Kultura
226 prikaza

Roman sav od romantičnog fatalizma, od šokova do bajkovitih fabulacija...

1/3
PROMO
'Stvari koje padaju s neba' (Selja Ahava) ugodno je iznenađenje, roman o odrastanju i emancipaciji, o žalovanju, ali i radosti življenja, roman o novim počecima, no prije svega o neodustajanju od starog

Kako sve čovjek može ostati bez glave, figurativno i doslovno, o tome uglavnom govori ova knjiga, jedna od još malobrojnih kod nas prevedenih (izravno) s finskog. Ta za naše prilike, dakle, ipak rijetka knjiška pojava pripovijeda i o tome kako se - doslovno i figurativno - nositi s tragičnim gubitkom ili pak sretnim dobitkom “koji mijenja sve”, i to ljudima koji su direktno pogođeni nekom negativnom ili pozitivnom, u svakom slučaju stresnom promjenom, ali i onima koji se tu pokušavaju izboriti sa sekundarnom traumom. A glavu je moguće izgubiti stvarno svakako, evo, tako da dvaput zaredom osvojite jackpot ili, recimo, tako da vas dok vrtlarite usred ljetnog dana dekapitira golema siga koja će se na vaš vrt obrušiti niotkud. Ili pak tako da vas mačem smaknu teroristi, ali to nasreću nije neposredno zbivanje iz ovoga romana, takve prizore iz nejasnih razloga na YouTubeu proučava trudnica kojoj je netom rečeno da nosi bebu s rijetkim malformacijama. Liječnici, između ostalog, sumnjaju da će se dijete roditi zakržljalih nogu, sraslih poput ribljeg repa, kao sirena, pomislit će mlada žena te se potruditi u miru i dobroj vjeri dočekati porođaj. 

 | Author: Vuković & Runjić Vuković & Runjić

Sve nabrojeno naći ćemo u toj neobičnoj prozi, što ovako izdvojeno jedva da ima veze jedno s drugim, baš zato odlično, iako poprilično ekstremno, oprimjeruje eklektičnost, kaotičnost, fluidnost naših života koji su više ili manje skladno sklopljeni od nespojivosti, od estetike ružnoće, erosa i tanatosa, svakojakih prijelaznih oblika, bizarnih preklapanja, neočekivanih ishoda i zato nema šanse da ijedan od njih bude crno-bijeli. Svašta nam je sklono stići odozgo, kao što sugerira naslov romana “Stvari koje padaju s neba” Finkinje Selje Ahave. Da bi se preživjelo, ali i što kvalitetnije živjelo, treba naučiti izlaziti na kraj s kozmičkim packama i pohvalama, darovima i kaznama, poruka je to priče koju čitamo u prijevodu Borisa Vidovića za Vuković&Runjić. Intimne priče dvoje ljudi koja nakon smrti voljene osobe postaje “drobljeni led”. Priznata prozaistica i dramatičarka srednje generacije, koja se poslije karijernog ekskursa u London sretno nastanjuje u Porvoou, u svom drugom romanu progovara o nužnosti prirodnog odnošenja prema onome što nam se događa, ne opterećujući se logikom ni pravdom, o zdravom prihvaćanju nepredviđenih situacija, o mudroj pomirenosti s onim što nismo kadri primijeniti. (“Svijet ide dalje. Ništa nam ne postaje jasnije, ali vrijeme liječi i čovjek zaboravlja. Stvari se događaju. Istovremeno, u krivo vrijeme, u različito vrijeme, na pogrešnim mjestima.”) Ovaj je roman sav od romantičnog fatalizma, od šokova i malodušnosti, od šašavih razgovora i samoiscjeljujućih hibernacija, od bajkovitih fabulacija i Poirotovih odgonetki, od ruševnih zdanja i  idiličnih domova, od ljubavi i sjećanja, od djetinjeg naturalizma i liričnosti s pomakom, od ljutih juha kojima se liječi bol i na kraju od slučajnosti koje, premda sretne, za onoga koga snađu ne znače uvijek premiju.

 | Author: PROMO Selja Ahava PROMO

Dok naslov najavljuje ono što nas u tekstu doista čeka, krhke školjkice na naslovnici slabije odgovaraju stanju stvari među koricama. Ondje se, naime, treba iznijeti s posljedicama gromade koja rokne s tisućmetarskih visina, točnije komada leda koji se formirao uslijed kapanja vode iz toaleta nekog aviona pa se u zraku smrznula, a posljedično nekud i pala. Kolika je šansa da u slabo naseljenoj provinciji takav projektil pogodi čovjeka!? Kako bilo, odnijet će taj nadrealni incident samo jednu jedinu osobu, a raznijeti čitav svemir, onaj maštovite osmogodišnjakinje Saare, koja je ovdje i jedna od pripovjedačica, i njenog od tuge sluđenog tate. 
Njihova Kuća od piljevine mjesto je fatalne nesreće i kao takva više ne može biti obiteljsko utočište, nastanit će se zato njih dvoje na vlastelinskom imanju iznenada obogaćene, ali usamljene tete Annu, koja se najprije godinama gužva u minijaturnoj garsonijeri, da bi završila kao karikaturalna “nouveau riche” varijanta, u pohabanom dvorcu s četrnaest spavaćih soba viška plus također suvišnim stadom ovaca. Roman je ovo o jednoj obitelji koja to spletom suludih okolnosti naglo prestaje biti, da bi se koju godinu kasnije nekako slijepila i krenula ispočetka u promijenjenoj postavi, iznova u Kući od piljevine, iz čijeg prašnjavog zida naposljetku simbolički izrasta stablo jabuke. O djevojčici koja se trudi sastaviti mamu, jer ju je tata ostavio neispričanom, a ona se “kako vrijeme prolazi, kreće unatrag”. (“Mama je ostala nedovršena i nismo je umjeli ispripovijedati do kraja. Mama je bila lik iz bajke, izišla je iz rijeke i hodala kroz tamne, mračne šume sve do Sovjetskog Saveza i Laponije i natrag. A kad takvi likovi umru, oni ne umiru uzaludno i glupo...“ “Kad bi se bar mama vratila i smislila bolji kraj za sebe.”) Kad ostanu bez supruge i majke, otac i kći na različite se načine nose s gubitkom. Dok on potiskuje pa relativizira (“Možda Hannele nije ni umjela umrijeti nekom običnom smrću, ona je bila tako nestvaran lik, kao da je iskočila iz nekog filma, možda je trebala takvu smrt” “Tata je dovršio mamu. Više ga nije posjećivala utvara, sagradio je terasu i odlučio da je gromada leda prikladan kraj za mamu.”), ona bi rekonstruirala baš svaki detalj, da ne zaboravi. Roman Selje Ahave fragmentaran je i višeglasan, organiziran u četiri cjeline od kojih je svaka izložena u specifičnome modusu, iz drugačije vizure, opušten, a pripovjedno upečatljiv. Na trenutke zalazi u epistolarnost kad se teta Annu u pismima blisko poveže sa škotskim ribarom, gospodinom Mackayem, u kojega dok ona zgrće zgoditke na lutriji, a što je itekako uznemiruje, neshvatljivo udaraju gromovi pa njih dvoje zaključe da su po pitanju neobjašnjivih koincidencija u sličnom problemu. Ahavin roman nema veze s nordijskom mitologijom, što nekim automatizmom očekujemo od sjevernjačkih naslova, ali ima s Pipi Dugom Čarapom (implicitno) te Grimmovim bajkama i Carrollovom Alisom (eksplicitno). Ne mogu reći da s romanima ovjenčanim Nagradom Europske unije za književnost (Ahava je dobiva za 2016. godinu) imam najsjajnija iskustva, priznanje je to koje bez sumnje mnogo znači nagrađenim autorima jer za sobom vuče brojne prijevode, no za čitatelje se pokazala manje značajnom s obzirom na to da se tu, mimo literarnih kriterija, uspijevalo štošta provući. “Stvari koje padaju s neba” u tom je smislu ugodno iznenađenje, roman o odrastanju i emancipaciji, o žalovanju, ali i radosti življenja, roman o novim počecima, no prije svega o neodustajanju od starog, poznatog i svojeg. Skoro pa egzistencijalistički roman o ljepoti običnosti i magiji svakodnevice. Romančić ponegdje taman kao talog, a onda opet sirupasto sladak, apsurdan, bez obzira na to duboko smislen, tematski težak, a ipak namijenjen lakom čitanju. Sve u svemu, jedan od onih malenih proznih zadovoljstava koje možda nećemo zauvijek nositi sa sobom, ali u trenucima u kojima su s nama, njihov knjiški svijet za nas je jedina zamisliva stvarnost.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.