Izazvao je pravu književnu senzaciju kad se u rujnu 2016. godine u knjižarama pojavio roman španjolskog pisca Fernanda Aramburua ‘Patria’, koji prati kroz nekoliko desetljeća sudbinu dviju baskijskih obitelji uhvaćenih u stupicu ideoloških i stvarnih sukoba u Baskiji tijekom terorističke pobune ETA-e, .
Do kraja godine zasjeo je na vrhove ljestvica najčitanijih knjiga, gdje se zadržao mjesecima, proglašen je knjigom godine na španjolskom jeziku, ili barem knjigom o kojoj se najviše govori, a veliki Mario Vargas Llosa napisao je da “već dugo nije pročitao tako uvjerljivu i potresnu knjigu, tako mudro napisanu, književno djelo koje je ujedno i rječita oporuka povijesne stvarnosti”.
Vargas Llosa bio je čak i prilično umjeren u odnosu na druge kritičare koji su “Patriju” proglasili “remek-djelom koje silovito udara u lice”, “sofisticiranom plimom iza koje sa svakom osekom ostaju novi tragovi u pijesku”, odnosno “izuzetno snažnim djelom koje nas podsjeća kako neodoljiva, sveobuhvatna i snažna književnost može biti”.
U međuvremenu je “Patria” samo u Španjolskoj prodana u više od 700 tisuća primjeraka, dobila je niz literarnih priznanja te je prevedena na dvadesetak važnijih svjetskih jezika, među kojima i - ovoga ljeta - na hrvatski (izdavač Fraktura, prijevod Željka Somun).
Na glasu kao nova svjetska književna zvijezda Aramburu u nedjelju 8. rujna prvi put dolazi u Hrvatsku, i to kao gost Festivala svjetske književnosti (FSK), koji se od 8. do 14. rujna održava u Zagrebu.
Vaš roman ‘Patria’, koji govori o tridesetak godina španjolske i baskijske povijesti obilježene terorizmom ETA-e, upravo je objavljen na hrvatskom jeziku. Rođeni ste u San Sebastiánu u Baskiji. Na vrhuncu terorističkog vala ETA-e od 1977. do 1981. upravo ste postali punoljetni. Kako se tad živjelo u Baskiji, kakvo je bilo odrastanje u sjeni separatističke pobune?
Ne mislim da itko živi u prošlosti. Čovjek je i onomad proživljavao svoju sadašnjost, okružen neprestanim ubijanjem i prožet silnim strahom, a nije bilo nikakva jamstva da neće biti i gore. Vidio sam da se ljudi privikavaju na uzastopna zvjerstva, da neki nalaze opravdanja za nasilje te da mnogi drugi šute i nimalo ne suosjećaju sa žrtvama. Pamtim nevjerojatan moralni pad društva u cjelini. Smatram se svjedokom, ne toliko samih događaja koji su danas zabilježeni u povijesnim studijama, nego općenito svjedokom vladavine nasilja. Zato, temeljem vlastite veće ili manje izravne upućenosti u ljudske sudbine, pišem romane, a ne znanstvene ili historiografske knjige. Recimo da sam bio ondje, da sam vidio, čuo, da su mi ispričali i da sam imao pristup dokumentima.
ETA je prije osam godina objavila da odustaje od oružane borbe za neovisnost Baskije - u tom trenutku i počinje vaš roman. U međuvremenu su španjolska i francuska policija uhitile gotovo sve preostale bjegunce te terorističke organizacije. Znači li to da je zauvijek nestala prijetnja terorističkih napada baskijskih separatista?
Pitanje me primorava da se igram proroka, ali ja ne znam što će se zbiti u budućnosti. Znam samo to da vrijeme ide dalje i da su ciljevi koji su se željeli postići upotrebom nasilja još aktualni, štoviše, uživaju znatnu biračku potporu.
Kako je ‘Patria’ primljena u Baskiji? Jeste li se susreli s kritičarima ‘s obje strane barikade’?
‘Patria’ je bila nevjerojatno čitana u Baskiji, uz podijeljena mišljenja, kako je bilo i za očekivati. Potakla je javnu raspravu, a meni je bilo izuzetno drago vidjeti da je spomenuta rasprava bila staložena i razborita, što dokazuje da se kao društvo razvijamo u dobrom smjeru.
Više od trideset godina vi ne živite u Španjolskoj - 1985. ste odselili u Njemačku. Smatrate li da vam ta odmaknuta optika pomaže da na neki način bolje prepoznate širu sliku? Vide li se stvari bolje iz daljine?
Prvih 25 godina života proživio sam u Baskiji, dostatno vrijeme da čovjek upozna navade, kulturu i ljude svojeg okruženja. Pretpostavljam da mi je činjenica da živim daleko pružila panoramski uvid, onakav kakav ima igrač šaha koji partiju promatra iz ptičje perspektive. Ovisno o pojedinom pitanju, možda je bolji taj sveobuhvatni pogled na cijelu šahovsku ploču, nego pogled određene figure koja vidi svaku pojedinost onoga što se događa neposredno oko nje, ali ne shvaća smisao cjelokupne igre. Uglavnom, tijekom svih proteklih godina nikad nisam imao nikakvih zapreka da putujem, proučavam, čitam knjige i novine, razgovaram s ljudima i tome slično. Ustvari, internet je dokinuo svaku distancu.
Politička klasa u Kataloniji zadnjih nekoliko godina aktualizirala je političku borbu za neovisnost, no katalonsko društvo je podijeljeno glede tog pitanja. Kakva je po vašoj procjeni trenutačna situacija u Baskiji? Je li većina Baska za neovisnu državu?
Stanje u Baskiji trenutačno je mirno zahvaljujući tome što nema nasilja i što cijelo to područje doživljava povoljan gospodarski trenutak. Baskija isto tako uživa visok stupanj samouprave. Institucije dobro funkcioniraju. Ljudi ne vide motiva za pobunu. Činjenica je da na izborima većinu glasova dobivaju stranke koje izrazitije zastupaju trenutačno stanje.
Na nedavnim izborima u Španjolskoj tijesnu pobjedu odnijela je ljevica, premda je ranije izgledalo da PSOE, poput velikog dijela europske socijaldemokracije, klizi u propast. Istodobno se čini da je zaustavljen uspon stranaka ‘trećega puta’, Podemosa i Ciudadanosa. Vraća li se španjolska politička scena u ‘normalu’?
Problem je u tome što u Španjolskoj ne postoji normalna politička scena. Imamo nekolicinu političkih stranaka koje su nesposobne potaknuti kulturu razumijevanja i dogovora. U prošlim su vremenima glasači podržavali vlast apsolutnom većinom glasova. Danas je tako nešto u Španjolskoj sasvim nemoguće.
Njemačka je vaša druga domovina i dobro je poznajete. Kako ste tamo dospjeli i biste li se složili da je ta zemlja uspješno prevladala naslijeđe Drugog svjetskog rata te da je danas možda i najvjerodostojnija i najstabilnija europska demokracija?
Kao student upoznao sam mladu Njemicu, zaljubio se u nju i ona u mene, otišao sam za njom u njezinu zemlju gdje, i nakon trideset godina, živimo zajedno. Slažem se s tom lako provjerljivom procjenom da Njemačka danas uživa u potpunoj demokraciji. To, između ostaloga, podrazumijeva činjenicu da je bila sposobna na pedagoški se način suočiti s prošlošću u kojoj su, u njezino ime, počinjeni strašni zločini. To povijesno nacističko razdoblje danas igra ulogu stalna upozorenja. U svakom slučaju, društveno organizirani raj na zemlji ne postoji, tako da ni Njemačka danas nije lišena crnih oblaka koji se pojavljuju na obzoru. Poželjno je ne opustiti se. Demokracija nije dana jednom zauvijek. Nad njom treba svakodnevno bdjeti i njegovati je.
Veliki španjolski pisac Javier Cercas često u svojim romanima koristi povijesne događaje kako bi govorio o sadašnjosti. Kako sam kaže, njegovi romani nisu povijesni romani, nego romani o sadašnjosti, ali o sadašnjosti koja uključuje i prošlost, prošlost koja predstavlja jednu dimenziju sadašnjosti i bez koje je sadašnjost izobličena’. Jeste li pišući ‘Patriju’ imali nešto slično na umu? Je li ‘Patria’ roman o prošlosti ili o sadašnjosti?
‘Patria’ govori o vremenu koje sam ja doista proživio i koje danas pripada prošlosti. U romanu su u većoj mjeri zastupljena moja osobna iskustva, proizašla iz moje uloge svjedoka, čemu je pridodan minuciozan rad na dokumentima. Nijednog časa nisam smetnuo s uma da sam ja pisac romana, da čitatelju nudim fikciju, napisanu bez ikakve historiografske odgovornosti. Povijesna istina nije materijal kojim se koristim pri radu, moj su materijal ljudske sudbine.
Može li u tom smislu književnost pomoći u prevladavanju podjela iz prošlosti? Koliki je uopće društveni utjecaj i doseg književnosti?
Književnost ne može imati nikakav društveni utjecaj ako se ne čita masovno. Uglavnom sve ostaje u sferi zabave. Sve da i nije tako, knjiga je podložna najrazličitijim interpretacijama, što već otežava, da ne kažem onemogućuje, izglede njezina jednoznačnog odjeka. No književnost ima moć oblikovanja čitatelja. Po pitanju povezanosti s izgrađivanjem i razvojem osobnog čitateljskog ukusa, njezin je doprinos neporeciv.
Posljednjih godina u Španjolskoj je aktualizirano pitanje naslijeđa diktature Francisca Franca - jedno od najkontroverznijih pitanja je i preseljenje posmrtnih ostataka pokojnog diktatora iz Valle de los Caídos. I nama u Hrvatskoj dobro su poznate crveno-crne podjele u društvu. Nije li otvaranje starih rana kontraproduktivno? Jesu li zacijelile rane iz Španjolskoga građanskog rata i razdoblja frankizma?
Postoji stara teorija prema kojoj građanski ratovi traju onoliko koliko traje oružani sukob, čemu treba pridodati još sto godina. Upravo se to događa u Španjolskoj. Mnogi ljudi i dalje pristaju uz jednu ili uz drugu stranu, iako je rat završio prije osamdeset godina, a diktator koji je dobio rat počiva u grobu već više od četrdeset godina. Iskreno, ne smatram da se radi o nezacijeljenim ranama, nego su posrijedi rasprave, ljutnja, netrpeljivost... Činjenica da je Franco, pučist koji nije krzmao kad je trebalo žrtvovati živote sugrađana, pokopan na spomen-mjestu koje financira država doista mi se čini protivnom svakom pedagoškom principu i stoga podržavam inicijativu da se njegove kosti prenesu na neko privatno mjesto.
U rujnu dolazite u Zagreb kao gost Festivala svjetske književnosti. Koliko poznajete Hrvatsku? Koliko poznajete hrvatsku književnost?
Hrvatsku ću posjetiti prvi put i, premda će to biti kratak boravak, vjerujem da će mi biti poticaj za upoznavanje suvremene hrvatske književnosti o kojoj, nažalost, premalo znam.
HBO Europe po ‘Patriji’ snima osmodijelnu dramsku televizijsku seriju - riječ je o prvoj španjolskoj originalnoj produkciji te kuće. Premijera se očekuje sljedeće godine. Već imate iskustva s adaptacijama svojih romana za film. Što očekujete od HBO-ove produkcije? Vidite li se uskoro u Hollywoodu?
Moje polje djelovanja je književnost i ne namjeravam iskoračiti iz njega. Veseli me da moja djela inspiriraju i ostale stvaraoce: režisere, dramaturge, fotografe, crtače stripa i druge. Na temelju ‘Patrije’ nastale su pjesme. Čak je i jedan heavy metal bend na svoj album uključio temu inspiriranu mojim romanom. Sve to čini mi se vrlo dobrim. Međutim, moram reći da sebe ne vidim u Hollywoodu. Vidim se samo za svojim pisaćim stolom. Tamo spadam i tamo volim biti.
Roman ‘Patria’ preveden je na brojne jezike i dobio je niz nagrada, moglo bi se reći da vam je donio svjetsku slavu. Je li to po vašem osobnom sudu vaš najbolji roman?
Moj najbolji roman tek dolazi. Tome se nadam. Zašto bih inače i dalje pisao?
