Slovenski redatelj Jernej Lorenci, jedan od najvećih kazališnih magova u regiji, dobitnik europskog kazališnog Oscara - Nagrade Premio Europa, i autor nekih od najboljih i najoriginalnijih predstava, kao što je “Eichmann u Jeruzalemu”, postavljen u ZKM-u, zatim “Ilijade”, pa “Biblija, prvi pokušaj” i “Poludjela lokomotiva”, koje su gostovale i bile nagrađene na BITEF-u u Beogradu, postavio je u Hrvatskom narodnom kazalištu projekt “Zločin i kazna”.
Predstava je nastala prema romanu Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, i to u koautorstvu s umjetničkom ekipom i glumačkim ansamblom Drame HNK. Zapravo je riječ o Lorencijevu autorskom čitanju tog velikog kriminalističkog romana o ubojstvu, kazni i krivnji, kojim ovaj redatelj nastavlja svojim specifičnim kazališnim rukopisom iščitavati klasike svjetske književnosti. S obzirom na to da je Lorenci poznat po svom osebujnom teatarskom jeziku i kazališnom postupku u kojem spaja pripovjedačko i dokumentarno kazalište, možemo očekivati originalno i radikalno čitanje Dostojevskog, kojim će sigurno zaroniti u neke još neistražene kazališne rukavce.
Express: Svojedobno, u drugoj polovici devedesetih, živjeli ste u Zagrebu, relativno često režirate u hrvatskim kazalištima, poput HNK i ZKM-a, dakle poznajete situaciju u našem gradu. Kakve ste promjene uočili od posljednjeg boravka u Zagrebu?
Jako volim Hrvatsku, ljetujem na Jadranu i osjećam neke jako fine promjene. U Zagrebu radim s predivnim glumačkim ansamblom i osjećam se kao da sam u raju. Za razliku od druge polovice devedesetih, kad sam živio u Zagrebu, danas mi se čini sve mirnije, ljudi se više ne bave Srbima, a u mnogim pekarama i trgovinama rade stranci s kojima Hrvati ljudski komuniciraju. Vjerojatno ima ekscesa, ali ne treba na temelju toga generalizirati ljude i “svi Hrvati su rasisti”. Naravno, ima i takvih, kao i u Sloveniji, ali mislim da većina ljudi u Hrvatskoj prihvaća strance. Naravno, ekscese treba sankcionirati i truditi se da ih ima što manje. Odnosno, da ih uopće nema. Također treba govoriti o lijepim stvarima, kojih ima jako puno, a ne stalno ponavljati: “Katastrofa, katastrofa, katastrofa”. Zašto smo pristali na to? Zato što se to prodaje, zato što to stvara nemir i zato što u te praznine koje nastaju nakon nemira trpamo hranu, alkohol, serije itd. Zato je puno važnije govoriti o lijepim stvarima.
Express: Veliki roman Fjodora Mihajloviča Dostojevskog ‘Zločin i kazna’ postavlja se u zadnje dvije, tri godine u mnogim kazalištima Hrvatske i Europe. Zašto je taj roman ponovno toliko aktualan baš danas, kad se osipa vrijednosni sustav, ljudi imaju sve manje empatije i vlada sve veća neizvjesnost?
Ne mogu pričati u ime drugih, ali meni se čini da je aktualnost tog romana povezana s činjenicom da živimo u doba koje je površno, sve pojednostavljuje i funkcionira na razini crno-bijelog svijeta. Sve se ili demonizira ili glorificira, a osobito generalizira i relativizira. A Dostojevski se u tom romanu nije zaustavio na površini, nego je zaronio jako duboko i na mnogo razina, što je njegova najveća snaga. Također je pitanje koje su to okolnosti, unutrašnje i vanjske, natjerale Raskoljnikova da počini taj zločin, koliko taj njegov unutrašnji svijet ovisi o vanjskom svijetu, kojim je oblicima pritisaka izložen i kroz koja stanja on prolazi, što je posebno uzbudljivo. Zapravo, što je kazna? Je li kazna Sibir ili je kazna beskonačni pakao koji on proživljava? Ta njegova stanja vrlo su slična duševnim i psihičkim stanjima koja sad mi živimo.
Express: U Hrvatskoj je vaša predstava ‘Eichmann u Jeruzalemu’, postavljena u ZKM-u, doživjela veliki uspjeh. U njoj ste istraživali uzroke eichmannizma, od bespogovornog obavljanja zadataka otprije 80 godina, kad su ljudi pristajali biti dio nacističkog stroja, do ovog današnjeg kapitalističkog eichmannizma u kojem dominiraju agresija, nasilje i revizionizam. Vidite li danas naznake nekog novog fašizma?
Da, sigurno vidim, ali se pitam koji su njegovi uzroci, koje ga okolnosti i uvjeti stvaraju te kako čovjek funkcionira unutar tog fašizma. Mislim da je uzrok nesigurnost, neizvjesnost, manjak stabilnosti i gravitacijskih točaka u životima ljudi. Kad se čovjek boji, kad je u panici, tad će htjeti pripadati nečemu, no to ne treba osuđivati jer smo svi mi takvi. Taj osjećaj je potenciralo ovo postkovidno doba, premda mi još nismo svjesni što se sve promijenilo. Bojimo se Drugih, usamljeniji smo nego što smo bili, ratovi bjesne, a tu su i ekonomska neizvjesnost i klimatske promjene te se otvara sve više novih fronti - stari, mladi, žene, muškarci, zaposleni, samozaposleni, ateisti, vjernici, a raspravlja se i o pitanju identiteta na raznim razinama. Uzrok svih tih fronti je u nesigurnosti i neizvjesnosti te ljutnji i bijesu. Kad čovjek živi u neizvjesnosti prihvatit će se bilo čega i reći da pripada tom pokretu, ideologiji ili stranci. Sad je pitanje kako to kanalizirati, kako ispuniti tu crnu rupu straha? Sve to stvara teritorij na kojem može vrlo lako izrasti fašizam. Ja se apsolutno zalažem za mir, osobito za mir unutar okolnosti svoga kruga na koji mogu utjecati.
Express: Kakva je situacija u Sloveniji? Primjerice, u Hrvatskoj se već godinama vode polemike o tome treba li zabraniti ustaški pozdrav ‘Za dom spremni’…
Ja sam naivno mislio da smo mi u 20. stoljeću jednom zauvijek završili priču o pravu na abortus, no sad, odjednom, u 21. stoljeću, ponovno se na dnevni red stavlja to pitanje. Bio sam u šoku! Kao da se vraćamo u ne znam koje stoljeće. To vrijedi i za Sloveniju i generalno. Također je u porastu strah koji generira netrpeljivost prema Drugome - prema drugim nacijama i vjeroispovijestima, imigrantima i strancima, jačaju islamofobija, seksizam, mizoginija... To je strašno. Ponovno se aktualizirala tema Drugog svjetskog rata i pitanje tko je bio u pravu, a tko u krivu, kao da odavno nismo riješili da smo bili na pravoj strani. To je kod nas prebolna tema, kao da smo još u ratu. Otvaranje tih rana u Sloveniji je najdestruktivnije od svega. Siguran sam da sve to proizlazi iz straha i bijesa, nesigurnosti i neizvjesnosti. Mješavina straha i bijesa je super kombinacija, formula za rađanje katastrofe. Mi nismo imali rat, dakle vanjskog neprijatelja, ali zato smo sami sebi postali neprijatelji. Mi smo autodestruktivan narod. To je naša specifičnost. Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Srbija utemeljuju se na pojmu shizmogeneze što znači da ja gradim svoj identitet u razlici prema drugome. Umjesto da tražimo tko sam ja, tj. tko smo mi, a ne u odnosu na Druge jer je to onda umjetno stvaranje identiteta. U tome vidim veliki problem na ovim prostorima.
Express: Spomenuli ste ratove. Živimo u sjeni dva zastrašujuća rata u Ukrajini i Palestini, koji izazivaju kod ljudi, posebno u Europi, veliku uznemirenost i strah za budućnosti. Koje scenarije možemo očekivati? Mislite li da će situacija eskalirati?
To stvarno ne znam. Ali mi je neshvatljivo da nisam vidio od početka rata stvarni pokušaj da se pokrenu pregovori i da se okonča taj rat. Ne razumijem zašto je Europa toliko dugo čekala i samo nametala sankcije, prvi paket sankcija, pa drugi paket, pa stoti paket sankcija. Također ne razumijem zašto je Europa zatvorila granice za Ruse. Ja bih učinio suprotno: otvorio bih Rusima granice i rekao bih neka dođu svi koji žele. Možda ne znam dovoljno o tome, ali doista nisam vidio iskreni napor i zalaganje da se reagira i pokuša pregovarati. Samo se čekalo i čekalo, kao uostalom i ovdje u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Ne znam koji su mogući scenariji, ali se bojim da će slabiji, dakle, Ukrajina izgubiti. Također se bojim eskalacije sukoba, mislim da je taj strah vrlo opravdan. Najviše se bojim zbog svoje djece i djece općenito. Prošle godine radio sam u Litvi: svi Litvanci se spremaju na najgore, oni imaju traumatična iskustvo s Rusijom i žive u konstantnom strahu. Ja apsolutno vjerujem u Europu i bojim se što će biti ako se Europa raspadne.
To nije pitanje samo Trumpa i njegova maštanja, nego je to pitanje i kapitala i njegovih savjetnika. Naravno, njegove ideje o Grenlandu i Kanadi su izvan pameti. Ponekad, kad slušam vijesti, čini mi se da čitam Alana Forda. Nadam se da je Americi jasno da će vrlo brzo izgubiti dominaciju. Na scenu već izlaze Kina, Indija, pa BRICS, tako da su to njihovi posljednji pokušaji da dokažu svoju moć. Čak je Elon Musk već izjavio da su električni automobili iz Kine puno bolji od njihovih. Valjda smo sad na nekoj prekretnici, dakle zvijer je ranjena i zato se koprca. U svakom slučaju, sigurno će biti nekih novih odcjepljenja, možda čak nekih država i unutar Rusije.
Express: Vratimo se regiji. Već četiri mjeseca pratimo mirne prosvjede srpskih studenata, koji precizno artikuliraju svoje zahtjeve, a na tom putu pridružuju im se i drugi građani, od seljaka do liječnika. S druge strane, Vučić ne odustaje od priče o’obojenoj revoluciji’. Kako vi vidite te studentske inicijative u Srbiji?
Sve pratim i suze mi idu na oči. Svaka im čast. Oni su fenomenalni. Oni su kompaktni, elokventni, ne odstupaju od svojih načela, ne igraju duple igre, čisti su i ispravni. Pametni su i beskrajno su duhoviti, nisu agresivni, sve rade u miru, zajedništvu i s poštovanjem, primjerice, sve počiste za sobom, dakle kod njih je teorija i praksa jedno za razliku od svih drugih politika. Promoviraju vrijednosti kojih nažalost nema. Nadam se da će ustrajati i nastaviti. Dali su lekciju ne samo srpskoj politici, nego svima nama i sad treba otvoriti pamet, a ne samo srca, i nešto naučiti iz toga. Službena politika Srbije, i ne samo ona, ne shvaća da postoji i neki drugi politički model. Oni i Vučić su dva svijeta. Filozofkinja Simone Veil, koju obožavam, rekla je da treba ukinuti, tj. rasformirati sve političke stranke, kao što je bilo u demokraciji antičke Grčke. Ja se s time u potpunosti slažem. Zalažem se za neposrednu demokraciju i individualnu odgovornost svakoga tko u njoj sudjeluje. To je ključno, nema skrivanja iza političkih partija. Rak rana svih ovih prostora je nacionalizam. To je još Danilo Kiš lijepo objasnio u svom eseju “O nacionalizmu”. Nacionalizam je katastrofa, a nacionalizam pod ruku s bilo kojom Crkvom je (još) jedna formula za destruktivnost, katastrofu.
Express: Mislite li da će Vučić pasti? Ili dati ostavku?
Bojim da se to teško može dogoditi. Možda s nekim spinom. Dolazi ljepše vrijeme i nadam se da će studenti ustrajati.
Express: Ljevica je u Europi već nekoliko godina u krizi, dok istodobno jača desnica, primjerice, u Njemačkoj ekstremna stranka AFD. Je li ljevica dovoljno aktivna i kritična? I kamo nas vodi desnica?
Takva politika polarizirana na lijevo/desno, dobro/loše, ili crno/bijelo ide mi na živce, ali zanimljiv mi je američki koncept političkog života u kojem egzistiraju republikanci i demokrati. Takav koncept sve više dolazi u Europu. To mi je prilično zabrinjavajuće zato što život nema veze s konceptom ili-ili. On nije ni bijeli niti crni, on je u prostoru između. Ako već imamo stranački sistem, premda nisam siguran da je to ispravno, volio bih da on funkcionira na principu što šarenije to bolje. Međutim, sad svuda u Europi jača desnica, od centra do krajnje desnice, a ljevica je u krizi i ona se ne može boriti protiv te desnice. No zapravo je i krajnja ljevica vrlo blizu krajnjoj desnici. Dugo sam mislio da se stranke polariziraju od centra na desno, odnosno lijevo, ali shvatio sam da se kreću unutar kruga i onda se i krajnja ljevica i krajnja desnica nađu na jednoj točki kruga koja je nasuprot centra. Ja sam u Sloveniji glasao za razne lijeve stranke, naime, kad me neka od tih lijevih stranaka razočarala, nikad više nisam glasao za nju. Ako će biti potrebno, mijenjat ću mišljenje i unutar jednog njihova mandata. Desno biračko tijelo je lojalno. Mislim da nam treba neki novi koncept funkcioniranja društva. Sad nam se čini da je ovakav višestranački sistem najbolji, ali nisam više siguran u to.
