Godina je 2013, mjesec listopad, posljednji je tjedan oktobra, Sajam je knjiga u Beogradu, mi smo kao i svake godine tamo, taksijem svakodnevno putujemo od Dorćola do sajmišta, drži nas književni entuzijazam, premda je sve to možda bolje nazvati avanturizmom, i jednoga od posljednjih dana Sajma, možda u četvrtak, petak ili čak u subotu, u jednoj od sajmenih dvorana, svaka je nazvana po nekom velikom srpskom piscu, mislim da je ovoj adresa Borislava Pekića, obavlja se predstavljanje knjige Lászla Krasznahorkaija "Melaholija otpora", u savršeno izvedenom prijevodu Marka Čudića i u izdanju već odumirućeg Platoa, nekad perspektivnog izdavača, nastalog iz jedne od najljepših knjižara u beogradskoj knjižarskoj povijesti, i dva su razloga zašto mi dolazimo na promociju, prvi je u tajanstvenoj osobi genijalnog madžarskog pisca, kojeg sam čitao u srpskim prijevodima, oko kojeg se u društvu mojih sarajevskih znanaca živo prenosi mistifikacija, možda i istinito svjedočenje, da je Krasznahorkai tokom rata dolazio u Sarajevo, dok je drugi razlog našeg dolaska na promociju taj što će o Krasznahorkaiju govoriti Teofil Pančić, naš prijatelj, jedna od najvažnijih figura naših književnosti, obuzeti i neobično talentirani čitatelj, koji svakoj pročitanoj knjizi pridodaje ponešto od onog što pisac nije imao na umu dok ju je pisao, a što će na kraju činiti cjelinu knjige i ostvarivati važan njezin smisao i razlog, jer smisao knjige nije tek da bude napisana, tiskana i objavljena, da bude hvaljena i nagrađena svim najvećim književnim nagradama, ili da bude prešućena i zaboravljena, pošto u oba ova slučaja knjiga ostaje samo mrtvi predmet, samo spomenik jedne književnosti, nadgrobnik među nadgrobnicima, koji je osjetljiv na vjetar i kišu, pa ne počiva na groblju nego u gradskoj biblioteci, nego je smisao knjige da bude pročitana, a da njezin čitatelj bude na emocionalnoj, duhovnoj, imaginativnoj razini njezina pisca, da mu u čitanju ostane dostojan i da svojim čitateljskim talentom, koji se zacijelo veoma razlikuje od talenta za pisanje, ali je s njim kompatibilan, bude na razini piščeva spisateljskog talenta, što je sve skupa iznimno važno, osjećali smo mi to, upravo u slučaju Lászla Krasznahorkaija, tog čudnovatog i čudotvornog Madžara, čija su književna djela, čije su rečenice, slike i misli u njih sabijene, tako veličanstveno životne i životvorne, i istovremeno otporne na površna čitanja, neprijemčive i odbojne za lake i lakoumne čitatelje, da je Krasznahorkai istodobno pisac koji pruža ogroman čitateljski užitak i ushit, i odbija sve one koji nisu u stanju tom se užitku i ushitu prepustiti, kao što recimo nisu u stanju koncentrirano slušati Bachovu glazbu niti se voziti na onim vrtoglavim cirkuskim vrtuljcima, jer stvarno čitateljsko iskustvo podrazumijeva moć prepuštanja, koje ne može biti bez plemenite mašte, koje opet ne može biti bez saznanja i saznavanja svijeta kroz knjige, bez čitanja i mišljenja, kao ni bez čiste gotovo djetinje svijesti, koja je upravo i karakteristična za Teofila i zbog koje je Teofil upravo savršen Krasznahorkaijev čitatelj, a saznanje da će on, usred Dvorane imena Borislav Pekić, dovršiti "Melanholiju otpora", taj za mene veliki, nekoliko mjeseci ranije pročitani roman, unosi uzbuđenje u našu sajamsku svakodnevicu, kroz mene prolazi u svakominutnim drhtajima, kao da sam načas obolio od parkinsonizma, ali me i strepnjom prožima, jer ne znam kako će sve to proći usred tog nepodnošljivog sajamskog vrveža i žamora, pa još u tom konferencijskom dijelu sajmišta pod fascinantnom stakleno-betonskom kupolom, tamo gdje su dvorane razdijeljene i odvojene samo tankim nevisokim zidovima od lesonita, tako da se čuje što pričaju oni u susjednoj dvorani, čuju se patriotski pokliči, melankolični škriputavi zuj gusli, guslarski glasovi s devijacijom septuma, jer nema dobrog guslanja bez devijacije septuma, čuju se žalobna zapomaganja ratnih izbjeglica, čuju se susramljiva izlaganja pisaca-amatera, koji u pojedinim dvoranama govore o svojim sabranim djelima pred obitelji i dvojicom nepouzdanih prijatelja, čuje se disanje ljudi, teško, škriputavo, zakašljano disanje svijeta na prelazu iz komunizma u nacionalizam, iz djetinjstva svijeta u smrt, tako da i onaj tko ih sluša počinje sve teže disati, a ja se plašim, jer poznajem Krasznahorkaijevu rečenicu, čujem u njoj njezin dah, osjećam koliko je dah ovoga pisca snažno određen fakturom njegove proze, onim što se oko njega zbiva, svakodnevnim terorima civilizacije na zalasku, a ja se plašim kako će on disati u tom sveopćem teškom sajamskom disanju i hoće li biti u stanju, hoće li uopće moći, da čuje svoga velikog čitatelja i da stvarno prisustvuje dovršetku knjige koju je napisao.
II
Posjedali smo u Dvoranu Borislav Pekić, ili se ta dvorana možda imenom drugog pisca zvala, ne znam, nije trebalo pamtiti, nego je trebalo zapisivati, sve treba po redu zapisivati, pa su za konferencijski stol posjedali i sudionici predstavljanja, u sredinu su posjeli pisca, eteričnog muškarca, sjedokosog, plješiva glatkog tjemena, vodeno plavih očiju, očiju plavih kao kamenica u Pičetama puna vode, unezgođenog izraza lica, na kojem kao da se iz daljine pozna gađenje nad svijetom, ili su to sram, strepnja, strah, izraza lica kao u nekog tko bi se u sljedećem trenutku mogao početi ispričavati, posjeli su njega u sredini, a s njegove su lijeve i desne strane posjedali prevoditelj Marko Čudić, lijep i ozbiljan mladić, koji vodi računa o dostojanstvu svake riječi u svakom jeziku kojim se služi, sjela je voditeljica ili je to možda bio voditelj - ne sjećam se više, i sjeo je Teofil Pančić, koji je svojim impozantnim izgledom, oblikom, volumenom i bojom očiju, koji je cjelokupnom svojom baroknom pojavom, barokni izgnanik u neoklasicističkom svijetu, odmah predstavljao stilsku i dramaturšku suprotnost Lászlu Krasznahorkaiju, takvu suprotnost kakva se nije unaprijed zamisliti mogla, koja nas je možda malo i uplašila, koja je, ni to ne smijemo isključiti, uplašila i samog pisca, ali je u toj suprotnosti bilo i nečega što je upečatljivo karakteristično za taj svijet, za tu ravnicu iz koje potječu i pisac, i njegov čitatelj, bilo je u njoj i nečega što je karakteristično za svijet fantastične zemlje Panonije, bezbrde i bezvisne ravne zemlje u kojoj se živi pod snažnim pritiskom neba, koje u Panoniji nema viših oslonaca od crkvenih zvonika, vodotornjeva i tjemena ljudi kakvi su László Krasznahorkai, Danilo Kiš, Otto Tolnai, László Vegel, Arpad Vicko, Aleksandar Tišma i Teofil Pančić, i u tom prenošenju neba na vlastitom tjemenu postoji nešto što stvara razlike, što stvara međusobno udaljene fizionomije i karaktere, koje ovdje predstavljaju László i Teofil, tako da mi u jednom trenutku na um pada kako bih to, agresivno iz publike, prije početka promocije trebao i reći, i kako bih pisca trebao upozoriti na to da Teofil svojom pojavom, volumenima, zračenjem ustvari podsjeća na Belu Tarra, da on na neki način za njega, svoga pisca, i jest još jedan njegov Bela Tarr, samo što Teofil neće snimati filmove po Lászlóvim knjigama, nego će ih sve pročitati, i pročitano će projicirati na unutarnjoj strani čeone kosti, dok god ta kost bude bila živa, i taj će njegov rad biti jednako važan, ustvari bit će za njega, pisca Lászla, mnogo važniji od rada redatelja Béle Tarra, koji je njegove romane samo upotrijebio za svoje filmove, premda ih ustvari nije pročitao, ili ih je pročitao na neki svoj nerječit način, na način koji ostaje izvan riječi i rečenice, u kojem beskrajnu rečenicu Krasznahorkaijeve proze zamjenjuje beskrajna slika koja kao i ta rečenica živi i pomiče se, što je velika stvar, što je velika metafora Krasznahorkaijeve proze, iako o njoj ne govori ništa, ne čita je i ne sudjeluje u njoj, beskrajna slika koja je, kao i Krasznahorkaijeva rečenica književne kritičare, oduševila i raspametila filmske kritičare, premda oni, kao ni književni kritičari, nisu shvaćali smisao tog beskraja, nisu shvaćali to da Krasznahorkaijevo izmicanje nalogu tačke, latinski punctum, izmicanje nalogu novog reda, izmicanje nalogu interpunkcije koja čovjeku olakšava razumijevanje i disanje, zapravo znači povratak logici i dramaturgiji misli, znači povratak logici i dramaturgiji one jedne rečenice koja teče čovjekovom glavom dok god je budan, a ta dramaturgija, i u Krasznahorkaijevom i u Tarrovom slučaju, donosi radikalnu promjenu čitateljske i gledateljske perspektive i vrlo snažan introspekcijski udar, jer čitajući "Melanholiju otpora" čitatelj usput čita sebe, čita svoj um unutar jednoga drugog i ponešto drukčijeg svijeta, samo što to književni kritičari neće shvatiti, jer književni kritičari nisu kao Teofil, oni ne čitaju s razumijevanjem, a to znači da nikako ni ne čitanju, jer čitanje s razumijevanjem jedino je čitanje koje pisac od vas očekuje, i zato mi je tako mio taj odbojni efekt Krasznahorkaijeve proze prema nekvalificiranim čitateljima, i zato bih tako rado svom piscu rekao zašto je Teofil tu, i još bih mu rekao da je Teofil njegov panonski antipod, i još bih mu rekao da će Teofil dovršiti sve njegove knjige, i rekao bih mu da se ne treba plašiti ni mene ni Teofila, ali ništa od toga neću ja reći Lászlu Krasznahorkaiju, jer nisam takve naravi da kažem, što je možda i šteta, ali da jesam, da sam takve naravi, tada bih sigurno govorio i madžarski jezik, pa bih Lászlu na madžarskom sve to rekao.
III
Nikako nije i ne može biti istina da se ne može prepričati roman Lászla Krasznahorkaija, upravo je suprotno: njegova proza vrlo je prepričljiva, u njoj se mnogo toga zbiva, ali treba čitati, čitati i čitati, čitati o gradiću Alfeldu u koji dolazi cirkus s golemim prepariranim kitom, s kitom kojem će se publika diviti, jer je tako veliki i sav je suštinom svojom kit, ali je istovremeno krinka, istovremeno je zaklon odvratnome zlokobnom Knezu da pobuni narod, ustvari svjetinu, i da je navede da ruši sve pred sobom, tobože u ime ponovne uspostave prvobitne cjelovitosti svijeta, tobože u ime uspostave velikoga i sveprožimajućeg jedinstva, što je, kada se ovakvim jednostavnim i prijemčivim, rekao bih i banalnim, mojim riječima kaže, blisko, samorazumljivo i nadasve aktualno, tako da već pomišljamo da je László Krasznahorkai pisac naše suvremenosti, što on svakako i jest, i silno je dobro što je on u Beogradu, upravo u jesen ove 2013. godine, kada su Vučićevi narodnjaci već skoro godinu i pol na vlasti, jer ono što radi Knez u Alfeldu i ono što znači preparirani cirkuski kit u Kneževoj strategiji, blisko je svemu što se oko nas u Beogradu zbiva, s tim da velika književnost nikad ne nalazi uzor u stvarnosti, nego stvarnost nalazi uzor u velikoj književnosti, s tim da stvarnost nije ono što je izvan književne pripovijesti, nego je stvarnost u samoj pripovijesti, dok je sve drugo iluzija, privid i laž, laž je sve što vide oči koje ne umiju gledati prašinu stvari, i kao što je bilo dobro što smo u jesen 2013. bili u Beogradu, na sajamskom predstavljanju "Melanholije otpora", dobro je što smo u jesen 2025. u Zagrebu, i što u zagrebačkim novinama čitamo toksične gluposti o tome da "László Krasznahorkai obožava Hrvatsku", kurac moj je obožava, on kao i svaki osjetljiv čovjek osjeća stanovito opuštanje u svijetu koji ne poznaje, među ljudima čiji jezik ne zna, pred prizorima koji su vazda osunčani i opasani morem, pod visokim brdima koje na svojim vrhovima pridržavaju nebo, koje se makar na čas ne spušta na njegovo golo tjeme, László kao i svaki osjetljiv čovjek voli tople i nezahtjevne ljude, recimo Petra Milata upravo kojemu u Hrvatsku dolazi, i Gordanu Farkaš Sfeci, plavokosu gospođu raskošnoga smijeha i zvonkog glasa, koja njemu, Lászlu, kao i nama koji je bolje znamo, djeluje kao netko tko neće donijeti loše vijesti, kao netko tko nikada neće potonuti u prostaštvo i pokrenuti hajku, a proza Lászla Krasznahorkaija je uvijek, o čemu god pisac pisao, predapokaliptična slutnja hajke, jer prije nego što će se zbiti kraj, prije nego što će nastupiti propast svijeta i smrt svega, prije nego što će se na nebu pojaviti dva Sunca, bit će pokrenuta posljednja velika hajka, i to je ono što je kod László stalno osjeća, u tom prividnom miru, u toj prividnoj tišini, u tom prividnom ravnovjesju njegove duge rečenice, u tom savršenom redu njegove misli koja se savršeno logično, mimo terora interpunkcije, prelijeva u drugu misao, stalno postoji ta najava posljednje velike hajke, tako da je golemo danas, jedne listopadske nedjelje 2025. godine, moje nezadovoljstvo time što je u siječnju umro Teofil, najveći čitatelj Krasznahorkaijeve proze, toliko je moje nezadovoljstvo da bih najradije zapsovao, najprostačkije bih zapsovao, premda mi ni to nije po naravi, i premda ne govorim madžarski, taj jezik veličanstvene psovke, toliko je moje nezadovoljstvo što je umro Teofil, jer nema više čitatelja koji bi me shvatio dok mu govorim kako ima neke đavolske logike i neke iznadknjiževne, gotovo božanske pravde u tome što je László Krasznahorkai upravo 2025. godine, godine Donalda Trumpa i velikih hajki protiv svega što je dobro, pametno i plemenito, čašćen Nobelovom nagradom za književnost, koja će njega, Lászla, zaštititi od fizičkih posljedica hajke, o kojoj je tako dosljedno pisao i pred kojom je lik njegova pripovjedača tako uvjerljivo strepio, a pred kojom strepi i taj lijepi, eterični čovjek, očiju plavih kao voda u konavoskoj kamenici u kojoj se upravo ogleda živo nebo od odrine, jer kome bih ja o tome, pitam vas sad otvoreno, mogao govoriti ako nema prisutnog Teofila, i ako je oganj novosadske spalionice posmrtnih ostataka u pepeo pretvorio to raskošno čelo s čije je unutrašnje strane dovršavana proza Lászla Krasznahorkaija, kome bih ja govorio o tome u Hrvatskoj, sa ekrana čije se režimske i kneževske televizije čuju pohvale na Krasznahorkaijev račun, koje se tiču isključivo njegovih turističkih hrvatskih sentimenata, kome bih ja o tome govorio u Hrvatskoj, zemlji u kojoj se vlasti brinu da hajka nikad ne umine, kome bih ja o tome danas, kad sam kao čitatelj tako gnjevan na Teofilovu smrt da je moj gnjev silan skoro kao tuga moja zbog smrti prijatelja?
Epilog
Riječi Teofilove o Krasznahorkaijevom romanu "Melanholija otpora", koje je izgovorio na promociji, nisu zabilježene, jer smo još uvijek živjeli u budalastoj ljudskoj iluziji da je život vječan i da smrti nema, ali u tim je riječima, što i sam piše u prikazu jedne od sljedećih Krasznahorkaijevih knjiga, bilo neke zatravljenosti i začuđenosti čitateljeve nad tom bujicom interpunkcijama neprekidanog Lászlóvog teksta, i sve to što je čitatelj govorio bivalo je piscu prevedeno, tako da je on u jednom trenutku replicirao, rekavši da je "Melanholija otpora" bila za njega davno, tako da ni sam ne zna što stoji iza te bujice riječi, o čemu one govore, pa bi možda najbolje bilo, László je rekao Teofilu, da njih obojica sad legnu na pod ispred stola za kojim upravo sjede, i da skupa meditiraju, na što se publika ljubazno i vrlo kontrolirano nasmijala, i na šta je barem na čas nestalo žamora, zuja i škriputanja gusli, krikova narodnih mučenika i nazalnih epskih ispovijesti iz susjednih dvorana, nestalo je zaglušljive buke uzdaha i izdaha svih tih ljudi, te je nastupila neka vrsta tišine, pomalo već i ganutosti, premda nitko zapravo nije bio iznenađen, i premda su svi na čas bili spremni da se skupa s piscem i njegovim čitateljem pruže kao proštaci po podu Dvorane Borislav Pekić, da se pretvore u iščupano i rasuto ljudsko kolje, i da meditiraju nad književnim tekstom koji su, istina je, jedni pročitali a drugi nisu, ali to ne bi nimalo narušilo smisao i bit meditacije, i to je trenutak u kojem se sam događaj pretvorio u nešto što ćemo pamtiti do kraja života, i što ćemo jedni drugima katkad spominjati, s nježnošću i nelagodom, da, upravo tako, s nježnošću i nelagodom, što nam ih je svojom intervencijom u Teofilov govor nanio László, čovjek očiju modrih kao voda u kamenici u Pičetama iz tog vremena kada su Luce i Ivo još bili tu, a Ivo je bio toliko živ da prijeti da će uzeti macolu i da će u sitno kamenje razbiti tu bespotrebnu kamenicu, što u meni sada stvara strašnu pomisao na razbijene oči Lászla Krasznahorkaija, na taj krajnji čin nasilja od kojeg se ovaj veliki pisac konačno doživotno spasio kada je muškarac iz Akademije pročitao njegovo ime i proglasio ga dobitnikom Nobelove nagrade za književnost, što je, a to mi nije na um palo, pisac možda doživio kao još jedan, premda nužan i neizbježan čin nasilja nad sobom, onoga vrhovnog i konačnog nasilja, koje će mu pomoći da izbjegne drugo nasilje, no sve je to došlo mnogo kasnije, sve je to došlo za nas fatalno kasno, kada je Teofil već bio mrtav, kada je Teofil već bio pepeo i prah, ali u Dvorani Borislav Pekić bio je itekako živ kada je László Krasznahorkai predložio da legnu na pod i meditiraju, bio je još slobodan od svih bolesti koje će ga ubiti, bio je besmrtan, moj prijatelj, kao što je besmrtan i ovoga trenutka, u ovoj mojoj rečenici, u ovoj priči o Lászlóvoj književnosti i o mom čitanju Lászlóvih knjiga, kao što je Teofil besmrtan i živ u mojoj misli o ovom trenutku, i bilo mu je tada, u Dvorani Borislav Pekić, pomalo i neugodno, jer je načas povjerovao da će doista morati da legne na pod, a Teofil nije čovjek koji lako liježe na pod, i da će morati da meditira, a on nikako nije čovjek koji lako meditira, no istovremeno je znao da je autoritet pisca golem, da je snaga njegove riječi poput snage maslačka da procvate u tu kompleksnu bijelu glavu, složeniju od najkompliciranije arhitektonske konstrukcije, koja će biti otpuhnuta prvim daškom vjetra, znao je Teofil da mora leći i meditirati bude li László na tome insistirao, bude li on smatrao da nam je to jedini spas pred hajkom koja se sa svih strana sprema, pred nasiljem koje oko nas raste, pred apokalipsom koju mi bezbožni ne umijemo prihvatiti kao put prema spasu, pred smrću bude li László smatrao da nam je to jedini spas, morat ćemo leći, morat ćemo leći, unezgodio se Teofil, ali je pritom bio svjestan onog čega sam i ja svjestan, čega smo i mi svjesni, da se ovaj događaj nikada neće ponoviti i da se oko nas odvija predstava koju nećemo zaboraviti, a onda je László odustao, kao da se šalio, a ustvari se nije šalio, pa je još neko kraće vrijeme odgovarao na pitanja, pripovijedajući o nasilju, o svojoj cjeloživotnoj strepnji pred prizorima nasilja, o udesima kroz koje je prošao, primjerice o jednoj vožnji podzemnom željeznicom, i upravo kada je ponovo izgovorio riječ nasilje, u Dvoranu Borislav Pekić nahrupili su neki nasilni ljudi, sudionici sljedeće tribine, da prekinu ovo što nam se upravo događalo, kao da time prekidaju i naše živote, i da kažu kako upravo započinje njihov termin, ne pokušavajući pritom baš nimalo da pristojnošću ili blagošću nekom koja bi ih kao ljude razlikovala od zvijeri ukažu da nam više nije tu mjesto, na što se László Krasznahorkai stresao od nelagode, pa je insistirao da izađemo van, da idemo nekamo gdje će nam potpisivati knjige, budući da je to unaprijed bilo obećano, samo da idemo negdje gdje smijemo biti, gdje nećemo biti nepoželjni i tuđi, gdje ćemo slobodno provoditi svoje vrijeme na zemlji, i tako se pred našim očima odigravao karakterističan prizor iz piščevih knjiga, odvijalo se ono o čemu priča i u "Melanholiji otpora", koja će godinu zatim, u izdanju Šarenog dućana i u prijevodu Angele Petaki, postati i "Melankolija otpora", tako da smo nahrupili van, u ono čega se više nećemo sjećati kao što se sjećamo, eto, onoga što se zbivalo prije, tog dana u listopadu, kada je László Krasznahorkai imao tačno onoliko godina koliko ću ja imati na dan kada bude objavljena vijest da je on dobio Nobelovu nagradu za književnost, i koliko će imati Teofil Pančić na dan kada se rastane s ovim svijetom, što su sve, naravno, samo zanimljive slučajnosti, kao što je slučajno sve ono izvan priče i teksta, kao što je slučajno sve ono što je izvan Lászlóvih romana, priča i eseja, u kojima rečenica zna biti tako duga da se čitatelju učini da više nije u stanju razmjenjivati sa svijetom svoje udahe i izdahe, a između i svoje uzdanje, učini mu se, kaže, to, prije nego što shvati da je interpunkcija, da su tačke na kraju rečenica, slučajne, proizvoljne, aritmične kao treptaji oka, prije nego što shvati da je interpunkcija i nastala iz treptaja oka, dok su misao ljudska i svijest nešto drugo, nešto što traje do posljednje tačke i do smrti, upravo poput rečenice Lászla Krasznahorkaija.
