Kultura
326 prikaza

Jergovićeve slike jednog vremena, pa onda i ovog našeg

1/5
PIXSELL
Zbirka portreta okupljenih u knjizi Miljenka Jergovića ‘Imaginarni prijatelj’ nastala je kao kolumna u Jutarnjem listu. Meni je to bila najdraža kolumna ikad objavljivana u hrvatskim novinama...

Ne sjećam se da sam odrastajući imao imaginarnog prijatelja. Kao ni itko od mojih vršnjaka, onih nešto starijih, a ni onih mlađih. Uostalom, zašto i bih? Novi Zagreb tad je bio prepun djece, a prijateljstva su se sklapala lako i brzo - izašao bih na ulicu i u tren oka si našao prijatelja. Jer on ili ti imate loptu, oboje volite čokoladu i Matchbox autiće, on želi biti Tihi iz “Otpisanih”, a ti Prle, a onom trećem je fora biti Kruger (nema sukoba interesa da zakoči prijateljstvo, osim što je, naravno, Kruger obojici neprijatelj, ali samo dok službeno traje igra). Razlog za prijateljstvo mogao je biti bilo koji, ali, dramaturški rečeno, glavni razlog je bilo jedinstvo vremena i mjesta radnje - oboje (ili više vas) bili ste u isto vrijeme na istome mjestu i u istom razdoblju života. Većina tih prijateljstava trajala je kratko i bila su usputna (što nimalo ne umanjuje njihovu vrijednost i dubinu), a neka su se pretvorila u prava, cjeloživotna.

Pojam imaginarni prijatelj ući će u naše živote krajem osamdesetih i početkom devedesetih, uglavnom putem američkih filmova i serija (Joey iz “Prijatelja” imao je imaginarnog prijatelja Mauricea koji je po zanimanju bio svemirski kauboj). Začudo, nekako u isto vrijeme, tadašnja su djeca, djeca naših starijih sestara i braće, starijih poznanika i obiteljskih prijatelja, počela imati imaginarne prijatelje. Ili griješim, možda se tad o tome počelo govoriti, dok se u vrijeme mog djetinjstva o tome šutjelo. Možda griješim, ali nekako mi se čini da bi mi od sve te gomile djece s kojom sam kao klinac prijateljevao, što kratko, što dugo, barem jedno reklo da ima zamišljenog prijatelja (ma kako kratka i usputna ta dječja prijateljstva bila, povjeravanje tajni bilo je njihov obavezni dio). Zato mi se činilo da su ti zamišljeni prijatelji najobičnija moda uvezena sa zapada te da kod tog uvoza samo treba biti mudar i odvojiti dobre stvari od škarta.

 | Author: Fraktura Fraktura

Pa ipak cijela ta generacija imala je bezbroj imaginarnih prijatelja, samo oni nisu bili slični onima iz američkih filmova i serija, a barem jednog naći će svaka generacija u knjizi Miljenka Jergovića “Imaginarni prijatelj”. Zbirka jedinstvenih portreta okupljenih u ovoj knjizi nastala je kao kolumna u Jutarnjem listu. Meni je to bila najdraža kolumna ikad objavljivana u hrvatskim novinama i kao urednik bio sam strašno ljubomoran što nije u 24sata ili Expressu. Okupljeni u knjizi, nisu izgubili ni trunku snage, aktualnosti i neke profinjene nostalgije, a to je za novinsku kolumnu rijetkost. Zbog načina na koji su napisani imaginarni prijatelji nisu ograničeni čak ni na pamćenje generacije, rekao bih da su bezvremenski. Na trenutke su to prave enciklopedijske natuknice, pogotovo kod onih prijatelja koji vjerojatno nikad neće naći mjesto u enciklopediji, na trenutke to su nostalgična sjećanja, slike jednog vremena, pa onda i ovog našeg, čiji su teret i značenje ti junaci i junakinje nosili, a ponekad su uvod u nikad napisani dnevni komentar, koji time što nije napisan pripada svim vremenima, kao i onom kad je nastajao imaginarni prijatelj.

Izbor imaginarnih prijatelja je sasvim osoban i Miljenkov - od biblijskih likova, likova iz pjesama Azre i Zabranjenog pušenja, likova iz stripova, crtića, iz književnosti, mitova... Zato se knjiga može čitati bilo kojim redoslijedom. Meni najdraži je autobiografsko-nostalgični - prvo posjetiš one prijatelje koje si poznavao, ali si s vremenom zaboravio njihov telefonski broj i adresu. A ono što je najbolje, sad kad su okupljeni na jednome mjestu, uvijek im se možeš vratiti, pročitati ponovno tijekom jedne kave ili u dosadno poslijepodne, kad nemaš živaca za ulazak u svijet neke nove knjige i želiš vidjeti neka poznata lica.

 | Author: Tomislav Miletić/PIXSELL Tomislav Miletić/PIXSELL

Uz pregršt likova koji mi i nisu bili prijatelji i onih s kojima sam prijateljevao podjednako kao i autor, nekako su mi najdraži oni zaboravljeni. Oni s kojima sam prijateljevao nekih mjesec ili dva na ulicama Novog Zagreba, a onda smo se razdvojili. Jedan od njih je Kalimero, crno pile iz talijanskog crtića, koji se u ona davna vremena prikazivao u sedam i petnaest. Pojma nisam imao da je Kalimero, prije nego što je postao glavni junak crtića, bio lik iz reklame. Ali sam dobro upamtio njegov uzvik kojim je završavala svaka epizoda: “To je nepravda”. Koliko se sjećam, dok sam bio mali, imao sam i majicu s likom Kalimera te nisam bio jedini klinac u kvartu koji ju je nosio. Moje dječje rasprave i svađe s roditeljima zbog nekog, samo meni poznatog, uskraćenog mi prava, često su završavale roditeljskim gubljenjem živaca i rezigniranim zaključkom - “Evo ga, isti Kalimero” ili “Kalimero se javio” ili, ako bi ih osobito naživcirao, “Što si ti? Kalimero?”. Taj pomalo posprdni zaključak svake rasprave pratio me dosta dugo. Dugo nakon što je simpatično pile nestalo s malih ekrana, a sjećanje na njega izblijedilo i od njega ostala samo fraza s kojom završava svaka rasprava s roditeljima.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.