Ova priča sačinjena od trideset jedne priče i anđeoskim epilogom je priča o jedinoj mogućoj cjelini, onoj koja je sastavljena od dijelova koji se međusobno ne prepoznaju i ne susreću, ali samo takvi i mogu tvoriti jedan cijeli svijet. Za nju, najpoželjnija bi bila poetika telefonskog imenika, poetika prezimena na dugom nizu poštanskih sandučića ili poetika neke druge liste, nekog spiska ljudi koji se međusobno ne poznaju i nisu vezani bilo kakvom idejom, zajedništvom publike na nogometnoj utakmici ili nekom drugom zajedničkom namjerom. To nas danas ne zanima i ne pripada žanru velikih novogradnji ili novih gradova.
Svaki od dijelova priče funkcionira sam za sebe i svaki s nekim drugim dijelom ili s više njih čini cjelinu. Način na koji se dijelovi priče spajaju, kao i njihov odabir, zavisi samo od volje onoga koji bira i njegove božanske potrebe da cjelinu obilježi nekim određenim osjećajem. To znači da on može zamisliti tri, kao i trideset i jednu priču. Samo je epilog uvijek isti. Nakon što su toliko puta spomenuti, anđeli su se morali pojaviti, bez obzira na to vjeruje li netko postoje li oni uopće. Pa kako ne bi postojali ako se o njima toliko priča?
Jedini pravi tragični ili komični vrhunac bio bi smak svijeta. Sve druge priče, ako su ispričane o ljudima a ne o jednom čovjeku, imaju puno vrhunaca, smiješnih i tužnih, pa kada se gledaju s avionskih visina, te priče sliče Alpima.
Ovo je priča o ljudima koji ne znaju jedni za druge.
Ne pamtim više, nije mi volja ni saznavati, od koliko se priča sastojala varaždinska predstava. Pet, možda šest? Svakako ne više od toga. Predstavu je režirala žena s kojom sam tad živio, a nije krivo reći ni da je zbog nje i njezinog posla pripovijest napisana u obliku dramskog teksta. Inače bi i ovo bio roman, ako bi uopće na kraju i bio napisan. Naime, morao bi i to biti masivan, megalomanski narativni zahvat, od trideset i jednog velikog poglavlja, s kratkim epilogom na kraju, koji bi pritom bio zaokružen u cjelinu.
Sama ideja plod je fascinacije životom u Novom Zagrebu, brojnošću tolikih duša na jednome mjestu, ali i time što je moja duša jedna od njih. U tadašnjoj mojoj zamisli, u kojoj mora da je bilo i neke žilvernovske naivnosti, satelit je rarihtan da lovi trenutak u kojem će u tom velikom novom naselju netko izgovoriti riječ anđeo. Trenutak u kojem će netko zazvati anđela. Ulogu satelita mogao je preuzeti i dragi Bog, kao što je satelit, možda, uzurpirao nadležnost dragoga Boga. Međutim, te 2000. godine mogućnost da neka tehnološka naprava bilježi jednu određenu riječ, oko koje zatim okuplja kontekst mikrozbivanja, nije bila dio realnosti u kojoj smo živjeli. Četvrt stoljeća kasnije jest. Četvrt stoljeća kasnije marketinške kampanje velikih korporacija temelje se na takvom obliku uhođenja.
Kada sam pisao dramu "Kažeš anđeo" vjerovao sam da će, nakon varaždinske verzije, ona imati mnogo drugih verzija, te da će, možda, jednoga dalekog dana netko odigrati predstavu sa svih trideset i jednom pričom, te epilogom. Kritike varaždinske predstave su, međutim, bile prilično mrzovoljne, knjiga "Kažeš anđeo" prošla je sasvim neprimijećeno, i mimo nekih amaterskih i đačkih uprizorenja, te jedne francuske underground varijante, nije više postavljana. Tako je moj trud da napišem svoj novozagrebački roman završio jednim pomalo neobičnim poluproizvodom, kasnije prevedenim i objavljenim u Slovačkoj, te jednim čitateljem. Naime, 2005. mi je Marko Vešović, dok smo koračali Gajevom ulicom u Zagrebu, neupitan počeo govoriti o toj mojoj knjizi. Lijepo i upućeno, kao netko tko ju je pročitao. Dobro sam to upamtio, budući da druge zadovoljštine za njeno pisanje nisam imao.
Predstave u Varaždinu se vrlo slabo sjećam. Pamtim da sam na premijeri na dar dobio ovu Prstecovu sličicu i da sam je skinuo sa zida kada sam zauvijek odlazio iz stana u Kopernikovoj 5. Pamtim i glumce iz predstave, publiku, miris trulog lišća u dvorištu iza kazališta gdje bih parkirao auto. Apartman pri kazalištu u kojoj bih prespavao s redateljicom, ženom s kojom sam u to vrijeme živio, i cestu od Zagreba do Varaždina, kojom sam te godine prošao nekoliko desetaka puta. Auto, poluraspadnuti Opel, plave metalik boje. Na jednom povratku iz Varaždina, sam sam bio u autu, u dva po ponoći, pri prolasku kroz raskrsnicu ulica Ukrajinske i Savezne Republike Njemačke, brzinom od pedesetak kilometara na sat, bez kočenja zabio sam se u auto koji je prošavši kroz crveno naišao Ulicom Savezne Republike Njemačke. Sudar je bio vrlo vrlo snažan, mnogo jači nego što bih pri takvoj brzini očekivao, sjećam se svakog trenutka, vrijeme se fragmentiralo u dugi niz dijelova, niz scena i fragmenata, na auto CD-u svirala je muzika Velvet Underground, "All Tomorrow' s Parties", strofa "And what costume shall the poor girl wear/ To all tomorrow's parties?/ For Thursday's child is Sunday's clown/ For whom none will go mourning/
A blackened shroud, a hand-me-down gown/ Of rags and silks, a costume/ Fit for one who sits and cries/ For all tomorrow's parties…" Udarac nastupa za stiha "For whom none will go mourning", i skršeni auto bez ikakva poremećaja, bez preskakanja diska, gašenja tona, nastavi "A blackened shround, a hand-me-down gown/ Of rags and silks, a costume", i ja pomišljam koliko je to ustvari neobično, jer se muzika prekida, disk preskače i za sasvim male drhtaje, poremećaje, izlaske iz uobičajenih ritmova. Potom primjećujem da je prednji dio mog auta potpuno zgužvan, ali da staklo nije puklo, što je još jedno čudo. A zatim se odvije jedna od neobičnijih scena u životu: iz bijelog passata u koji sam se zabio, u isto vrijeme otvaraju se sva vrata, i van iskaču petorica dječaka, dvanaest ili je trinaest godina, ali mi se čine još mlađim, i bježe u noć. Trče kao da su izvan sebe niz Ulicu Savezne Republike Njemačke. Ja ih ispračam pogledom, zadivljen onim što vidim. Ustvari, zadivljen vlastitim životom, koji se tako neobično nastavlja. Tada se otvaraju suvozačka vrata: nepoznati čovjek, ljubazan slučajni prolaznik u to gluho doba noći, pita me: jeste li dobro? Nemojte se pomicati, kaže. Misli da sam polomljen, ali ništa mi nije. Stvarno mi ništa nije, kažem mu. Jeste li ih vidjeli?, pitam. Jesam, kaže. Djeca.
Ubrzo dolazi policija, poteče uobičajena procedura, alkotestiranje, davanje iskaza. Policajac umjesto policijskog bloka ima ružičastu dječju bilježnicu, s bijelom macom na koricama. Kada vidi u što zurim isprevrće stranice, tako da više ne vidim korice. Treba li vas odvesti doma?, pita. Ne treba kažem, stanujem tu, stotinjak metara dalje. Mogli ste pred kućom poginuti, kaže on, odjednom sasvim neslužbeno. Mislim da bi htio da zaboravim bilježnicu u njegovim rukama. Mogao sam ubiti djecu, odgovaram velikodušno, premda sam na tu djecu bijesan i ne bi me bilo briga da im se dogodi nešto loše. Ali da ja ne budem kriv, naravno.
Sličice Željka Prsteca, portret mene kao anđela s propelerom i olovkom, visi na zahodskom zidu, na kojem je i Stilinovićev rad "Dva života Tita". Kontekst im čine suvenir sličica na svili: kolona svečano ukrašenih slonova, koji nekamo nadiru. Iz Indije ju nam je na dar donijela Anina radna kolegica, poklonica istočnjačkih vjerovanja, draga žena koja će godinama kasnije umrijeti od neke autoimune bolesti. Ne znam što ti slonovi znače, ne želim ni znati, jer bi izgubili kontekst za zidu. Do njih je plakat malog formata kaširan na dasci, na dar sam ga od jednog našeg glumca, s kojim sam se godinama družio, dobio sa Kube. Che puši cigaru, Che gleda u stranu, Che zamišljen, tri fotografije na jednom plakatu, i natpis: "El Che vive. Na zidu su i dvije minijaturne pravoslavne ikonice kupljene u nekoj mediteranskoj, hercegovačkoj ili crnogorskoj suvenirnici. Na jednoj je sveti Ivan Krstitelj, na drugoj sveti Dimitrije Solunski, predraskolni svetac iz četvrtog stoljeća.
