Plaža Waikiki na havajskom otoku Oahuu, koja je zapravo gradska plaža glavnoga grada Honolulua, bila je jednog ranog subotnjeg jutra sredinom siječnja, unatoč relativno niskih 18 stupnjeva Celzijevih, prilično dobro popunjena. Na Havajima je vrhunac sezone, a vremenska prognoza bila je povoljna, pa su se na slavnoj plaži našle brojne skupine turista, a stanovnici Honolulua iskoristili su početak vikenda kako bi sa svojom djecom proveli ugodan dan uz more nakon napornog tjedna.
Sunce je polako zagrijavalo zrak dok su prvi kupači počeli ulaziti u more. No ranojutarnja idila naglo je prekinuta: točno u 8:04 sata istodobno su se oglasile stotine mobitela i kupači su na svojim zaslonima u nevjerici počeli čitati poruku ispisanu velikim slovima: "UZBUNA. BALISTIČKI PROJEKTIL NA PUTU PREMA HAVAJIMA. ODMAH POTRAŽITE SKLONIŠTE. OVO NIJE VJEŽBA".
Osim putem mobilnih telefona, ta je dramatična poruka istodobno emitirana na televizijskim i radijskim kanalima diljem pacifičkog arhipelaga izazvavši val panike dok su se tisuće ljudi, vjerujući da su im preostale samo minute života, počele opraštati od svojih najbližih. Na zaslonima se uskoro pojavila nova poruka koja nije pridonijela smirivanju situacije: "Ako ste u zatvorenom prostoru, ostanite tamo. Ako ste na otvorenom prostoru, potražite odmah sklonište. Ostanite unutra i sklonite se što dalje od prozora. Ako vozite, stanite uz cestu i potražite sklonište u nekoj zgradi ili lezite na tlo".
Nakon trenutaka početne zbunjenosti, posjetitelji plaže Waikiki počeli su užurbano skupljati djecu i panično tražiti najbliže sklonište, baš kao i stotine tisuća drugih stanovnika Havaja - "nuklearna histerija" obuzela je otočnu američku saveznu državu. Ipak, uzbuna se pokazala lažnom - nakon 38 minuta vlasti su povukle upozorenje o napadu objasnivši da se dogodila ljudska pogreška – jedan je zaposlenik sustava za uzbunjivanje "pritisnuo pogrešnu tipku". "Većina nas ovaj dan nikad neće zaboraviti. Znam da je to bilo potpuno neprihvatljivo", rekao je havajski guverner David Ige.
Havaji se nalaze pod emocionalnom uzbunom još od studenoga prošle godine kad je, nakon gotovo četvrt stoljeća, zbog opasnosti od nuklearnog napada Sjeverne Koreje ponovno uvedena procedura za rano uzbunjivanje iz ere Hladnog rata. Sjevernokorejski vođa Kim Jong-un objavio je da njegova zemlja posjeduje interkontinentalne balističke nuklearne projektile koji mogu doseći bilo koji dio teritorija Sjedinjenih Američkih Država.
Američki analitičari izrazili su opreznu skepsu prema tim tvrdnjama, no gotovo nitko ne dvoji da su Kimovi najmoderniji projektili tipa Hwasong-14 i Hwasong-15 sposobni doseći oko 7500 kilometara udaljene Havaje.
Samo nekoliko dana nakon incidenta na Havajima, japanska državna televizija NHK također je objavila lažnu uzbunu o sjevernokorejskom nuklearnom napadu. "Sjeverna Koreja je navodno lansirala projektil. Vlada poziva stanovnike da odmah potraže sklonište", objavila je ta ugledna televizijska postaja, a ista se poruka pojavila na mobilnim telefonima korisnika NHK-ova servisa vijesti. U Japanu nije bilo nikakve panike, možda zbog poslovične suzdržanosti Japanaca, a možda i zbog činjenice da je lažna uzbuna povučena nakon manje od pet minuta.
U današnjem ciničnom svijetu "lažnih vijesti" i "alternativnih činjenica" nije teško oguglati na svakodnevne informacije o tragedijama svih vrsta – o ratovima, terorističkim napadima, samoubilačkim atentatima, poplavama, požarima, sušama, potresima, tsunamijima – no ipak se čini da je prijetnja nuklearnog holokausta, pod kojom su živjele generacije nakon Drugog svjetskog rata, možda baš zbog svoje apstraktnosti posebno uznemirujuća.
Tijekom Hladnog rata zabilježeno je više slučajeva lažnih uzbuna, no o njima bi svjetska javnost saznavala tek nakon više desetljeća jer su informacije o tim incidentima ostajale unutar zapovjednih struktura tadašnjih nuklearnih velesila SAD-a i SSSR-a. Ministar obrane u Clintonovoj administraciji William Perry prisjeća se u memoarima jednog takvog događaja iz 1979., kad ga je kao tadašnjeg zamjenika ministra obrane dežurni časnik probudio kako bi ga izvijestio da kompjutorski sustav pokazuje kako se 200 sovjetskih nuklearnih projektila približava Sjedinjenim Američkim Državama.
"U tom trenutku sam pomislio da se ostvaruju naše najgore nuklearne noćne more", napisao je Perry. Ispostavilo se da je rola s podacima za provođenje vježbi – tad su se za pohranjivanje podataka koristile magnetne trake - zabunom ubačena u kompjutorski sustav za rano uzbunjivanje. Nitko nije morao probuditi predsjednika, a možemo samo nagađati što bi se dogodilo da je takva lažna uzbuna objavljena, primjerice, na vrhuncu Kubanske krize.
Incidenti na Havajima i u Japanu pokazuju da se možda vraćamo u doba kad je prijetnja nuklearnog uništenja bila svakodnevna realnost. Nakon atomskih bombi bačenih na Hirošimu i Nagasaki krajem Drugog svjetskog rata svijet je shvatio da se suočava s jednom sasvim novom prijetnjom.
Svjesna te nove opasnosti, skupina znanstvenika okupljena oko akademskog časopisa Bulletin of the Atomic Scientists - riječ je uglavnom o znanstvenicima koji su u sklopu "Projekta Manhattan" razvili prvo atomsko oružje – predstavila je 1947. koncept Doomsday Clocka, "Sata Sudnjeg dana", koji je trebao svojim metaforičkim otkucajima upozoravati čovječanstvo da se nalazi na rubu globalnog uništenja.
Ideja Doomsday Clocka je jednostavna – planetarna katastrofa dogodit će se kad sat otkuca "ponoć", a stručnjaci okupljeni oko tog projekta čovječanstvo će otkucavanjem sata upozoravati koliko nam je još "minuta" do ponoći ostalo, odnosno koliko je aktualna prijetnja globalnog uništenja izazvanog ljudskim djelovanjem.
Kad je Clock počeo simbolično "odbrojavati", njegove su kazaljke postavljene na sedam minuta do ponoći, a od tada do danas sat je "resetiran" 22 puta. Najbliže katastrofi bili smo - barem oni koji su tad već bili rođeni - između 1953. i 1960. godine, kad su nakon uspješnih američkih i sovjetskih testiranja hidrogenske bombe hladnoratovske napetosti bile na vrhuncu - tad je velika kazaljka metaforičnog Doomsday Clocka bila zaustavljena na dvije minute do ponoći.
Nije teško pogoditi da je po završetku Hladnog rata 1991. opasnost od globalnog uništenja bila najmanja – simbolično "doomsday" vrijeme postavljeno je na "ugodnih" 17 minuta do ponoći. Doomsday Clock vjerno je "otkucavao" svih ovih godina, približavao se ponoći kad god bi, po mišljenju uključenih znanstvenika, porasli rizici globalnog uništenja, a udaljavao se u vrijeme popuštanja napetosti.
Nastavak na sljedećoj stranici...
