Roman Željke Matijašević, znanstvenice koja se bavi primijenjenom i teorijskom psihoanalizom, njezina je druga knjiga koju bismo (uvjetno) mogli svrstati u literarne vode. “Crna limfa/Zeleno srce” iza dvotočke u naslovu nosila je odrednicu “alternativni leksikon duše”, dok “Obrana okusa smrti” nosi jasno određen, čvrst podnaslov - psihoanalitički roman. Premda danas, slijedom raznoraznih selfhelp i inih priručnika i ispovijedi koje preplavljuju tržište knjiga, svaki iole pismeniji stanovnik planeta misli kako umješno barata psihoanalitičkim postulatima i Freudovom terminologijom, Željka Matijašević niti se bavi takvim “instant” populariziranim teorijama niti računa na takvog čitatelja. Pitanje je, zapravo, na kakvog računa i računa li uopće? Još otkako smo se “riješili” osamdesetih koje su postulate visokog postmodernizma primjenjivale na u nas ne tako česte i često ne baš tako uspješne literarne tekstove, nismo u našoj književnosti imali posla s ovakvom vrstom, uvjetno rečeno, romana u kojem su postupci poput autoreferencijalnosti, metatekstualnosti, citatnosti, izjava “Ovaj roman je moj container”, temelj konstrukcije koja uopće ne krije da je konstrukt.
Roman započinje autoreferencijalnim dijelom u kojem se u potpunosti razotkriva postupak kojim je roman pisan i istovremeno njegova interpretacija - od teze o važnosti strukture, naznačavanja teme, dvojbi prilikom pisanja, kratke sheme zapleta i likova, potpunog razotkrivanja poetike i njezinih uzora te određivanje žanra kao hibridnog. Kao uzor ili predložak-knjiga, navodi se roman uzornog engleskog postmodernista Juliana Barnesa “Flaubertova papiga”, jednako tako hibridan roman u čijem je jednom od važnijih planova pitanje kako i zašto pisati žanr biografije. No za razliku od jednako hibridnog, sjajnog Barnesa, Matijašević bježi od literarnog, a više se bazira na analitičkom, teorijskom, psihoanalitičkom diskursu. Premda, kako navodi već u autoreferencijalnom uvodu, ima nakanu napisati roman o četvero ljudi, taj dio kao da neprestano izmiče uobličavanju, prepuštajući svoje mjesto “vijeću mudraca” - dramski strukturiranom tekstu u kojem Freud, Lacan i Jung, ponekad i ego, id i super-ego, iznose svoje teorije, istina primjenjive na likove romana do kojih još nismo došli, ali i mnogo šire. U središtu fabule koja izmiče isprva je dvoje ljudi, psihoanalitičarka koja piše doktorat o obrambenim mehanizmima, obilježene traumom iz prošlosti, Antonija, koja se zaljubljuje u oženjenog glazbenika Francisa koji zbog obostranih emocija osjeća grižnju savjesti jer bi zbog jedne ljubavi trebaoizdati drugu. U pozadini je još jedan par, Francisov prijatelj Marko, ovisnik o zaljubljivanju i erotici i posljedično očajna partnerica Brigita. Autorica se, konstruirajući likove kao prototipove/uloge, bavi analiziranjem (koje je ponekad prepušteno uglednim psihoanalitičarima, samoanalizi likova ili pak njoj samoj), na tom “uzorku” progovarajući o temama kao što su kriza srednjih godina, melankolija, zaljubljivanje i zbližavanje, empatija, obrambeni mehanizmi, tipovi ličnosti, prilagođavanje društvenoj prihvatljivosti, življenje i preživljavanje i etika odricanja. Posve sigurno “Obrana okusa smrti” spada u romane u kojima je intelektualiziranje odnijelo prevlast nad fikcionaliziranjem, odnosno teorija nad samim romanom, i u tome nema ništa loše jer ne može baš sve i svuda biti samo “pop”. Istina je, također, da postoje određeni preduvjeti kako biste uopće pristupili čitanju romana (poznavanje osnovnih postulata psihoanalize i postmodernističke književnosti, na primjer), jer inače vam glavni njegov aspekt ostaje izvan kontrole, kao što i Barnesov roman podrazumijeva da nekog vraga znate o Flaubertu i biografskom žanru.
No postoji jedna ključna razlika između ovog romana i njegovog prototeksta, a ona je u tome što ovdje roman kao da postaje isključivo teren za ispitivanje teorije, umjesto da je teorija “pričuvna tvar” za ispisivanje romana, baš kao što i spomenuti četverokut likova ne funkcionira kao likovi, nego papirnati uzorci za analizu. Zbog toga, u konačnici, osjećamo dozu intelektualne pretencioznosti i vrijednosnog ustroja u kojem je teorija/znanost iznad književnosti, na kraju krajeva i života samog koji postoji kao neka daleka referenca, uzorak za ispitivanje u kontroliranim uvjetima. U tome smislu ovaj je roman poprilično ekskluzivan: da bismo razumjeli ironične impulse i demistifikacije trebamo prije toga podosta znati o kakvim se mistifikacijama radi, da bismo uhvatili zrnca duhovitosti trebamo ponajprije “biti unutra” s predlošcima na koja se referiraju, zapravo da bismo shvatili razlog ovakvog containera trebamo poznavati i prijašnji, teorijski i rubnoknjiževni, opus same autorice. Ako je taj preduvjet zadovoljen, “Obranu okusa smrti” shvaćamo kao nastavak autoričina znanstvenog rada drugim (ili istim, samo stavljenim u drukčiji kontekst) sredstvima, poigravanje teorijom u književnom tekstu koji je najprije imao čvrstu strukturu. U suprotnom, mnoge nijanse ovoga romana ostat će nejasne - nestašni id pobjeći će prijekoru super-ega i nikakva moderacija ega tu neće moći pomoći - knjiga će ostati nepročitana. Osobno, stoga, u ovakvoj vrsti pisma, preferiram pristup sličan onome u “Sedmoj funkciji jezika” Laurenta Bineta, gdje svi ti teoretski umovi, Barthes, Foucault, Deleuze ili Kristeva, skupa sa svojim filozofijama, igraju na posve novom terenu - fikcionalizacije i romanopisanja. Sve to skupa možda i nema pravog smisla reći autorici koja u autopoetičkom uvodu jasno kaže: “Neću nikada šibnuti pravu romančinu i to me rastužuje”, no knjiga kad je jednom objavljena više nije privatna stvar niti samo predmet dnevničke bilješke.
