Najveća vrlina romana “Bestseler” mladoga gruzijskog pisca Beke Adamašvilija mogao bi biti humor. Malo ga ima, malo ga nema, ali kad se sve zbroji i oduzme, pametnim dosjetkama, zagonetkama i književnim referencijama često uspije nasmijati čitatelja. Iz Gruzije nam rijetko stiže prijevodna književnost, pogotovo suvremena, i pogotovo iz pera mladih autora, pa bismo je, ako ništa, trebali dočekati kao kuriozitet. Nešto svježe iz dalekih krajeva. Ovaj roman to i jest, samo je pitanje kakvom čitatelju dođe pod ruke, hoće li imati živaca za nešto novo i nekonvencionalno ili će ovo djelovati kao još jedan patchwork zaluđenog mladog pisca koji se previše napajao s vrela postmodernizma. Bilo kako bilo, čini se kao da je ovom knjigom Beka Adamašvili napokon verbalizirao strahove mladih i neafirmiranih pisaca diljem svijeta – biti nevidljiv, biti jedan od mnogih, talentiran taman koliko i drugi. Sve je tu: njihov trud, početnički klišeji, slabašne metafore, ego koji ne ide pod ruku s talentom, plagiranje klasika, puno pisanja, a malo čitanja. Adamašvilijev junak ide i dalje od otužnih pokušaja za samopromocijom. Odlazi na najvišu zgradu na svijetu, Burj Khalifu, i baca se u bezdan, kako bi kao mrtav pisac privukao pozornost na svoj rad.
Nakon smrti ne umire nego odlazi u književni pakao. Tamo susreće pisce poput Shakespearea, Conana Doylea, Julesa Vernea. U paklu se nalazi Kerouac, koji cijeli dan luta, Kafka je doživio preobrazbu i osnovao one man band koji se zove The Beatle, Edgar Allan Poe živi s crnom mačkom koju uvježbava da ljudima pretrčava preko puta, Joyce mora iznova pisati fusnote za svoje knjige. Protagonist Pierre Sonnage saznaje da je Jules Verne planirao u pakao uvesti internet jer nije mogao smisliti gori pakao od života bez interneta, no nisu se uspjeli spojiti na internet jer im ovi iz raja nikako nisu dali lozinku. U paklu se nalazi i Klub anonimnih samoubojica, u koji su učlanjeni pisci koji su se ubili u tajnosti, pa je njihova smrt klasificirana kao prirodna smrt. Predsjednik kluba je Albert Camus, koji kao moto kluba ponavlja rečenicu “Glavu imamo da bismo je izgubili”. Pierre u ovom paklu nailazi i na biblioteku mrtvih knjiga. To je knjižnica u kojoj su se nalazile knjige od kojih su čitatelji odustali na pola puta. Ukratko, pisce u tom paklu muče svime čime su oni za života mučili svoje čitatelje. Adamašvili gađa u sridu u pogledu pretencioznosti pisaca i tankog strpljenja današnjih čitatelja. Kaže da je 21. stoljeće donijelo književnu anoreksiju u pogledu tankoga i kratkoga romana “koji čitatelji mogu početi čitati na putu do posla, a završiti na putu do kuće”. Za svojeg protagonista kaže: “Iako je i Pierre bio svjestan da je epoha veličine i veličanstvenosti knjiga poput ‘Čarobne gore’ došla kraju, on je nastavio pisati debele knjige. Ipak, radije je čitao tanke…” U romanu teče još jedna paralelna priča, o čitateljici Lucie, Pierreovoj obožavateljici i jednoj od 12 osoba koje su bile na promociji njegove knjige, ali taj zaplet samo komplicira stvari i nije zanimljiv kao radnja koja se događa u paklu. Izvedba je naposljetku možda pojela vrlo interesantnu autorovu ideju, ali palac gore za ideju.
