trudnom djevojkom u tadašnju Jugoslaviju, u Makedoniju, kako bi ondje počeo novi život, odnosno čvrstim lokotom zaključao onaj stari. Kao jedini materijalni dokaz prošlog života ostao je ciparski pasoš, koji će kćeri u jednom trenutku pomoći u naumu da pokuša otkriti razloge očeve šutnje i patnje unutarnjeg egzila, zapravo razumjeti sebe i niti vlastita podrijetla. Novi život, kako to vrlo sugestivno i jasno ukazuje ovaj roman, tek je prazna, iluzorna sintagma koja je od oca učinila čovjeka bez svojstava, šutljivog, nezadovoljnog i otuđenog dok u potpunosti potiskuje svoju bivšu domovinu i identitet, a u novoj jedina čvrsta identitetska točka nije obitelj koju je stvorio nego ona administrativna – famozni JMBG. Za takvo stanje svakako je odgovorna i njegova supruga, egocentrična, neempatična, hladna i sebična žena koja je tipični lik antimajke, vjerojatno namjerno prenaglašena do krajnjih granica kako bi se istaknula kao antipod stereotipu balkanske majčinske figure. U toj obiteljskoj disfunkcionalnosti i kaosu postoji i Katerinin brat Stefan, s kojim ona ne uspostavlja dublju sestrinsko-bratsku vezu niti dijele iste interese, a poslije će on ionako imati dovoljno svojih problema da bi se to moglo ikako popraviti. Katerina je glavna pokretačica događaja; kći koja želi doprijeti do očeve prošlosti, na taj način i svoje, istražiti što se zaista dogodilo na Cipru i pokušati pronaći rođake koji se nikad u njihovoj obitelji ne spominju, osim u uvredama koje povremeno ispali majka. “Kao da me začeo otac koji nema gene” jedna je od tužnijih rečenica romana i triger da, nakon što diplomira sociologiju, krene u potragu za očevim prešućenim identitetom. Otac, naime, svaku neugodniju situaciju prekida rečenicom “Da je čovjeku pobjeći u neku zabit”, koja se u romanu ponavlja poput lajtmotiva i naglašava koncept zabiti koji se prelijeva i u drugi, fragmentarni i grafički odvojen dio romana, koji se čita kao distopija o mjestu onih koji su se otuđili od sebe, drugih i okoline u kojoj žive. Ta ja zabit u distopijskim fragmentima dovedena do krajnjih, apsurdnih granica.
Katerina će na svoju ruku stupiti u kontakt s ciparskim izbjeglicama, otići u Veliku Britaniju, pa na Cipar, pred očevu rodnu kuću, pronaći svoju baku i saznati kakva je to marmelada koja bi možda bila ljekovita za oca, da su je donijeli nekad ranije. Katerina će također odrastati, zaljubljivati se, studirati, raditi, putovati, ali unatoč tome i sama povremeno poželjeti pobjeći u neku zabit jer uza sav njen aktivizam obitelj ostaje i dalje prostor tuge i šutnje. “Jedinstveni matični broj” slojevit je roman u kojem svaki od likova donosi svoju dionicu priče koja ga iznimno usložnjava. To nije samo linearna obiteljska priča o potrazi za obiteljskom prošlošću i krhotinama izgubljenog identiteta, već iznimno aktualan roman koji, premda polazi od ciparskog pitanja, otvara čitav niz vrlo globalnih tema.Turčin Hasan ciparskim Grcima protjeranim iz domova dolazi s fotografijama koje je pronašao kad se njegova obitelj uselila u “očišćeno” područje, ali sa sobom, osim što usložnjava Katerininu intimnu dionicu priče, donosi i temu ekološkog aktivizma, sa svim pozitivnim i ekstremnim stranama. Brak Katerinina brata u gotovo nadrealnim scenama otvara pitanje vjerskog fanatizma. Katerinin odlazak u Bristol, ostanak u Velikoj Britaniji i rad na projektima koji čak i fenomen zabiti nastoje umotati u startup, otvara i pitanja urbanih nomada, projektnog financiranja. Posredno i nedvosmisleno u romanu čitamo i kritiku kapitalizma. To što je kao povijesnu podlogu, premda su joj se “nudile” i mnoge vremenski i prostorno bliže sudbine i tragedije, odabrala ciparsko pitanje, čini se dobrom odlukom u funkciji univerzalnosti i odmaka, ali istodobno ostavlja prostora i za opaske o makedonskom pitanju, koje također nije jednostavno, kao i o nacionalizmima općenito, što sigurno neće promaknuti pažljivijim čitateljima.
Premda pred kraj romana nailazimo na ponešto ponavljanja i raspisivanja već rečenoga, kao da se cijela priča namjerno usložnjava, a likovi dobivaju prenaglašene osobine kako bi tu stalo što više neuralgičnih točaka globalnog suvremenog svijeta, roman Lidije Dimkovske jedan je od onih za koje možemo reći kako se u njemu poklapaju kvaliteta i važnost. Vještina kojom velike, globalne teme prikazuje na uzorku konkretnih, pojedinačnih sudbina zaista zaslužuje sve pohvale, kao i uvezivanje široko postavljene priče provodnim motivom zabiti u kojoj već živimo a da toga nismo svjesni, kako čitamo na jednome mjestu. Ipak, ovo je prije svega roman o ljudima koji gube svoju cjelovitost jer ih je netko jednog dana nasilno izbacio iz doma, domovine i obitelji, gurnuo u njihovu privatnu zabit koja postaje i transgeneracijski problem. Lokoti takvog života čvrsti su i neprobojni, ali ipak treba pokušati pronaći ključeve za njih, čak i ako je jasno da je to iluzorno ili prekasno. Dimkovska piše upravo o tome, svjesna kako je pisanje o intimnoj sudbini uvijek i neka vrsta društvenoga komentara koji joj je itekako važan.
Infobox (): Jedinstveni matični broj Lidija Dimkovska, Fraktura. Prijevod: Borjana Prošev-Oliver
