Roman Željke Matijašević, znanstvenice koja se bavi primijenjenom i teorijskom psihoanalizom, njezina je druga knjiga koju bismo (uvjetno) mogli svrstati u literarne vode. “Crna limfa/Zeleno srce” iza dvotočke u naslovu nosila je odrednicu “alternativni leksikon duše”, dok “Obrana okusa smrti” nosi jasno određen, čvrst podnaslov - psihoanalitički roman. Premda danas, slijedom raznoraznih selfhelp i inih priručnika i ispovijedi koje preplavljuju tržište knjiga, svaki iole pismeniji stanovnik planeta misli kako umješno barata psihoanalitičkim postulatima i Freudovom terminologijom, Željka Matijašević niti se bavi takvim “instant” populariziranim teorijama niti računa na takvog čitatelja. Pitanje je, zapravo, na kakvog računa i računa li uopće? Još otkako smo se “riješili” osamdesetih koje su postulate visokog postmodernizma primjenjivale na u nas ne tako česte i često ne baš tako uspješne literarne tekstove, nismo u našoj književnosti imali posla s ovakvom vrstom, uvjetno rečeno, romana u kojem su postupci poput autoreferencijalnosti, metatekstualnosti, citatnosti, izjava “Ovaj roman je moj container”, temelj konstrukcije koja uopće ne krije da je konstrukt.
368
prikaza
Kad Freud, Lacan i Jung, ponekad i ego, id i super-ego, iznose teorije
1/3
Posve sigurno ‘Obrana okusa smrti’ spada u romane u kojima je intelektualiziranje
odnijelo prevlast nad fikcionaliziranjem, odnosno teorija nad samim romanom,
i u tome nema ništa loše...
Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude.
Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima.
S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima,
ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
Prijavi se
Prijavi se putem Facebooka
