"Pouzdano se ne ništa ne zna, a priča se svašta, uglavnom bajke, nisu to ni tračevi nego bajke", govorio je Horvat, "primjerice, neki naši su ga, kao, vidjeli, ni manje ni više, nego u štabu Jugoslovenske vojske u otadžbini, zamislite šta ljudima na um pada, Krleža s rojalistima! Vi znate da sam ja s njime oduvijek u jako lošim odnosima. Ili, opet, kao i u vašem slučaju, u još mnogo gorim je odnosima on sa mnom. Ponajprije, nikad nisam bio adorant njegova teatarskog buntovništva. Da bi u svojim komadima kritici podvrgnuo izopačeno građanstvo, Krleža je najprije izmislio građansku klasu u našim zemljama. Ta vam je izmišljotina kao H. G. Wells, čista fantastika! I svašta je on poslije govorio, pa i pisao o meni, gotovo da bi se moglo reći da je radio na mojoj likvidaciji. Naravno, ne fizičkoj, nego onoj drugoj, koja nije tako krvava, ali jednako je definitivna. Ali unatoč tomu, reći ću vam da imam instinktivnu potrebu da ga branim od svih koji ga danas preda mnom spominju. A vi možete pretpostaviti tko su ljudi s kojima ja mogu imati kontakta: uglavnom dojučerašnji ljevičari, a danas prikriveni liberali, često i nekadašnji Krležini intimusi. Ne zna se, dakle, što je s njime. Pričalo se da je stradao u bombardiranju 6. travnja 1941, pa da ga je beogradska policija predala Gestapou, pa da ga je ista ta beogradska policija u Zemunu predala ustašama, nakon čega je skončao u Jasenovcu, da li od kame ili od malja, tu se interpreti ne slažu. Ali ja mislim da ništa od toga nije istina. Mogu samo reći da nekako osjećam da je živ, i sretan ću biti ako je tako."
Andrić ga je samo pogledao, nekim za njega neobičnim pogledom, punim žalosti, kao da će u sljedećem trenutku zaplakati. Uzdahnuo je i s rukama na leđima, u sivom jesenjem ogrtaču i sa šeširom, nastavio koračati Rokovim perivojem. Horvat je, danas iz nekog razloga gologlav, u sivom odijelu od nekoga vrlo običnog štofa i s crvenom leptir mašnom, vazda išao pola koraka ispred njega. Ali Andrić kao da je sad požurio. Usporit će tek nakon što primijeti da im se odozgo približavaju trojica oružnika u svečanim odorama, i gotovo se zakloniti iza druga. Kao da ti ljudi govore nekim čudnim stranim jezikom, pa se on ne umije s njima sporazumijevati. Ali je trojka mirno prošla, a njemu se učinilo da se onaj krajnji lijevi, od njih najudaljeniji, čak i ljubazno nasmiješio. Kao i obično šetnja se završavala ispred Rokove crkvice, skladne građevine iz sedamnaestog stoljeća, na čijem je pročelju sunčani sat.
Godina 1943. Krležu je zatekla u Vrnjačkoj banji. Tu je s Markom Ristićem, u Sanatoriju Živadinović, kod Ristićeva punca. Odmah nakon onoga strašnog susreta s Josipom Brozom, u krčmi u Bajićima, na koljenima je molio Vasića da ga oslobodi. Krleža, nemojte se ponižavati!, navodno se nakon tolikih godina gramatičke intime Vasić vratio drugom licu množine, vi ovdje nipošto niste zarobljeni. Ja zapravo ne znam koga ste se sad uplašili!, govorio je u očaju ili s prezirom, to Krleža više nikako nije mogao znati. Ali želju mu je ispunio, i to samo tri dana kasnije. Toliko mu je, valjda, trebalo da uspostavi kontakt s Ristićem, i da mu potom ishodi njemačku propusnicu s kojom će Krleža ići do Smedereva, gdje ga Ristić i dočekuje. Ali tim persiranjem, koje u verziji iz treće ruke i u imaginaciji pisca romana "Dvojica" glasi - Krleža, nemojte se ponižavati! - kojim je naslovljeno i jedno veliko poglavlje u tom romanu, raskinuto je kumstvo advokata i ideologa Draže Mihailovića Dragiše Vasića, i pisca Miroslava Krleže.
Na željezničkoj stanici u Smederevu Ristić dočekuje Krležu kao da je vrijeme blaženog mira, onakvog kakvog zapravo nikad u nas nije ni bilo. Uspravan i svečan stao je nasred perona, kao da svud oko njega nije skupljen i raspušten sav gad zemljice Srbije okupatorski i izdajnički, uniformiran, uciviljen ili gologuz, i kao da taj nesoj ne može ništa, ni njemu, ni njegovu zagrebačkom gostu, koji, eto, po nekoj općoj i privatnoj nevolji ne stiže s Kaptolskoga kolodvora, nego ravno iz štaba zloglasnih gibaničara odbjegloga kralja Petra.
Krležu su, naravno, dočekali agenti u civilu, koji ga legitimiraju odmah pri silasku s vlaka, ali Marko je već tu, pokraj njih, to je moj gost govori zapovjednim tonom, na što se oni na čas zbune, jer mora da je važan čovjek koji im se tako obraća i njihova je greška što ga nisu prepoznali.
Cijelu 1942. godinu Krleža provodi na Dedinju, u jednoj pomalo skrajnutoj vili s vrtom. Na kraju slijepe ulice, iza teških metalnih kapija uz koje nema električnog zvonca ni imena, niti se preko povisokog betonskog zida može vidjeti što je s druge strane, odmarao se tu zaštićen od svijeta i prikupljao snagu za ono što mu predstoji. S Belom, koja se, ubrzo po Krležinom nestanku, prihvativši da nastavi glumiti i u novostvorenim prilikama uselila u garsonijeru na Neimaru, komunicirao je preko ceduljica, koje je prenosila izvjesna Cuca, sluškinja po kućama visokih njemačkih oficira, koja se u slobodno vrijeme bavila švercom i nekim drugim nedopuštenim poslovima. Premda je otpočetka rečeno da će korespondenti ceduljice spaljivati čim ih pročitaju, niti je Bela spalila Krležine poruke, niti je Krleža uništio Beline poruke. Bilo je to glupo, djetinjasto i neodgovorno. Da su za rata ti ljubavni papirići dospjeli u pogrešne ruke, oboje bi izgubili glavu, vjerojatno bi stradao još netko, samo bi se Cuca izvukla. Ona bi se uvijek i u svakoj prilici izvukla. Ali što bolje svjedoči o ljubavi i vezanosti dvoje ljudi, kao to da nisu imali snage jedno drugome spaljivati ljubavna pisma? Istina, Krleža se, godinama poslije rata ovoga svega pomalo i sramio, kao što si je silno zamjerao strah. "Oprostit ćete mi što ovako govorim", ispovijedao se sedamdesetih Bori Krivokapiću, "ali ja sam vam nakon tog razgovora s Pavlom Bastajićem, koji mi je onako bez najave banuo na vrata u Radišinoj i tako ostao do sljedećeg jutra, da mi pripovijeda što je to radio u Moskvi i što je to, zapravo, i kako izgleda politike Kominterne i druga Staljina, gdje se većina stvarnih ili umišljenih idejnih nesporazuma rješava metkom u potiljak, ja sam vam se, kažem, nakon te noći ponio kao kakva milostivica nakon što dobije prvu mjesečnicu. Sklonio sam se na sigurno u Beograd, računajući da će me ruka Partije ovdje teže pronaći. Spas sam tražio u rakiji i ćevapčićima, na Čukur-česmi i Tošinom bunaru! O kako je to samo naivno bilo. Sve je nakon toka krenulo po savršenom kalendarskom redu, mjesečnica za mjesečnicom. Najprije taj susret s mojim ukletim kumom Dragišom, koji će moj siroti život spašavati tako što će me odvesti ravno na velikosrpsku Meku, kod čiča Draže, gdje ću postati hadži Krleža i zapečatiti za cijeli život svoju hrvatsku sudbinu! A kako je do svega toga došlo? Ja vam, Krivokapiću, nisam glup čovjek. Prethodno nisam bio ni prevelika kukavica. Ali mi se dogodilo da nasjednem na tu priču da je život čovjekov najveća vrijednost i da postoje vremena kad svijet izgubi razum i kada je doista jedino važno preživjeti. Uskoro sam s užasom shvatio da život nije najveća vrijednost. Naročito moj život. Ali tada je bilo kasno, jer sam, u povjerenju ću vam to reći, već bio izgubio čast. I to vam je sva priča o milostivici i prvoj mjesečnici."
Osim što je pisao ceduljice za Belu i iščekivao njezine odgovore, Krleža je 1942. provodio pišući dnevnike, slušajući radio: Ristić mu je ostavio neki vrlo moćan Siemensov aparat, a Ristićev je hauzmajstor na krov uspio montirati skrivenu antenu, tako da je za vedrih noći u slušalicama mogao imati cijelu Europu, a ponekad bi na kratkim valovima znao uloviti i neke američke postaje. Jednom je, u srpnju, tačnije 17. jula 1942, kako stoji u dataciji, nekoliko minuta vrlo jasno čuo vijesti i glazbu postaje iz Buenos Airesa. Tada piše svoju vjerojatno najromantičniju, pomalo i antikrležinsku pjesmu uopće, naslova "Radio del Estado", čiji su naslov u vrijeme revolucionarne 1968. pariški studenti ispisivalo po gradskim zidovima. Usto, čita knjige iz kućne biblioteke, koja je pripadala arheologu, rođenjem Nijemcu, koji je radio kao gimnazijski profesor, da bi u jesen 1940. otputovao u Peru da se sljedećih godinu dana bavi Inkama. Uglavnom se radi o stručnoj literaturi, etnološkim i antropološkim knjigama, arheološkim i zemljopisnim atlasima, te nevjerojatno raskošnoj zbirci avanturističkih romana. Ozbiljne beletristike i moderne književnosti općenito u toj biblioteci nije bilo, ali nije mu začudo nedostajala. Takva je to za njega godina bila, a takav je, nakon svega proživljenog, Krleža 1942. i bio u duši. Plovio je niz radio valove, čitao "Robinsona Crusoea", "Gulliverova putovanja" i na desetine imitacija tih dvaju klasika na francuskom, njemačkom, ruskom i madžarskom jeziku. U arheologovoj biblioteci najviše je bilo knjiga na španjolskom, ali s tim jezikom Krleža je muku mučio, pokušavao je čitati uz pomoć latinskih i francuskih znanja, i na kraju je, s teškom mukom, uspio do kraja savladati samo meko uvezanu knjižicu jednoga nepoznatog pisca o kojemu tako zatvoren, izvan svijeta kod kojeg bi se mogao raspitati, daleko od knjižnica u kojima bi mogao konzultirati leksikone i enciklopedije, bez stranih novina pri ruci, daleko od profesora romanistike koji bi mogli znati, kao i svih onih zagrebačkih danguba i sveznalica, koji bi također mogli znati. Naslov tog slabo uvezanog knjižuljka, koji se rasipao onako kako bi on koju stranicu pročitao, bio je "Historia universal de la infamia". Naslovnica od tek malo debljeg papira, bijela, uokvirena tankom modrom crtom. U istoj je boji naslov, ispisan nekim inervantnim modernističkim fontom, izuzev riječce i člana "de la", koji su, kao i ime i prezime autora, te naziv edicije, crnom ispisani. Na sredini naslovnice je znak unutar pravokutnog štita: tri mača. Edicija se zvučno zove: "Colección Megafono". Pisac čija anonimnost Krležu silno nervira: Jorge Luis Borges. Knjigu je čitao krajem kolovoza 1943. u vrijeme bitke kod Kurska, u kojoj su se njemački oklopi sudarili s oklopima Crvene armije, dok se vojska generala Eisenhowera iskrcavala na Siciliju. Ali nakratko je Krleža izgubio svoj interes za odsudne bitke rata koji će odlučiti i njegovu osobnu sudbinu, pretjerano obuzet pričama iz knjige "Historia universal de la infamia".
