Diplomirao je povijest i talijanski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 2017. obranio doktorat o javnoj i političkoj povijesti muške homoseksualnosti u socijalističkoj Hrvatskoj. Dvadeset godina aktivno sudjeluje u LGBT pokretu i bio je među suosnivačima Zagreb Pridea. Kao istraživač usavršavao se u Beogradu, predavao suvremenu povijest na riječkom Filozofskom fakultetu, te objavio niz znanstvenih radova, prijevoda i uredničkih izdanja iz područja povijesti seksualnosti i queer studija. Prije petnaestak godina objavio je knjigu “Zaraćeno poraće” u kojoj se bavio narativima o iseljavanju i stradavanju Talijana Istre i Rijeke nakon Drugog svjetskog rata. Njegova nova knjiga, “Politička povijest muške homoseksualnosti u socijalističkoj Jugoslaviji” - u izdanju nakladničke kuće Frakture, donosi prvu sustavnu analizu pravnih, medicinskih i političkih mehanizama koji su oblikovali živote homoseksualaca u Jugoslaviji u drugoj polovici 20. stoljeća.
Express: Diplomirali ste povijest i talijanski jezik, doktorirali na temi muške homoseksualnosti u socijalističkoj Hrvatskoj, a sada ste objavili opsežnu knjigu ‘Politička povijest muške homoseksualnosti u socijalističkoj Jugoslaviji’. Kako je nastao vaš interes za ovu temu i što vas je potaknulo na tako veliko istraživanje?
Poznavanje prošlosti svake zajednice jedan je od temeljnih oslonaca suvremenog identiteta. Bez razumijevanja povijesti naših prethodnika u hrvatskoj i jugoslavenskoj queer povijesti teško je imati cjelovit LGBT identitet i jasnu sliku vlastitog položaja u društvu. Istraživanje queer povijesti u zapadnoj Europi odavno je kanonsko i ne smatra se kontroverznim, ali kod nas je dugo bilo novo i neistraženo. Dodatni poticaj stigao je 2010., kad smo u jednom manjem projektu odlučili provjeriti glasine koje su godinama kružile: je li se u socijalističkoj Jugoslaviji doista sudilo zbog homoseksualnosti i koliko često. Bilo je logično pretpostaviti da jest jer je bila zakonom zabranjena, ali nismo znali s kojim intenzitetom i iz kojih razloga. Odlučio sam istražiti cijeli period od Drugog svjetskog rata do kraja socijalističkog razdoblja, ne samo poznatije slučajeve. Znalo se da su Hrvatska, Slovenija i Crna Gora 1977. dekriminalizirale muške istospolne odnose (tzv. protuprirodni blud), ali nitko nije detaljno pratio tko je mijenjao zakone, kako su ih provodili policija, sudovi i javna tužiteljstva. Građa se nalazi na raznim mjestima: u sudskim, političkim i medicinskim arhivima, a bilo je važno i zabilježiti sjećanja nekih važnih aktera dekriminalizacije, pravnika i političara iz toga vremena iz Zagreba i Beograda. Pitanja su se otvarala i oko ‘liječenja’ homoseksualnosti: u svijetu su postojali invazivni zahvati i farmakološke terapije, pa me zanimalo kako je bilo kod nas i kada se s time prestalo. Sve to činilo je istraživanje dugim i složenim.
Express: Koliko je dakle trajalo istraživanje i pisanje knjige?
Proces je tekao paralelno, prikupljanje građe i pisanje išli su zajedno. Sveukupno je trajalo šest do sedam godina. Knjiga je nešto malo proširena verzija doktorske disertacije, dopunjena novim nalazima, ali jezgra istraživanja nastala je tijekom doktorata.
Express: Jeste li imali problema tijekom rada na ovim temama u hrvatskim i regionalnim arhivima? Jeste li nailazili na zatvorene fondove, administrativne prepreke, otpor institucija?
Nije bilo nikakvih problema. Naprotiv, naišao sam na otvorenost i podršku. Filozofski fakultet u Zagrebu, u prvom redu Odsjek za povijest, gdje sam doktorirao, stajao je iza mog rada, a suradnja s institucijama u Beogradu bila je ključna jer se dio građe nalazi ondje. Glavne arhivske ustanove, državni, politički i sudski arhivi te biblioteke, bile su spremne pomoći i usmjeravale su me prema relevantnim fondovima. Veći je izazov bila raspršenost i fragmentarnost građe nego birokratske prepreke. Umjesto otpora doživio sam poticaj i ohrabrenje, vjerojatno i zato što su mnogi prepoznali važnost prve sveobuhvatne povijesti danas najbrojnije manjinske zajednice u Hrvatskoj.
Express: Zašto ste odlučili fokus usmjeriti na mušku homoseksualnost, a ne na širi LGBT spektar? Je li to rezultat dostupnih izvora ili svjesna odluka da dublje uđete u jedan segment?
Mogao sam ići šire, ali tada bi knjiga imala tisuću i pol stranica. LGBT zajednica danas je društveno odgovorni i samosvjesni politički subjekt, ma koliko heterogen unutar sebe, ali povijesna iskustva gej muškaraca, lezbijki i trans osoba bitno se razlikuju, u zakonima, oblicima opresije i putevima emancipacije. Budući da je riječ o prvom većem istraživačkom pothvatu ove vrste, odlučio sam se usredotočiti na mušku homoseksualnost iz dva razloga. Prvi je osoban: i sam sam gej, pa se lakše povezujem s iskustvima gej muškaraca iz prošlosti. Drugi je metodološki: lezbijsku povijest nije moguće svesti na zrcalnu sliku muške. Lezbijke, i zato jer su žene, bile su drugačije tretirane, često nisu bile kriminalizirane ili su se zakoni na njih rjeđe primjenjivali. Kontrola se nad njima češće odvijala kroz obitelj, brak i druge mehanizme patrijarhata, što traži zasebno istraživanje. Nisam htio lezbijsku povijest svesti na usputne fusnote; smatram da zaslužuje vlastitu monografiju. Slično je i s trans iskustvom, koje je više vezano uz rod nego uz seksualnost. Iako sam nailazio na izvore o trans osobama iz 1940-ih i 1950-ih, odlučio sam se držati jasno definirane teme, povijesti muške homoseksualnosti.
Express: Je li vas neka arhivska epizoda ili dokument osobno potresao ili promijenio vaš pogled na povijest? Što vas je tijekom istraživanja najviše iznenadilo? Jeste li imali predrasude koje ste morali odbaciti?
Mnoge. Krenuo sam s pretpostavkom da će izvora biti malo, da će biti uglavnom sudske provenijencije i svesti se na represiju. Pokazalo se suprotno: razgovor o homoseksualnosti u Hrvatskoj i Jugoslaviji traje kontinuirano već više od sto godina, od 1920-ih nadalje. Prisutni su i porivi za represijom i pokušaji emancipacije. Tema je zaokupljala najviše državne organe, vrh Komunističke partije, zakonodavnu i izvršnu vlast, pravnike, suce, liječnike, novinare, kulturnjake i znanstvenike. Izvora je bilo iznenađujuće mnogo. Materijal koji sam obradio čini možda trećinu do polovicu svega što sam našao; mogao bih još godinama pisati bez odlaska u nove arhive. Najviše me, ipak, iznenadilo i dirnulo otkriće pisma makedonskog odvjetnika i antifašista Kira Crnogorskog iz 1959. On je, otvoreno govoreći o vlastitoj homoseksualnosti, pisao ministru Leonu Gerškoviću - kasnije osnivaču zagrebačke politologije - i argumentirao zašto treba dekriminalizirati muške istospolne odnose. Pritom je vrlo izravno govorio o vlastitom iskustvu i seksualnosti, pišući na primjer da ‘sisanje spolnog uda ne može zamijeniti pogled na najljepše žene svijeta’. Pismo takva odvažna rječnika bi danas rijetko koji aktivist uputio ministru, a kamoli prije šezdeset godina. To pismo, prvi poznati čin ante litteram gej aktivizma u Jugoslaviji, bilo je toliko neočekivano i snažno da sam mu posvetio posebno poglavlje.
Express: Vaša knjiga pokazuje da Jugoslavija nije imala jedinstven pristup prema homoseksualnosti. Koliko su se razlikovale pravne i društvene prakse između republika poput Slovenije i Hrvatske i konzervativnijeg juga? Jesu li bile važnije razlike među republikama ili između urbanih i ruralnih sredina?
Stereotip o liberalnom sjeveru i zapadu nasuprot konzervativnom jugu i istoku zapravo ne stoji, što se jasno vidi u istraživanju. U prvoj fazi, još u Kraljevini Jugoslaviji, najjače su inicijative za dekriminalizaciju dolazile iz beogradskih intelektualnih i političkih krugova, dok je najviše otpora bilo u Sloveniji. U prvim socijalističkim godinama slovenska se pravosudna elita snažno protivila liberalizaciji, dok su se suprotni glasovi javljali upravo u saveznom ministarstvu pravosuđa u Beogradu, gdje su radili pravnici iz cijele zemlje, ali je dominirao beogradski krug. Tek 1970-ih, kad dolazi do parcijalne ili potpune dekriminalizacije, prednjače Slovenija i Hrvatska, ali i Crna Gora te Vojvodina. Dakle, tadašnji obrasci ne slijede današnju podjelu na ‘progresivni sjever’ i ‘konzervativni jug’, nego su više ovisili o profesionalnim krugovima i dinamici savezne države. Što se tiče ruralnog i urbanog, migracije queer populacije prema gradovima bile su snažne još od 19. stoljeća. Gradovi su nudili anonimnost, zaštitu i mogućnost susreta, pa su ondje nastajale queer mreže i kružoci. No istodobno su bili i žarišta represije jer je vidljivost homoseksualnosti izazivala reakcije vlasti. Znalo se gdje se okupljaju gej muškarci i te su zajednice nadzirane ili potiskivane. Ruralna sredina nije nužno bila stroža; ključna je bila vidljivost. U selima je homoseksualnost bila individualna i skrivena, u gradovima su lakše i građeni gej krugovi, začeci današnje gej zajednice, iako bez jasno definiranog političkog identiteta kakvog vidimo danas. No, istovremeno oni su mogli vlastima izgledati prijeteće pa je i represivni aparat, od policije do sudstva, uglavnom zahvaćao urbanu queer populaciju.
Express: Kako biste usporedili ljudska prava i položaj seksualnih manjina u socijalističkoj Jugoslaviji s tadašnjim Istočnim blokom? Gdje je Jugoslavija bila liberalnija, a gdje restriktivnija?
Ne možemo govoriti o ljudskim pravima u današnjem smislu. Tada se taj pojam razumio drugačije, a i na Zapadu nisu postojala prava kakva danas podrazumijevamo. Preciznije je uspoređivati pravni i društveni odnos prema homoseksualnosti među državama. Na početku je svugdje prevladavala ista ideološka predrasuda: homoseksualnost se smatrala dekadentnim ostatkom starog poretka i buržoaskog morala. No s vremenom se pristupi mijenjaju i postaju vrlo različiti. Primjerice, Poljska je zadržala dekriminalizaciju uvedenu između dva rata, Mađarska i Čehoslovačka ukidaju kazneno djelo ‘protuprirodnog bluda’ 1962., a Bugarska 1968. Jugoslavija ipak nešto kasni: Hrvatska, Slovenija i Crna Gora dekriminaliziraju homoseksualnost 1977., no, tamo se gotovo istodobno napušta ideja ne samo da homoseksualnost pripada zatvoru, već da joj nije mjesto niti u umobolnici.
U ovim drugim socijalističkim zemljama dugo je pak živjela ideja da rješenje nije zatvor, ali psihijatrija možda ipak jest. Jugoslavija je bila specifična i po tome što je unutar pravne i političke elite vođena intenzivna rasprava o homoseksualnosti, dok je u medicini i seksologiji zaostajala za, primjerice, Pragom, koji je imao jedan od najvažnijih seksoloških instituta u svijetu.
Ukupno gledano, Jugoslavija nije bila ni posve liberalna ni izrazito represivna: četrdesetih je godina dijelila početne ideološke predrasude Istočnog bloka, kao što ćemo vidjeti da je 1970-ih i 1980-ih isto tako i od Gdanjska do Budve represija postupno popuštala.
Express: Ako povučemo paralelu od socijalističke Jugoslavije do današnje Hrvatske, koliko se stvarno promijenio položaj homoseksualaca? Danas se Pride gotovo ne primjećuje, imamo zakonska partnerstva, ali i referendum koji je brak definirao kao heteroseksualan. Kako objašnjavate taj paradoks?
To zapravo nije paradoks, nego logičan rezultat procesa koji traje cijelo 20. stoljeće. Teme seksualnosti: od ženskih reproduktivnih prava, kontracepcije i pobačaja do razvoda, seksualne edukacije i homoseksualnosti, postupno su izašle iz medicinskih knjiga i pravničkih rasprava te ušle u javnu i političku sferu. Na njima se dobivaju i gube izbori, oko njih se vode bitke u medijima, na sudovima i u političkim strankama. I u socijalističkoj Jugoslaviji postojale su tenzije između represije i povremenih faza liberalizacije. Primjerice, pravo na pobačaj bilo je ustavno zajamčeno 1974., što tada nitko nije osporavao, a danas se dovodi u pitanje. S druge strane, tada je bilo nezamislivo govoriti o istospolnim brakovima ili partnerstvima, a danas su zakonski priznati. Društvena i institucionalna homofobija, nasilje i otpori nisu u suprotnosti s postojećim pravima: to su dva paralelna procesa. Prava se šire, ali borbe nisu završene. Seksualnost je u 20. stoljeću tek zakoračila u politiku, a u 21. stoljeću bit će jedno od ključnih polja društvenih sukoba i razgovora o slobodi.
Express: U svijetu svjedočimo valovima konzervativne reakcije - napadima na rodnu ravnopravnost i ograničavanju LGBT prava - ali istodobno i širenju istospolnih brakova. Idemo li prema većim slobodama ili se vraćamo unatrag? Kako tumačiti te proturječne trendove?
Mi povjesničari nismo proroci i ne znam idemo li prema naprijed ili se vraćamo nazad, ali to pitanje u političkim borbama ionako ovisi o perspektivi. Jasno je, međutim, da je razina prava i sloboda danas vrlo visoka i da se ta postignuća ne mogu jednostavno izbrisati. Čak i ako dođe do konzervativnih udara ili pokušaja ograničavanja prava, teško je zamisliti povratak u vrijeme kad su homoseksualci bili zatvarani ili liječeni protiv svoje volje. Ideje istospolnog braka, seksualnih sloboda i queer identiteta ušle su u kolektivnu memoriju, a to prije nekoliko desetljeća nije postojalo. LGBT pokret je jedan od najuspješnijih emancipacijskih pokreta modernog doba. U samo četrdeset godina prošli smo put ‘od zatvora do oltara’. Homofobija pritom nije nestala, nego se stalno mijenja i prilagođava. Nekad je bila institucionalna - zatvori, medicinska ‘liječenja’, policijski progoni, katkad batine na ulici, a danas se češće pojavljuje kroz političku manipulaciju, medijske kampanje, govor mržnje ili mikroagresije u obitelji i zajednici. Uvijek je prisutna, ali odgovara na emancipaciju: mijenja oblik kako bi reagirala na nova prava i vidljivost. Bitke, dakle, nisu završene, ali dostignute slobode više se ne mogu poništiti, niti se LGBT zajednicu može vratiti u ormar.
Express: Kakvu ulogu u oblikovanju današnje politike prema seksualnim manjinama u Hrvatskoj igraju Katolička crkva i druge vjerske institucije?
Katolička crkva u Hrvatskoj danas je važan politički akter, iako se često predstavlja kao neutralni moralni autoritet. Unutar same Crkve postoje vrlo različita mišljenja. Suvremena teologija vodi ozbiljne rasprave o ženama, braku, svećeničkom celibatu i homoseksualnosti, o tome se vode ozbiljne intelektualne, akademske, stručne i teološke rasprave. No stavovi Vatikana nisu uvijek jednaki stavovima domaće crkvene hijerarhije, koja djeluje suprotno glavnim impulsima koji su dolazili od pape Franje, a koje naznačuje i aktualni papa Lav XIV. Da li će to tako ostati ja to ne mogu znati. Ne ulazim u vjersku i duhovnu dimenziju Crkve, na koju ona svakako ima pravo. Mene zanima onda kada djeluje kao politički akter u demokratskom društvu, kada, poput svih drugih, sudjeluje u javnim raspravama. Problem je što se ona često prikazuje kao jedini čuvar univerzalnog morala, iako njezina učenja nisu ni nepromjenjiva ni izravno ‘dana od Boga’. Povijest kršćanskog morala pokazuje koliko su se stavovi prema seksualnosti mijenjali i prilagođavali društvenim okolnostima. Negativno je kad se taj politički utjecaj prikriva pozivanjem na nadnaravni autoritet, a zapravo se djeluje vođeno društvenim i ideološkim interesima.
Express: Nakon ove monumentalne povijesti, kakvi su vam daljnji planovi? Spomenuli ste da postoji još niz povijesnih queer tema koje nisu obrađene...
Trenutačno me kao povjesničara najviše intrigiraju dva razdoblja. Prvo je međuraće: već sam u istraživanjima vidio da je razdoblje između dva svjetska rata bilo iznimno zanimljivo i da je homoseksualnost tema javnih rasprava u Kraljevini Jugoslaviji. Drugo je približavanje sadašnjosti: u knjizi sam stao na sredini 1980-ih jer tada na scenu stupa nova generacija gejeva i lezbijki koja u Ljubljani osniva prvu poluformalnu, a zatim i službenu LGBT grupu. Ona prerasta u organizaciju i pokret koji postavlja temelje suvremenog LGBT aktivizma na ovim prostorima. Posebno me zanima upravo ta generacija koja je 1980-ih bila u ranim dvadesetima, a danas se povlači iz aktivizma, iako je snažno obilježila 1980-e, 1990-e i rane 2000-e. Smatram da razdoblje od festivala Magnus u Ljubljani 1984. - prvog javnog LGBT događaja u socijalističkoj Europi i prvog gej-lezbijskog filmskog festivala na svijetu - pa sve do prvih povorki ponosa u Ljubljani i Beogradu (2001.) i Zagrebu (2002.) treba istražiti kao jedinstvenu povijesnu cjelinu. To razdoblje otvara potpuno novo polje. Izlazi iz uskog pravnog i medicinskog diskursa kojim sam se bavio u ovoj knjizi i ulazi u područje kulture, umjetnosti, medija i aktivizma. Pojavljuje se čitava nova mreža aktera čije bi djelovanje trebalo sustavno istražiti. To je i doba kada se konačno konsolidira LGBT pokret i zajednica koji su danas tako istaknuti dio naših država i društava, kada mi sami odlučujemo o vlastitoj sudbini, kada imamo svoj politički glas.
