S vremenom, a godine će zatim prolaziti i proći će već cijelo desetljeće, u sebi ću izgraditi fetišistički odnos prema njezinoj crnoj koži, općenito prema precizno dizajniranim, arhitektonski definiranim predmetima od crne kože, prema nalaštenim i uglancanim cipelama ručne izrade, cipelama kupljenim u Rimu ili u nekom drugom gradu na Zapadu šezdesetih godina, koje su stajale poredene u hodniku profesora Trklje, s drvenim šablonima s oprugom, što tim cipelama čuvaju oblik, prema crnim kožnim hlačama, starim iskrzanim opasačima, prema crnim kožnim kaputima koji pamte oblike tijela onih koji više nisu živi, i taj moj fetiš odjevnih predmeta i obuće od crne kože potekao je iz neutažene čežnje za crnom punkerskom kožnom jaknom, iz koje se razvila jedna osobna pripovijest, koja nije imala veze ni s jednom drugom pripovijesti, štoviše bila je osamljenička, kao što sam i ja bio hudi osamljenik, pa je iz osamljeništva nastala i ta scena u kojoj stojim u uglu kluba studenata medicine Kuk, u podrumu Medicinskog fakulteta, koji je samo jednim zidom podijeljen od fakultetske prosekture, gdje stoje stalaže s preparatima u formalinu, s uništenim alkoholičarskim jetrama, s proleterskim plućima koja su spržena duhanskim dimom, neostvarenim fetusima, degeneriranim pa pobačenim ljudskim plodovima, sitnih tijela i goleme glave, što snivaju svojim vječnim prenatalnim snom, i tako naslonjen na zid kluba, leđima osjećam vibracije i ritam bubnjeva i bass gitare, slušam, ispunjen ushitom, uzbuđene glasove pjevača i nje-gove publike: "Well, I just got back and I wish I'd never leave now (where'd you go?)/ Who dat Martian arrival at the airport, yeah? (where'd you go?)/ How many local dollars for a local anesthetic? (where'd you go?)/ The Johnny on the corner wasn't very sympathetic (where'd you go?)", i to zatim traje godinu, dvije, tri, pa pet i skoro deset, i u ritmu se i melodiji te pjesme, u čežnji za crnom punkerskom kožnom Joea Strummera, do svojih krajnjih granica razvija jedna svi-jest, koja se s vremenom ispunjava sjećanjima, što zatim bivaju zamijenjena drugim sjećanjima, sve dok se svijest u trenucima pijanstva, mamurluka i lake omamljenosti kanabisom ne prepuni, kao lončić mlijeka zaboravljenog na usijanoj ploči štednjaka.
Joe Strummer iz legendarnog benda the Clash
Tako sam u kasnu zimu 1991. na četiri dana stigao u Zagreb. Dobio sam neku novinarsku nagradu. Smjestili su me u Hotel Dubrovnik, imao sam dvadeset i pet godina, a nagrada bila je za odrasle, pa je bilo i neugodno iznenađenih, uglavnom među bardovima i bardesama na vrhuncima njihovih velikih karijera. Dodjela, s prijemom za bataljun najprobranijih zagrebačkih zvanica, bila je u Smaragdnoj dvorani hotela Esplanade. Socijalizam u Jugoslaviji bio je na izdisaju, u Hrvatskoj već su se ubrzano mijenjale košulje, pogled na svijet revidiran je kao na LSD-u, ali mene ništa od svega toga nije zanimalo. Sutradan ujutro ću, kako su me uputili, sjesti na tramvaj koji je vozio negdje prema zapadnim dijelovima grada. Od Črnomerca ću dalje pješačiti, ne znam koliko daleko, jer su i u tome sjećanja varljiva, raspitivat ću se na kioscima i u dućanima o adresi koju sam zapisao na papirić, sve dok ne stignem na mjesto koje se zove American Shop.
U tom dućanu na kraj Zagreba, koji je otvorio Mile Rupčić (na fotografiji), glumac koji je u Ameriku pobjegao od glume, autor pjesme 'Pit i to je Amerika', koju je Džoni uglazbio i uz koju je, nju i pjesmu 'Iggy Pop', početkom osamdesetih stvorena generacijska legenda i vjerovanje o Sjedinjenim Američkim Državama, moglo se kupiti sve što je iz naše perspektive bilo američko
Dućan, nevelik, prepun robe, mirisao je na bijeli svijet. Nije takvih mirisa bilo u našim dućanima. Miris petroleja, plastike, gume, mirisi pamuka, ljudskog znoja i štiva prekooceanskih brodova, pretrpanih željezničkih kontejnera, teretnih vojnih aviona u kojima se džipovi prevoze iz jednoga u drugi rat, ali najprije mirisi onoga neodredivog, mirisi koji se ne daju povezati sa svojim izvorom, mirisi koje mogu osjetiti samo oni koji takve mirise nikada nisu osjetili, a ne razabiru ih odavno više oni koji među njima žive.
U tom dućanu na kraj Zagreba, koji je otvorio Mile Rupčić, glumac koji je u Ameriku pobjegao od glume, autor pjesme "Pit i to je Amerika", koju je Džoni uglazbio i uz koju je, nju i pjesmu "Iggy Pop", početkom osamdesetih stvorena generacijska legenda i vjerovanje o Sjedinjenim Američkim Državama, moglo se kupiti sve što je iz naše perspektive bilo američko. Recimo, originalne vijetnamke - vindjakne američke vojske, koje su postale jedan od simbola šezdeset i osme i kojih se moglo naći i po američkim vojnim otpadima - dijelovi pomoćne opreme i odjeće za Harley Davidson, kaubojske čizme i cipele neobičnih oblika, kape za igru bejzbola i prve palice za bejzbol koje sam uživo vidio, šilterice s američkom zastavom, neke vrlo neobične traperice, avijatičarske jakne s likom Charlesa Lindbergha na leđima… I naravno, bila je tu moja punkerska jakna, koja ustvari nije bila punkerska jakna, nego tek malo dorađena i izmijenjena motociklistička crna kožna jakna, od vrlo čvrste i izdržljive kože, dobro postavljena, tako da se može nositi i zimi, predmet moje želje i žudnje, ali začudo takav predmet koji izgleda bolje i moćnije od mojih snova o njemu. To je svakako nešto neobično: ono za čime čeznemo, u stvarnosti ne može biti dostojno naše čežnje. Sve što je oblikovano s ove strane čeone kosti, u mislima i sjećanjima, u desetak godina dugim zamišljanjima, koliko je potrajalo moje čežnjivo zamišljanje crne punkerske kožne jakne, moralo je izgledati savršenije od onog što ću ugledati u American Shopu. A, eto, nije bilo tako.
S unutarnje strane je, na postavi, ušiven pravokutni komadić meke kože, na kojem je utisnuta kontura bika u bijesnom trku. Uz njega je naziv proizvođača, nisam ga bio pamtio, a nakon trideset i četiri godine više se ne da pročitati, premda se pod određenim uglom na glatkom komad-iću kože i danas vide bik, i sjene slova. Ispod je, na maloj platnenoj etiketi, prišiven konfekcijski broj 50, a na malo većoj etiketi, uz zvijezdu petokraku, stiliziranu od plavom obrubljenih crvenih pruga, piše: "Crafted with pride in U.S.A." Godine 1991, u vrijeme kada je već završio jedan život, a drugi još nije započeo, u vrijeme kraja Hladnoga rata, u vrijeme velike iluzije o slobodi, te riječi djeluju dramatično poput Očenaša, ili poput onog najodsječnijeg, štrajkaško-sindikalnog zaziva iz te molitve, koji kao da je ispisan na transparentima pred krvave demonstracije: Daj nam danas! Crafted with pride in U.S.A.! S ponosom stvoreno u S.A.D.-u! I te tačke nakon svakog inicijala, poput tri udarca bass bubnja, pred zamračenom dvoranom prepunom publike, koja u grobnom muku čeka provalu zvuka. Što je od tog ponosa, ili od mog doživljaja te riječi, trideset i četiri godine kasnije ostalo? Od odgovora sačinjena je proza mog života prije nego njegova povijest.
Na svakom drikeru - svakoj šuštini, kako se to kazuje onom riječju našega jezika koju nitko ne izgovara - isti je onaj gnjevni bik s kožnate etikete, a iznad njega riječ Branded. Dugo sam po internetu tragao za proizvođačem moje crne punkerske kožne jakne, ali riječ Branded nije mi bila od pomoći, kao ni crtež gnjevnoga bika. A onda sam slučajno, za dugočasnih dana svjetske epi-demije koronavirusa, s proljeća 2020, na nekom američkom forumu ljubitelja i sakupljača starih kožnih jakni naišao na sličicu bika i uz nju fino stilizirani natpis, koji mi je nekad bio dobro znan: Branded Garment Inc. Imali su manufakturu na 35 ulici u Queensu. Dalje istražujući saznao sam da su njihove jakne prilično cijenjene među ljubiteljima i sakupljačima, nailazio sam na fotografije primjeraka redom starih po tridesetak godina, sve različitih smeđih i crnih muških kožnih jakni, uni-verzalnih, po dizajnu bezvremenskih ili odavno demodiranih, avijatičarskih, bajkerskih i pseudo-bajkerskih, ali moje nigdje nije bilo. Tog dana, u zimu 1991, u American Shopu, kod Mile Rupčića, na čvrstim su metalnim vješalicama, jedna uz drugu, visile dvije takve jakne. Manja, bila je broj 48. Kupio sam veću, broj 50. Kupio sam tada i zelenu vijetnamku, koja uz mene također dočekuje proljeće 2025, kao jedan od dva odjevna predmeta, te jedan od malobrojnih predmeta uopće, koji čine neprekinutu materijalnu povijest mog života. Ali priču o vijetnamki nećemo dalje nastaviti. Ona je samo stvar među drugim stvarima.
