Jergović: Kad Tom Waits pjeva glasom od pijanstva izbezumljenog Dace Džamonje

Anegdotalnost u jednom je trenutku postala jednom od težih pogrda u književnim kritikama i razgovorima o književnosti. Kada se i zašto to dogodilo, zanimljiva je priča. Ali od tog doba pisci s talentom za gnomu, za vic, geg i poantu, morali su u nas pripaziti da prikriju svaku svoju mikro fabulu, narativnu piruetu, priču u priči od tri riječi, e da ih kakav zlobnik ne optuži za pretjeranu anegdotalnost. Istovremeno, u Sarajevu se, u govorenju i u memoriji mjesta od svega najviše cijenila upravo - anegdotalnost. I živa metafora, koja stoji kao uklesana i nakon što je već odavno ožaljen i zaboravljen onaj koji ju je smislio. Tamo su u ta doba grada anegdote i gnome trajale kao epitafi pojedinim ljudima i cijelim generacijama. U književnosti i u pokrajnjim umjetnostima ovu vrstu anegdotalnosti nalazimo u romanu “Bog si ove hefte” Nedžada Ibrišimovića, u poeziji Branka Čučka, u pričama Darija Džamonje, te u prva dva filma Emira Kusturice.