Dok traži knjige iz kojih će se obučavati u vojnim vještinama, K. se više i ne sjeća što je to sram. Ne sjeća se kako mu je bio kada se sramio. Pamti samo tu promjenu koja se dogodila u trenutku kada je, još uvijek sav očajan zamahnuo šakom i pogodio Duraković Ondinu u iskešenu
facu, nakon čega je ona iskašljala zub. Poslije su ga vukli za uho, dušmanski. Direktor škole Salihagić ga je odizao od zemlje držeći ga za uho niz školski hodnik. Onda je došla drugarica pedagog, izblajhana brkata žena za koju se pričalo da je noću muško a danju žensko, noću radi kao portir na Psihijatriji, a danju je pedagog u njihovoj školi, pa mu je postavljala pitanja. On se tu malo bio i uplašio. Nije znao čega se tačno boji, ali nečega se bojao. Onda su ga naokolo ganjali otac i daidža Duraković Ondine. On je bježao i rugao im se…
Ali sve se to događalo nakon te njegove muke s knjigom Ahmeta Hromadžića “Okamenjeni vukovi”, na čijim koricama nije bilo okamenjenih vukova, a on se sramio da upita gdje su. Nakon toga S. K. zavani K. nikad više nije imao nikakvog posla s knjigama. Nisu mu trebale, ali je čitati znao. Sporo i polako, ali su mu se slova spajala u riječi. Nekad bi mu se događalo i da odjednom vidi cijelu riječ, a da u njoj i ne razabire slova. Recimo, na zidu na Čaršiji pisalo je Bazar. On je vidio Bazar, a tek onda B, a, z, a, r. Pa malo dalje: Apoteka 1. maj. Vidio je Apoteka, i onda je sricao slovo po slovo: A, p, o, (slovo t je falilo, odnio ga geler), e, k, a. Bio je zadivljen tom svojom novootkrivenom vještinom. Vidio je riječi prije nego što vidi slova, znao je koja tu riječ piše i kako nedostaje poneko slovo! Tada je pomislio kako u Sarajevu baš i nema mnogo ljudi koji čitaju tako dobro kao on. I da mu neće dugo trebati da pročita sve knjige o vojnim vještinama pa da u sljedećih mjesec dana deblokira Sarajevo. Nikome, pa ni J.-u, neće o tome govoriti. Deblokada je vojna tajna i iznenađenje za predsjednika Aliju.
Kako je započela opsada Sarajeva, tako su pripovijesti, reportaže i izviješća iz tog grada postali dragocjeni europskome imaginariju. Veliki grad negdje na istočnim granicama Europe, kapija onoga romantičnog devetnaestostoljetnog Orijenta, kada se Europa već ukrcala na parni stroj i čeznula je za tim da je on, taj zahuktali bik, poveze do Bagdada; grad u kojemu je 1914. mladi Srbin ustrijelio austrougarskog prestolonasljednika i tako izazvao Veliki rat, grad u kojem nikada nismo bili, ali se, zahvaljujući atentatu spominje u važnim europskim knjigama, u “Doživljajima dobrog vojnika Švejka”, u romanima Lawrencea Durrella, u putopisima madame Rebecce West, grad za koji su znali Thomas Mann i Ingmar Bergman; grad na čijim su planinskim obroncima održane XIV Zimske olimpijske igre, koje smo, mi Europljani, gledali na svojim televizijskim ekranima, i čudili se tom neobičnom, oku i umu nedohvatljivom i neshvatljivom fenomenu mjesta pod snijegom iz kojeg u nebo štrče, nebesa podbadaju, crkveni tornjevi i džamijski minareti; grad, na televiziji smo ga vidjeli, gdje stotine osnježenih minareta ispisuje tajne kaligrafske natpise po besprijekorno plavom nebu; je li to istina, je li to zbilja moguće da takav grad postoji, mislili smo, mi Europljani, dok smo kasno navečer, samo osam godina ranije, bilo je to 1984, gledali izvještaje sa XIV Zimskih olimpijskih igara, a sada, eto, u narednim godišnjim dobima, u proljeće, ljeto i jesen, gledamo prizore s istoga mjesta, gledamo izvještaje koje snimaju neustrašivi snimatelji CNN-a i BBC-a, sa slikama raskomadanih ljudskih tijela, i gledamo, kao u filmu nekog visokoestetiziranog i osviještenog filmskog redatelja, kako bijelu boju zimske nevinosti, gledamo kako bijelu boju nedužne dječje smrti mijenja crvena boja žive patnje i ljubavi; prolivena krv građana Sarajeva u proljeće je, ljeto i jesen 1992. godine boja europske ljubavi, i to je, bit će, jedan od razloga zbog kojih je za te prve sezone pakla u Bosni Sarajevo toliko prisutno na europskih televizijskim ekranima, na novinskim fotografijama, i u mašti Europljana, ili općenito ljudi sa Zapada, uključujući i one s druge strane Atlantskog oceana.
Ta poplava snovitih i strašnih sarajevskih slika u crveno-sivim tonovima febrilnih noćnih mora, izazvala je u ljudima znatiželju i potrebu za pričom. Izazvala je kod intelektualnih avanturista, kod Bernard-Henrija Lévyja, dokonog nasljednika golemog obiteljskog bogatstva i ambicioznog novog francuskog filozofa, kod Susan Sontag, kultne američke feministice, teoretičarke i spisateljice, jedne od najpametnijih žena Zapada, kod Joan Baez, svjetski poznate kantautorice i svetice antiratnog pokreta, neotklonjivu potrebu da otputuju u Sarajevo, ali ne zato da bi to čudo vidjeli svojim očima, nego da bi ispripovijedali svoju sarajevsku priču i time otklonili taj tako slikoviti košmar iz dubokog sna Europe i Zapada. Sontag će u Sarajevu režirati Becketta i fotografirati se s mnogim Sarajlijama - čak i s našim mladim pjesnikom, od čije je školske fotografije i pošla ova priča - a Lévy će u posjet gradu stići savršeno dizajniran. S promišljenom frizurom, u dobro skrojenim hlačama i skupim cipelama koje mogu po svemu gaziti i u savršenoj bijeloj košulji, podvrnutih rukava. U cjelokupnoj povijesti zapadnoga mišljenja nakon Camusovog “Mita o Sizifu” i u njemu samoubojstva kao jedinoga stvarnog filozofskog pitanja, ta je Lévyjeva bijela košulja najsnažnija intelektualna refleksija. U gradu u kojem se tih dana, a bio je lipanj 1992. kada je Lévy došao, ginulo u snopovima i umiralo u kolektivnim zanosima, posve nadindividualno, skoro kao u Auschwitzu onih godina, a stranci su se od te zajedničke i sveudiljne smrti ograđivali pancirnim prslucima - jer pravilo je bilo, propisano od
Ujedinjenih naroda, i važilo je za sve u gradu koji nisu bosanski državljani, a žele biti pod zaštitom UN-a, da ne smiju izaći na ulicu bez pancirnog prsluka - po tom gradu, dakle, Lévy je prošetao u neobično upadljivoj, izdaleka vidljivoj, vrlo lijepoj, samoubilački lijepoj, bijeloj košulji. I još je imao tu sreću da se usred te njegove šetnje i zapuca, da ga srpski artiljerci vedro zaspu minobacačkim i topovskim konfetama, i da filozof, skupa s pratnjom, zalegne u prašinu tog mučeničkog grada. Bio je to trenutak u kojem se Bernard-Henri Lévy sjedinio s prizorom i postao, barem načas, u toj svojoj neusporedivoj košulji, dio grada. Netko tko je u Sarajevu doista mogao umrijeti. Netko tko bi time razriješio Camusovo jedino stvarno filozofsko pitanje.
Ali Hrvatska, u kojoj je do tog proljeća defakto već bio završen rat i koja se nakon desetljeća komunizma i sedamdeset godina natjecanja sa Srbima u kulturi, sportu i ratovanju pokušavala uklopiti u Europu, uglavnom tako što je prepoznavala sebe u onom najgorem i najmračnijem od vjekovne europske baštine, Hrvatska je opsadu Sarajeva doživljavala vrlo lično.
Ako se o ličnome i uosobljenom može govoriti kada je o zajednici riječ. Sarajevo bilo je za većinu tog svijeta, opijenog državnom nezavisnošću i iluzijom oslobođenja od Jugoslavije, po mnogo čemu blisko mjesto. Bliski, ponekad i mili Istok, naš priručni hrvatski orijent, odakle su dolazili vicevi o Muji i Hasi, toplina, dragost i humor svijeta koji je iz hrvatske i metropolske zagrebačke perspektive bio na svaki način inferioran, ali uglavnom drag, bio je sad izvrgnut bezdušnim bombardiranjima i svojevrsnom kasapljenju duše, što je u nadmoćnom a bliskom susjedu sa Zapada izazivalo dvojake osjećaje.
