Kultura
791 prikaza

Jergović: Kad Tom Waits pjeva glasom od pijanstva izbezumljenog Dace Džamonje

1/4
Predrag Finci tipični je sarajevski majstor gnome i anegdote, jedan od najizrazitijih talenata generacije

Anegdotalnost u jednom je trenutku postala jednom od težih pogrda u književnim kritikama i razgovorima o književnosti. Kada se i zašto to dogodilo, zanimljiva je priča. Ali od tog doba pisci s talentom za gnomu, za vic, geg i poantu, morali su u nas pripaziti da prikriju svaku svoju mikro fabulu, narativnu piruetu, priču u priči od tri riječi, e da ih kakav zlobnik ne optuži za pretjeranu anegdotalnost. Istovremeno, u Sarajevu se, u govorenju i u memoriji mjesta od svega najviše cijenila upravo - anegdotalnost. I živa metafora, koja stoji kao uklesana i nakon što je već odavno ožaljen i zaboravljen onaj koji ju je smislio. Tamo su u ta doba grada anegdote i gnome trajale kao epitafi pojedinim ljudima i cijelim generacijama. U književnosti i u pokrajnjim umjetnostima ovu vrstu anegdotalnosti nalazimo u romanu “Bog si ove hefte” Nedžada Ibrišimovića, u poeziji Branka Čučka, u pričama Darija Džamonje, te u prva dva filma Emira Kusturice.

Predrag Finci tipični je sarajevski majstor gnome i anegdote, jedan od najizrazitijih talenata generacije. Svoje verbalno umijeće, filigranski rad na onoj dosjetki koju će svi upamtiti, a zatim prenositi, razvijao je po krčmama i birtijama svoje mladosti, po studijima kod najčuvenijih europskih profesora, u beskonačnim razgovorima o svemu i svačemu za kojih čovjek nikad nije smio gubiti koncentraciju, čitajući sve i svašta, živeći u zanimljivim vremenima, ali mimo svega toga, za to je umijeće potreban bio veliki talent.

 | Author: Buybook Buybook

Na jednome nevažnome mjestu, usred nekih sporednih zagrada u knjizi “Prošle godine u Barnetu”, on piše: “Pita me poznanica kako mi je u Engleskoj. ‘U Sarajevu sam viđao pripitog Sašu Vojtova, u Londonu Petera O’Toolea...’”. Svega je u tih nekoliko riječi, u toj usporedbi dva grada i dva života, u toj refleksiji o egzilu ili, preciznije rečeno, o vlastitom dijasporisanju: i tipičnoga sarajevskog hvastanja, koje, međutim, popravlja ona najdublja i sveponištavajuća autoironija, i vrhunskog gega, igre kulturnim modelima i ljudskim sudbinama, i usporedbe neusporedivog, i mudrog svođenja svijeta na neka temeljna kulturološka i egzistencijalna stanja. Pritom, ta rečenica, taj savršen opis stanja stvari, tako je genijalna jer je zapravo zatvorena za razumijevanje. Točnije, ona se pred čitateljem koji joj se tako divi, koji je pamti i prepričava ako još ima koga tko bi je razumio, naočigled zatvara, pretvarajući se u neodgonetljiv, nerazrješiv, savršeno nečitljiv hijeroglif. Jer ono što je u rečenici najvažnije polako, iz trenutka u trenutak, isticanjem našeg vremena, biva nerazumljivo: tko je, naime, Saša Vojtov? Pripiti sarajevski Saša Vojtov koji korelativ nalazi u istome takvom pripitom londonskom Peteru O’Tooleu, svodeći dva grada i jednu prognaničku sudbinu na život čovjekov i na pravi odgovor na pitanje: Kako ti je u Engleskoj? Bez znanja tko je bio Saša Vojtov, nema tog odgovora. A s tim saznanjem najednom u ovoj jednoj rečenici biva sadržaja koliko u cjelonoćnoj priči na temu kako ti je u Engleskoj, u ovoj jednoj napisanoj rečenici biva odgovora koliko i u romanesknoj reportaži na temu kako ti je u Engleskoj. Predrag Finci i njegov čitatelj doživjet će, međutim, i svijet, a u tom svijetu London i Sarajevo, dva grada u kojima na posve jednak način nitko više ne zna tko je bio Saša Vojtov. Je li to važna stvar?
Za život njih dvojice, pisca i čitatelja, zacijelo jest. Za Petera O’Toolea, bezbeli, nije.

”Prošle godine u Barnetu” knjiga je nastala u vrlo zanimljivome nizu Buybookovih dnevnika. Kao i prethodna tri-četiri naslova, i ovaj je nastao po uredničkoj narudžbi. Nitko od pisaca čiji su dnevnici dosad objavljeni (Lana Bastašić, Almin Kaplan, Marko Pogačar, Selvedin Avdić), koliko se to moglo shvatiti, ne vodi dnevnik. Većina ih je u svom dnevniku, pa tako i Finci, tim povodom napisala koju o dnevnicima. Zanimljivo ih je u nizu, makar i fragmentarno, čitati: po onome što u naručenim dnevnicima pišu moguće je štošta otkrivati o njihovim tematskim preokupacijama i stilskim ograničenjima, a onda i o tome što je za kojeg od njih život, a što tekst.

Odmah pri početku Predrag Finci napominje da će ovo biti dnevnik samo jednoga ljeta. To je ono drugo ljeto epidemije, pisac je umirovljenik, u svome je domu negdje na londonskoj periferiji, još nigdje ne putuje - kad nema zaraze, uobičajena mu je relacija Hrvatska: Zagreb ili jedan jadranski otok, gdje se svake godine održava filozofski skup na kojemu je redoviti sudionik, možda i Pula... - vrlo je aktivan promatrač života u susjedstvu, jedan od onih koji, svjesno ili nesvjesno, pokušavaju rasuti svijet tuđine koja im je u međuvremenu postala dom okupiti, makar u vlastitoj svijesti kad već ne može u stvarnosti, oko ceremonijala poznatih iz nekoga prethodnog života.

 | Author: Chiqui Teo/CC BY-SA 4.0 Chiqui Teo/CC BY-SA 4.0

”Prošle godine u Barnetu” dijelom se tiče upravo te žive svakodnevice, ali u cjelini ovaj je dnevnik obilježen duhom i atmosferom nekoga već proteklog života i svijeta. To je knjiga vedrog oproštaja, Fincijev dječačkom lakoćom i bezbrižnošću ispisan testament. Bez tmurnih osjećanja, bez one tako česte korotne atmosfere sarajevskih izbjeglištava, bez naglašavanja vlastitoga poraza - pa i kakav bi to bio poraz viđati pripitoga Petera O’Toolea? - kreće se tako Finci niz marginu jednoga svog ljeta, i svako malo naglašava kako je već u vrlo poodmaklim godinama. U čitatelju to, međutim, ne rađa brigu za starca, nego se samo nasmiješi svome piscu, pošto ima osjećaj da Finci tim svojim tobože staračkim refleksijama samo nastoji da popravi to suštinsko mladalaštvo svoga teksta i svoga životnog i dijarističkog nastupa u tekstu. Na drugim, pak, mjestima, istina mnogo diskretnije i ne tako često, podsjeti se da je već poodavno prestao piti. Vjerojatno iz zdravstvenih razloga. Ali u ovom slučaju unutarnja fiziologija čovjekova i njegov socijalni kontekst vodili su istome: za vedrog čovjeka, komu je dječaštvo neka vrsta ličnoga povijesno-stilskog izbora, čemerno je piti u tuđini. Općenito je čemerno piti u tuđini, čak i nakon što ti tuđina postane dom, ili nakon što ti cijeli svijet, uključujući rodno selo, postane tuđina. Evo jedne savršeno ispripovijedane anegdote o piću: “Davno sam prestao piti, u piću bilo i ovoga i onoga, ali me jednom piće baš spasilo. Vraćao sam se kući blizu ponoći, ulica pusta, a odnekud izbiše dvojica u majicama kratkih rukava, mišićavi, tetovirani, na nulu ošišani, pripiti: ‘Jesi ti Iranac?’, zagalami niži i zagradi mi ulicu. Što god kažem to će mu biti povod da me udari. Srećom, ispalih spasonosnu: ‘Zar ne vidiš da sam skroz-naskroz pijan?’ ‘Izvini, jarane. ‘(‘Sorry, mate.’) I potapša me. Vjerojatno je pomislio da sam jedan od njegovih. Kao što su i fakini na čaršiji, u Sarajevu, mislili.” Imenicu “mate” pisac bi, da je izgnan iz Zagreba, prevodio s “kompa”, da ga je potjeralo iz Beograda, danas bi to, možda, bio “tebra”, ranije bi bio “ortak”, a ovako, ta imenica je “jaran”... I opet, pisac nalazi kako razlike između dva njegova grada zapravo nema. Tako se tješi, a tako za nagodnoga čovjeka, bit će, i jest.

S knjigom “Prošle godine u Barnetu” Predrag Finci stigao je do krajnje jezično-stilske i misaone jednostavnosti, prema kakvoj filozofi - naročito u moderno doba, a pogotovu u 20. stoljeću - nerado i s velikim zazorom odlaze. Kao što klasičari nerado sviraju džez. No nije ga briga, penzioner je, a osim što je penzioner, posljednjih se desetak godina vrlo intenzivno bavi pisanjem poezije. Koja, opet, od čovjeka išće jednostavnost. Osim toga, tu je i taj njegov veliki dar za anegdotu, aforizam, gnomu, s kojim se jednom davno moglo paradirati po kafanama. No ono što je u Fincijevom dnevniku zanimljivo jest da se i na taj način on često bavi filozofskim pitanjima. Iz filozofije jezika, recimo: “Osobni osjećaj riječi je vezan za naše iskustvo, za ono što su nam riječi imenovale: burek je za mene samo pita s mesom. Komšija mi je bliži od susjeda, avlija mi je manja od dvorišta, supa je rijetka, a čorba gusta. Kada me netko ovdje pita hoću li pitu, uvijek se malo zamislim, upitam se o kakvoj je piti riječ, sjetim se, pa obično kažem: ‘Neću hvala’.”

Ono što Finci naziva “osobnim osjećajem riječi” svakodnevno je rodno mjesto jezika. Jezik se, naime, svakoga jutra rađa za sve svoje govornike. Rječnici i gramatike orijentacijski su priručnici vječitoga graviditeta i porodništva jednog jezika. Rječnici i gramatike nastoje nadosobnim i trajnim održati svaki “osobni osjećaj riječi”, a poezija i književnost inzistiraju na nečemu suprotnom. U njima je život svakog jezika, a rječnici i gramatike lijepo su uređena groblja. Život bez groblja ne može.

Finci je odličan persiflator. Pročitajte, recimo, sljedeći odlomak, čitatelj mu se već danima vraća: “Kada bi Joyce pisao ovaj dnevnik, godina bi se dogodila u jednom danu, Gogolju bi godina bila u nekom nepostojećem mjesecu u ne zna se kojem danu, čak ne bi bilo jasno ni u koliko dana, a Beckettu u godinu dana ne bi se dogodilo ništa 365 puta. Kod Tolstoja za godinu dana ne bi događaj ni počeo, kod Dostojevskog bi od prvog dana bila drama, koja bi se raspetljala u dramatičnom danu ‘neobičnih okolnosti’, a Kafka bi prvi dan, odmah ujutro, bio optužen, isti dan i kriv, ni zadnji dan ne bi saznao zašto. Sve u tekstu pokazuje svoga autora. Što je, kakav je, njegove sklonosti, stavove, njegovu narav, interese, a i godine, koje otkrivaju autorove teme i osobe koje spominje. Dnevnik je eho svojeg pisca”.

Možda je i najbolji, ili ovome svom čitatelju najdraži, kad govori o svom ukusu i o svojim estetskim izborima. U političkom i socijalnom pogledu Predrag Finci sve je samo ne konzervativac, ali njegov ukus u književnosti i umjetnosti, pa onda i u filmu, zapravo je vrlo konzervativan. Jedne londonske noći, hvaleći nesanicu, on na nekom televizijskom kanalu prvi put gleda klasik Sergia Leonea “Dobar, loš, zao”, i biva oduševljen, na neki drukčiji način, neuhvatljiv, nažalost, nekome tko je ranije (dakle prerano) gledao ovaj film. Onda, nekoga drugog dana, u jednoj rečenici, ali upečatljivo, komemorira Richarda Donnera, autora filma “Superman”. Pa se sjeti Kurosave i Roberta Aldricha, klasika šezdesetih, te Fincijeve formativne epohe. Ali konzervativizam njegov, ovom čitatelju sve bliži i draži, mnogo je prepoznatljiviji u književnosti i muzici. Konzervativno je,

naime, s razumijevanjem čitati Samuela Becketta. Ili napisati ovakvu rečenicu: “Sada mi, u poznim godinama, nikako nije do buke, pa mi draže Chopinovo klavirsko žuborenje od Beethovenove orkestrirane drame”. Malo prije toga, pisac je u biblioteci, žudno grabi knjige koje će posuditi, pa kaže: “Golem je, raznolik svijet, u njemu mnogo ljepote koju treba čuvati, a mnogo toga tek otkriti, upoznati ili pokazati. Zato uvijek žurim, znam da neću sve što želim pročitati, bojim se najbolje ću propustiti”. Eto, to je taj konzervativni ideal. Sve drugo je mlaka voda iz česme...

 | Author: Tanja Draškić Savić Tanja Draškić Savić

Predrag Finci voli taj grad iz kojeg je nestao, grad koji je nestao skupa s njim ili je skupa s njim prešao u London. Nije to, međutim, voljenje zgrada, a još manje je voljenje današnjih gospodara njegova imena, koji poput carinika vrebaju da neželjen netko ne zakorači u njihov posjed. Evo nešto o voljenju Fincijeva Sarajeva: “Neka djela su mi postajala bliska jer su me podsjećala na djela ili živote mojih kolega i znanaca, pa me i Tom Waits privukao jer sam pomislio da mu pjesme zvuče kao da se u dva ujutro u zadnjoj birtiji dere Daco Džamonja”. I čitatelju njegovom, onom istom koji zna tko je bio Saša Vojtov, najednom sine u duši i uhu da Tom Waits doista pjeva glasom od pijanstva izbezumljenog Dace Džamonje, i da bi taj glas njegov zaboravio da nije Fincijeva dnevnika da ga na njega podsjeti, i da na neki način za sva vremena, trajno, zauvijek, u riječima i u tekstu zabilježi kakav je bio Džamonjin glas.

Na jednome mjestu, pred kraj knjige, Predrag Finci - nažalost samo na osnovu fotografije - razmatra zagrebački spomenik žrtvama Holokausta, rad kipara Dalibora Stošića. Obziran prema temi, Finci je, međutim, obziran i prema umjetniku, ali i prema onima koji bi komemorirali Holokaust, a da zapravo nisu sigurni što i kako komemoriraju. Tu on ispisuje neke od najvažnijih rečenica napisanih u nas o ovoj temi. Recimo: “Za mene bi neki potpuni redukcionizam, neko svođenje na prazninu mogao biti znak nestalih, uništenog, jer su u Holokaustu nestali neki članovi moje obitelji. Ne vjerujem da bi to moglo imati suvislo značenje i za nekog drugog, za nekog ‘slučajnog prolaznika’? U zagrebačkom memorijalu događaj je reprezentiran kao slika odlaska. Koferi su reprezentiranje tog definitivnog nestanka. Ali čiji su to koferi? Jesu li ih ovi ubogi Židovi zaista imali?”. (Zanimljivo je čitatelju, natprosječno upućenom u temu ovog spomenika, primijetiti da je postojao jedan, istina neformalan, ali duboko dojmljiv prijedlog upravo takvog, reduciranog spomenika. Autor prijedloga je Antonio Grgić, a spomenik bi se sastojao od projicirane sjene sinagoge u Praškoj, koju su zagrebačke gradske vlasti, to jest ustaše, srušile 1942. Sjena bi postojala, premda tijela koje baca sjenu nema.)

I na kraju, o toj potpunoj redukciji, o sjeni svijeta, svjedoči nekoliko fotografija na kraju. Urednik je svom dnevničkom konceptu pridodao i tu ideju s fotografijama. Među nekoliko slika vlastite odsutnosti Finci nudi fotografiju svog djeda, onog koji je odveden u ustaški logor i u smrt, i za kojega nije znao ni kako je izgledao, sve dok mu jedna gospođa iz Izraela nije donijela tu njegovu fotografiju. Događa se to za londonskih godina, u neka vrlo pozna doba Fincijeva svijeta, prvi put on vidi svoga djeda. I kako bi onda trebao izgledati spomenik Holokaustu u Zagrebu, Sarajevu, Londonu ili bilo kojem gradu?

”Prošle godine u Barnetu” svom je čitatelju veoma važna knjiga. Njemu pisana, za njega namijenjena. Upravo onakva kakve jesu sve intimno važne knjige, naročito ako su pisane unutar tog Fincijeva “osobnog osjećaja riječi”. Za širu publiku ovoga pisca, jer takva doista i postoji u Zagrebu, Sarajevu, Beogradu, a onda i širom svijeta, među govornicima naših jezika, među filozofima i čitateljima književnosti, “Prošle godine u Barnetu” bit će vrlo zanimljiv i sadržajan dnevnik, zasnovan, doista, na ideji o “potpunom redukcionizmu”, na daru svoga pisca, pomalo, možda, i na šarmu prethodne epohe u kojima su ljudi jedni drugima slali dopisnice, na kojima bi ispisivali važne i pametne stvari. A duhovite i lake, katkad ljubavne, uvijek utješne. Na primjer: “Svaki uspjeh umjetnika, sportaša, privrednika, bilo koga, postaje uspjeh i ponos ‘šire zajednice’, čak države, koja im je ‘sve dala’. Njihov dugogodišnji trud, upornost i odricanja, njihova muka probijanja, patnja i neuspjeh, a i česti kasniji zaborav samo njima pripadaju”. Ili ljubavna, za kraj: “Htjela mi moja draga napraviti za vikend lijep kolač, ali nije mogla jer sam pojeo sve sastojke”.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.