Vijest da joj je ubijen sin, majka sa Sepetarevca saznala je malo poslije dva, od kolegice na poslu. Ona je čula na radiju, i majci je prenijela kao da se dogodilo nešto svakodnevno, kao da je riječ o bilo kojoj od dvadesetak uobičajenih dnevnih smrti. Majka je kratko zašutjela, rekla je daj da zapalim, i uzela cigaretu iz tuđe kutije, tražila je upaljač, rekla pička ti materina jesi li ti normalna, i vrištala po kancelariji, kao da joj je donositeljica vijesti osobno ubila sina. Vijest koja je objavljena na radiju glasi da je danas, malo prije podne, poginuo mladi pjesnik sa Sepetarevca, suradnik brojnih sarajevskih novina, magazina i književnih časopisa, i urednik časopisa Život. Istovremeno gradom se širila druga vijest, i narastala u niz različitih glasina, prema kojoj je S. K. zvani K., prijeratni sitni kriminalac, tramvajski džepar i obijač stanova u vrijeme godišnjih odmora, sada heroj obrane grada, zaklao pjesnika. Oni inovjerni, a bijesni na vlast, žamorili su da ga je povalio kao kurbana, i da je ga klao po svim islamskim vjerskim pravilima, prinoseći tako žrtvu svome poganom božanstvu. Oni drugi, najbrojniji, kojih je bilo od svih sarajevskih vjera i naroda, razvijali su pripovijest u kojoj je heroj sišao s uma, pa je ne znajući gdje je i ne znajući što čini, nožem ubio nedužnoga mladića. Treći su, sumorno i beznadno, zaključivali da se ništa drugo nije moglo ni očekivati od sitnog lopova kojeg smo svi mi uzdigli u junaka; spasio nas je od četnika?; ako i jest, nije nas spasio od sebe; to je kao kad se dva mačora potuku oko plijena, svi smo mi sad njegov plijen, klat će nas jednog po jednog. A među četvrtima već se prenosila priča da je mladi pjesnik zaslužio svoju smrt, da je otkriveno da je četnicima dojavljivao položaje branitelja, i da ga je zato komandant S. K. zvani K. ubio. Posljednja će priča, koja se zametnula tog dana, pustiti korijen i naći svoje mjesto u mitologiji budućeg grada. Ona će postati jedna od dvije istine o sudbini mladoga pjesnika sa Sepetarevca, u nju će vjerovati, pa će je i zastupati, neka tiha i ogorčena manjina, koja je u omrazi prema drugome, uglavnom onom koji u gradu više neće biti prisutan, ali će ga biti po Bosni i Hercegovini i okolici, a prihvaćat će je, tu istinu olakog preživljavanja u iluziji vlastite nedužnosti, i dijelovi većine, kad god se i sami zateknu u stanju krajnjeg očaja i neke užasavajuće i sveprožimajuće sarajevske samoće. Druga, pak, istina, ona koja je zasnovana na stvarnom događaju, na policijskom izvještaju i na iskazima svjedoka, prema kojoj je gradska vucibatina i probisvijet S. K. zvani K. stručno, kao po udžbeniku, priklao mladića, bit će trajna muka Sarajeva i mnogih sarajevskih svjetova, onih u kotlini i onih koji će se u međuvremenu rasuti svijetom, a na muku će, kao i na svaku drugu sarajevsku, kroz strašni dvadeseti vijek, prisjedati i susjedi iz Hrvatske, te nešto manje i iz Srbije.
Okolnost da je usred grada-mučenika, što je Sarajevo bez svake sumnje i spora bilo čak i u pretežito indolentnoj i ignorantskoj hrvatskoj percepciji okolnog svijeta, ubijen mladi pjesnik, novinski komentator, reporter i nedovoljno ostvaren prozni pisac, pritom još i sarajevski Hrvat, dakle i hrvatski pjesnik, pače i dobitnik Nagrade Goran za mlade pjesnike, snažno je isprovocirala maštu kulturnih poslenika i marnika u Zagrebu. Bio je to, uz Milana Milišića, ubijenog s jeseni 1991. u Dubrovniku, već drugi hrvatski pjesnik stradao u ratu. Jedan je stradao od ruke jednog, a drugi od ruke drugog neprijatelja.
U načinu na koji je skončao pjesnik sa Sepetarevca postojalo je, međutim, nešto što je gotovo orgazmično djelovalo na nacionalnu svijest: dobitnik Nagrade Goran skončao je, naime, kao Goran! I to ponešto usavršeniji Goran, jer nam nije nasijedao na savjest otišavši u partizane. Usto, u odnosu na svoga ubojicu - ili na svoje ubojice, jer stvarna osoba S. K.-a, zvanog K. nikog u Zagrebu nije zanimala - pjesnik sa Sepetarevca bio je savršeno nedužan. Njima i njihovome stradanju, njihovu narodu i mučeniku gradu, bio je bliži i nego samome sebi i svom hrvatskom narodu. Pa nije li, uostalom, samo nekoliko mjeseci prije početka rata potpisao pismo četvorice hrvatskih intelektualaca iz Sarajeva, protivno politici vrhovnika i predsjednika dr. Franje Tuđmana? “Stradao je poput leptira koji se zalijeće u vrelu žarulju!”, napisao je u komemorativnom eseju čuveni zagrebački pjesnik, blizak Tuđmanov suradnik.
Premda ga nisu naročito voljeli, nije im on bio blizak ni mio, ni naročito ljubljiv, a nije bio ni šarmantan, duhovit i sarajevljiv, u Sarajevu su ga, kao i svakoga svog, zapravo dobro poznavali. Znali su tu figuru, ni po čemu upečatljivu, osim po krupnoj glavi i prodornim plavim očima, čitali su njegove novinske članke, pa čak i njegove pjesničke knjige, a sa smrću proširit će se i tih nekoliko, možda i svih desetak priča o Sarajevu pod opsadom, što ih je objavio u splitskim novinama, dok će kultni status steći upravo posljednja, nedovršena priča, naslova “Kandilo”, o čovjeku koji je dobro skrivao činjenicu da je tokom vremena oslijepio, o očajniku koji je sretan da mu je grad pao pod opsadu, pa on svoje bližnje može poslati van, tako da nikad ne saznaju da je ostao slijep. Tematski, stilski i strukturno vrlo kompleksna, nedovršena će priča postati metafora jednoga novog, nedovršenog Sarajeva, koja će u svome zaklanom pjesniku i njegovu posljednjim književnom junaku pronaći figure svoga budućeg bivanja. Tu identifikaciju grada s pjesnikom i njegovim djelcem, s tih pet listova pelira, odštampanih pisaćim strojem, četiri dvostrukim proredom do dna stranice, peti u sedamnaest redaka, remetila je samo ona zlokobra brujeća manjina, koja je vlastitu nelagodu i nemir duše ranjenoga grada nastojala umiriti glasinom prema kojoj je mladi pjesnik ubijen po zasluzi. U različitim će razdobljima zli bruj u svom djelovanju biti manje ili više djelotvoran, tako što će u manjoj ili većoj mjeri raščaravati čaroliju, koja će, međutim, trajati u vremenu, sve do najnovijih doba.
Premda ga u Zagrebu nisu ni voljeni ni poznavali, tako da ni o onoj njegovoj prvoj knjizi, nagrađenoj Nagradom Goran za mlade pjesnike, i objavljenoj u tom gradu, u hrvatskom tisku 1988. i 1989. nije izašao nijedan prikaz, nijedna jedina kritika, i premda, istinu govoreći, sve do njegove smrti o pjesniku sa Sepetarevca u hrvatskim novinama nije izašlo ni retka, njegov utjecaj biva golem, a njegova prisutnost u artefaktima i ceremonijalima žive hrvatske kulture postaje iritantna. Prisvojili su ga i s ljevice, i s desnice - a u hrvatskoj se kulturi, kao i u hrvatskoj javnosti, sve dijeli na lijevu i desnu polovicu razrezane jabuke, pri čemu obje tvrde da ona druga polovica trune a ova naša je vazda zdrava - ali u tom prisvajanju i lijevi, i desni ne posežu za njegovim djelom, o kojemu uporno ne saznaju ništa ni kada ga pročitaju, nego im je vječita inspiracija njegova sudbina. Oni su tumači te sudbine, ili posmrtni glasnici mrtvoga pjesnika, koji se, poput kakvoga grotesknog Sancha Panze, nastavljaju boriti s mrskim ubojicom nevoljnoga Don Quijotea. Ali dok lijevi aktivisti u S. K.-u zvanom K. vide zlokobnu metastazičku figuru nacionalizma i njegovih popratnih kriminalno-razbojničkih manifestacija, dok oni u pjesniku sa Sepetarevca vide samo postmodernog Ivana Gorana Kovačića - koji, istini za volju, nije napisao ništa što bi bilo nalik “Jami” - desni će u pjesnikovom ubojici vidjeti samo muslimana i muslimanskog koljača, jednog od stotina milijuna istih, koji prijete nedužnom i djetinje nevinom kršćanskom biću, i vide prijetvornoga Bošnjaka koji će, nakon što je zaklao nekoga tko mu je po svemu bio sklon, kao što je po desnima pjesnik sa Sepetarevca nesumnjivo bio pretjerano sklon ne samo Bošnjacima, nego i Srbima (što se vidi iz njegovih novinskih članaka, ali i iz tih desetak priča o gradu pod opsadom), nastaviti klati sve Hrvate redom.
