U Makarsku, na more, među palme i suncobrane, tamo gdje je vazda toplo, gdje se i najružnije čeljade za jedno popodne proljepota, tamo gdje su svi sretni i sve je drukčije nego ovdje! Tako mu je Amela govorila, pa bi se i sama rasplakala, i onda bi njih dvoje, svako za svoj račun i iz svojih razloga, plakalo, svatko u svom ćošku sobe, poput dva velika i nerazumna djeteta. Iz te nevolje i tog očaja udarao je S. K. zvani K. te ljude, među njima i komšije koje je od ranije znao. Tukao ih je dušmanski, znajući odnekud da ne bi trebao i da čini nešto što mu neće biti oprošteno. I baš zato ih je još jače udarao, misleći na svoju Amelu i na to kako ju je razočarao. Nemoj sine!, grehota je, stari smo mi, molila ga je komšinica, stara Zimonjićka, u času kad je zamahnuo puškom i onim metalom okovanim dijelom drvenog kundaka pogodio njezina muža Petra posred čela i uvrh nosa, tako da su mu se naočale nadvoje razletjele, a on kriknuo onim neljudskim krikom, kao iz jame, i zaustavila se u času ruka Petrova, u zraku, dok je putovala prema tom mladiću, kojeg se sjećao iz ulice, i kojem je htio reći da ta puška što ju je našao u njihovoj špajzi nije prava, da je to kazališni rekvizit iz predstave "Djelidba", po Skenderu Kulenoviću, iz godine 1947. Predstava bila zabranjena nakon premijere, a on, Petar, radio kao scenski radnik, ispomagao se na studiju, pa uzeo pušku za uspomenu… Htio je on izgovoriti Skenderovo ime misleći da će ga spasiti pred S. K.-om zvanim K., ali nije stigao, jer ga je pogodilo u glavu. Ili, možda, jest stigao, možda se iz tog njegovog neljudskog krika razabire: Skenderskenderskender…
Nemoj ih, bolan, tako tući!, rekao mu je J., pomalo i zadivljen pred tom posve neočekivanom transformacijom svoga zamjenika. A zatim ga je počastio činom majora. I još mu ispunio želju da Amelu i djecu iz opkoljenog grada pošalje u Makarsku. Otišli su bijelim golfom, izuzetim za potrebe obrane grada, ravno kroz neprijateljske linije. Učinio je to za J.-a četnički vojvoda, njegov prijeratni suradnik pri obijanju vikendica na Trebeviću, kao što bi i on učinio za njega. Jest da je rat, ali moraju ljudi međusobno da se poštuju. Nestane li međusobnog poštovanja između neprijatelja, nestat će i svijeta.
Odlazak Amele i djece u Makarsku prvi je korak u združivanju dvije pripovijesti u jednu. One koja govori o mladom i darovitom pjesniku sa Sepetarevca, i one koja govori o prijeratnom sitnom lopovu, džeparošu i jalijašu, a ratnom junaku S. K.-u zvanom K. Jedan će odrediti sudbinu drugog: ili će pjesnik odrediti sudbinu junaka, ili će junak odrediti sudbinu pjesnika. Ne možemo još uvijek ništa o rasporedu reći, jer bismo time nepopravljivo kvarili dramaturgiju priče ili bismo stali na put čovjekovo sudbini. A ne zna se što je od to dvoje gore.
Nakon što je Amela otišla, K. kao da se pomalo i oslobodio. Nije više bio samo sjenka pametnijeg od sebe. Ni u zbilji, ni u metafori. Znalo je biti dana da se i ne sretnu. Znalo je biti dana i da J. krene u neku od svojih akcija, u pretres nečijeg stana, na prvu liniju u puškaranje i psovanje sa četnicima, ili u Predsjedništvo, na razgovore s političarima, a da ga K. ne prati. Okolo je ljudima to bilo čudno i jezovito, kao da su se na nebu pojavila dva sunca, kao da sluti na veliku nesreću, a on nije ni primjećivao da K.-a nema. Kao što ni K. nije bio svjestan toga da se negdje zaputio sam, da nije pitao J.-a gdje će i kako će, da nikoga ništa nije pitao, nego je, eto sam, učinio nešto. I pritom mu ni na kraj pameti nije da bi mogao učiniti nešto krivo, nešto zbog čega će se kasnije kajati. Premda K. zapravo nije znao što bi to bilo kajanje, i kakav je, tko je i šta je čovjek koji se kaje. Kajanju on je bio nevičan, kao što je slijepac nevičan gledanju. Znao je K. što znači biti kažnjen, ali nije znao ni što je krivnja. Cijeloga života kažnjavali su ga zbog njegove tupe pameti, udarali su ga po njegovoj nesretnoj glavi, kao da je on kriv što je glava prazna, ili kao da je kriv što ta glava nešto ne shvaća, i on je te udarce primao kao nešto što mu pripada. Nije mogao misliti o tome je li kriv, niti je pomišljao da su nepravedni oni koji ga tuku, otac, majka, dedo, milicioner jedan, milicioner drugi, milicioner treći, jer je u njegovom tijesnom i mračnom svijetu bilo prirodno i normalno da ga udaraju. Mnogo prirodnije i normalnije nego što će biti kad on bude tukao druge. Tad ga je hvatao onaj strah koji spopadne prostodušna čovjeka kada se iz svog sela, ili iz svoje ulice, otisne u daleki svijet.
Ali onda je izuzeo bijelog golfa, u vlasništvu Energoinvesta, nije bio prešao ni sto kilometara, mirisao onako kako mirišu novi auti, pružio Ameli ključeve, torbe potrpao u gepek, rekao joj na Ilidži će te dočekati moj drug Slavko, nemoj ga se prepasti, ima bradu i kokardu, ali je moj drug, ona je smjestila djecu na stražnje sjedalo, pa mu prišla da se oproste. Gledala je u njega kao u Boga, gledala onako kako nikad ranije nije, i njemu se to svidjelo. Poželio je da ga odsad uvijek tako gleda. Kada su Amela i djeca otišli, on se zatvorio u komandantovu kancelariju u bazi - koju su zvali Glavni štab - J. je bio negdje na terenu, pa je sjeo u njegovu fotelju, podigao nogu na tabure, kao što to komandant čini, samo što njegova K.-ova nije u gipsu, i ne vire iz nje fiksatori, pa je gledao svoju zlatnu majorsku zvjezdicu na džepu maskirne bluze, pa zlatne širite, što mu ih je mati po propisu izvezla. Tada je, baš u tom trenutku, i sam počeo primjećivati da se sve promijenilo, da je najednom postalo lako i jednostavno ono što je do jučer bilo tako teško i zamršeno. O onom o čemu su do jučer drugi mislili, sada je mislio i on. I to mu je nekako išlo. Zamislio je sebe kao vojskovođu. On će odabrati najbolje vojnike iz raje, uzet će i tog jednog školovanog zastavnika da mu crta karte napredovanja ("karte napredovanja": to je vidio na Predsjednikovom stolu, kad ga je J. ono vodio u Predsjedništvo na konsultacije), pa će tako deblokirati Sarajevo. Vidio je sebe kako ulazi u Predsjedništvo, kako u blatnjavim čizmama gazi po crvenoj stazi prostrtoj uz stubište i niz hodnik, ali mu nitko ne smije ništa reći, jer to je krvavo blato iz vojničkih rovova, i onda bez kucanja ulazi kod predsjednika Alije, i izgovara povijesnu rečenicu: Predsjedniče, evo ja deblokir'o! A predsjednik Alija se na to čudi: Šta si bolan deblokir'o, pa prilazi prozoru i otvara ga, kad ono umjesto cjelodnevnog rafalanja i praskanja, umjesto detonacija mina i topovskih projektila, čuje se cvrkut ptica. Na to predsjednik širi ruke, oči mu pune suza, sine dođi da te zagrlim, pa ga grli onako kako K.-a babo njegov nikad grlio nije. Neočekivano ga je ganula vlastita maštarija, pa samo što nije zaplakao.
Drugi korak u združivanju dviju životnih pripovijesti u jednu zbio se kada je K.-u na um palo da bi trebao nešto naučiti iz vojnih knjiga, prije nego što povede borce u deblokadu grada. Ustvari, taj drugi korak, koji je vodio salijevanju dviju ljudskih života u jednu sudbinu, dogodio se kada je K. počeo nasumično čitati. O knjigama nije znao ništa. Kao kroz maglu pamtio je školske udžbenike, ali udžbenici nisu knjige, udžbenici su sredstva za mučenje, i pamtio je školsku lektiru. Ustvari, pamtio je jednu knjigu iz školske lektire: Ahmet Hromadžić - "Okamenjeni vukovi". Narančaste kartonske korice, a na njima vuk isplaženog jezika, jelen u skoku i nekakvo drveće. Tu je knjigu upamtio, jer je po koricama tražio okamenjene vukove, ali ih nije mogao naći. Samo taj živi vuk, isplaženog jezika i zlih očiju, a gdje su kameni vukovi? Možda su iza tih stabala? Ali kako bi on to mogao znati ako ih ne vidi. Htio je učiteljicu Jovanku upitati gdje su kameni vukovi, ali se sramio. K. se mnogo sramio kada je bio mali. Svi su mu se smijali. Pa se on sramio još više. Sve dok jednom nije šakom udario jednu malu iz prve klupe, Duraković Ondinu, i izbio joj zub. Bilo je to u trećem razredu. Poslije mu se više nitko nije smijao, a kako se oni nisu smijali, tako se i on prestao sramiti.
