Kad je SSSR 1949. uspješno testirao svoju prvu atomsku bombu, sat je postavljen na tri minute do ponoći, a nakon sporazuma velikih sila o zabrani atmosferskih nuklearnih pokusa 1963. godine, kazaljke su se vratile unazad, na 12 minuta do ponoći. Napetosti između SAD-a i SSSR-a ponovno su eskalirale sredinom osamdesetih godina nakon što je administracija američkog predsjednika Ronalda Reagana pokušala pobijediti u Hladnom ratu intenziviranjem utrke u naoružanju i razmještanjem balističkih projektila u zapadnoj Europi.
Sat je tad postavljen na tri minute do ponoći, da bi u sljedećih nekoliko godina, po dolasku Mihaila Gorbačova na vlast u Sovjetskom Savezu, postupno došlo do deeskalacije odnosa dviju velesila – potpisani su Sporazum o ukidanju projektila srednjeg dometa (INF) i Sporazum o ograničenju strateškog oružja (START 1).
U međuvremenu je srušen Berlinski zid, pala je Željezna zavjesa, a kad je krajem 1991. raspušten Sovjetski Savez, činilo se da su i dani Doomsday Clocka odbrojani – novom optimističnom svijetu, svijetu "kraja povijesti" Francisa Fukuyame, više nisu bili potrebni zloguki podsjetnici na rizike globalne katastrofe.
Razvoj događaja sredinom devedesetih ipak je pokazao da su takva i slična razmišljanja bila naivna te da ljudska sposobnost za pronalaženje novih načina za samouništenje ne poznaje granice – zbog zabrinutosti da bi nuklearno oružje moglo doći u ruke raznih terorističkih skupina i "odmetnutih" država, sat je ponovno počeo otkucavati prema naprijed i približavati se ponoći.
Nakon Drugog svjetskog rata prijetnja nuklearnog rata činila se jedinom realnom opasnošću za globalni opstanak, ali su od početka 21. stoljeća znanstvenici u svoje "projekcije Sudnjeg dana" počeli uključivati i klimatske promjene, biološki terorizam te opasnost od cyber ratovanja i zloporabe umjetne inteligencije. Zapravo, od 1991. do danas, Doomsday Clock se neprestano približava ponoći - anomalija iz 2009., kad je potpisan START 2 i kad je na klimatskoj konferenciji u Kopenhagenu postignut dogovor o ograničavanju ispuštanja stakleničkih plinova, samo je iznimka koja potvrđuje pravilo.
U siječnju 2015. sat je postavljen na tri minute do ponoći zbog "klimatskih promjena, globalne modernizacije nuklearnog oružja i golemih nuklearnih arsenala", a godinu kasnije vrijeme nije promijenjeno, ali su dodane nove prijetnje: "bioterorizam" i "kibernetički napadi". "Čelnici međunarodne zajednice ne uspijevaju osigurati sigurnost i vitalnost čovječanstva", objavio je tad odbor znanstvenika Doomsday Clocka.
Gledajući unatrag, čini se da je čovječanstvo tad još bilo relativno sigurno – pobjeda Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima i sjevernokorejski razvoj interkontinentalnog balističkog projektila, ambiciozni program koji forsira Kim Jong-un, dodali su nove elemente u slagalicu moguće nuklearne katastrofe. Prošle godine u siječnju, a tad je Trump tek stupio na dužnost, Doomsday Clock pomaknut je na dvije i pol minute do ponoći, što je donedavno bilo najbliže metaforičnoj katastrofi još od 1953. godine.
Naime, 25. siječnja je pomaknut na dvije minute do ponoći! Unatoč nekim naznakama popuštanja napetosti na Korejskom poluotoku, poput najave dolaska sjevernokorejskih sportaša na Zimske olimpijske igre u južnokorejskom Pjongčangu, na kojima bi dvije Koreje mogle čak nastupati pod zajedničkom zastavom, čini se da budućnost nije blistava. Kim Jong-un, baš kao i njegov "zakleti neprijatelj" Donald Trump, vrlo se dobro snalazi u novom ciničnom svijetu koji ne pridaje veliku važnost činjenicama i racionalnom mišljenju.
I Kim i Trump skloni su davanju kontradiktornih izjava, ne vjeruju u tradicionalnu diplomaciju i tvrdoglavo se drže svojih iracionalnih ideja. Oni su dvije strane istog novčića - i uspješno manipuliraju domaćim i međunarodnim medijima i javnim mnijenjem. Kad je nedavno Trump u razgovoru za The Wall Street Journal izjavio da "vjerojatno ima dobre odnose" s Kimom, aludirajući na svoju duhovnu širinu i sposobnost da razgovara i s najljućim neprijateljima, javnost je gotovo zaboravila da je tog istog Kima ranije nazivao "manijakom" i "malim raketnim čovjekom".
Kim, koji nije želio ostati dužan, zauzvrat je Trumpa opisivao kao "mentalno poremećenu osobu". Dvojica čelnika također su pokazala da su dobro ovladala jednim od osnovnih postulata političkog populizma s početka 21. stoljeća – "pravi" vođa mora znati "udariti šakom o stol" i pokazati da je sposoban odlučno djelovati kako bi zaštitio interese svoje zemlje protiv stvarnih i zamišljenih ugroza iz inozemstva.
Kim Jong-un se prisjetio te lekcije kad je u novogodišnjem obraćanju svojim ustrašenim podanicima i međunarodnoj javnosti poručio da je teritorij SAD-a na dometu njegovih nuklearnih projektila te da je "tipka za nuklearni napad uvijek na njegovu stolu". Odgovor Donalda Trumpa nije trebalo dugo čekati – poručio je da i on ima nuklearnu tipku. "Moja tipka je puno veća i puno moćnija od njegove – i moja tipka RADI!!!", napisao je Trump na Twitteru pokazujući i pomalo bizaran smisao za humor.
Čovječanstvo se može samo nadati da se nakon ovog u najmanju ruku neobičnog verbalnog nadmetanja dviju osoba s nuklearnim tipkama - "malog raketnog manijaka" i "mentalno poremećene osobe" - farsa ovoga puta neće pretvoriti u tragediju. Pažljiv čitatelj možda bi se u ovom trenutku mogao prisjetiti scena iz kultnog filma "Dr. Strangelove", političke satire iz 1964., kojom je redatelj Stanley Kubrick pokušao upozoriti na činjenicu da strah od uzajamnog nuklearnog uništenja možda nije dovoljan da se spriječi katastrofa.
U Kubrickovu filmu ludi američki general samoinicijativno pokreće nuklearni napad na SSSR, a svi pokušaji da se spriječi opći nuklearni rat završavaju neuspjehom jer je sovjetski režim u tajnosti izradio Doomsday Machine, niz nuklearnih naprava zakopanih duboko ispod zemlje koje će se automatski aktivirati u trenutku kad američka bomba padne na sovjetsko tlo i koje je nemoguće deaktivirati.
U završnoj sceni filma, netom prije nego Doomsday Machine uništi sav život na Zemlji, okupljenima u glavnom stožeru američke vojske obraća se dr. Strangelove i tvrdi da "ima plan". Strangelove je bivši nacist koji je postao znanstveni savjetnik američkog predsjednika, stručnjak za nuklearni rat i invalid u kolicima s tamnim naočalama kojemu desna ruka u crnoj kožnoj rukavici povremeno "pobjegne" u nacistički pozdrav.
Dok se vrijeme opstanka života na Zemlji broji u sekundama, dr. Strangelove ustaje iz invalidskih kolica kako bi iznio svoj "plan", ali odjednom shvaća da više nije nepokretan i iznenađeno poviče: "Moj Fuehreru, mogu hodati!". Kadar prekidaju snimke eksplozija nuklearnih bombi uz nostalgične zvukove pjesme "Srest ćemo se opet", kao Kubrickov podsjetnik da nije sretna okolnost kad se sudbina svijeta stavlja u ruke fanatika. Možda nam i nije potreban Doomsday Clock da bismo pomislili kako sat opasno otkucava i da ponoć nije daleko.
