Kultura
270 prikaza

Kad komercijalizacija istisne umjetnost - Popcorn teatar

Sandra Šimunović/PIXSELL
Koliko god poželjeli kazalište kao odmor od kućne atmosfere uz kokice i Netflix, nije li ono samo izlika, a ne potreba? I nismo li i sami, umorni od pandemijskih nevolja, već unaprijed pristali na teatar koji zabavlja?

U jednom Čehovljevom komadu napisanom prije više od sto godina jedan od onih otužnih likova koje zovemo životnim gubitnicima i koje ne bismo željeli susresti u životu upravo zbog toga što nas zna podsjetiti na nas same, konstatirat će za vrijeme u koje živi “staro je prošlo, a novo nije došlo”. Tu su rečenicu često citirali provincijski dramaturzi ispunjavajući retke u programskim knjižicama prije premijere Čehovljevih drama, no ona se izdigla iznad tih kazališnih zapisa te je u međuvremenu postala općim mjestom u mnogobrojnim raspravama o ovom ili onom vremena. Ubrzo se i zaboravilo na njezina autora.Ta nas rečenica prati još od kraja prošlog stoljeća, kad smo se panično bojali njegovog prelaska u drugo tisućljeće, pa su naši milenijski strahovi bili upisani u najave raznih endizama. U duhu kraja stoljeća najavljivali smo krajeve povijesti, ideologija, teatra, pa čak i kraj svijeta. Tad sam na kolokviju profesora Richarda Schechnera u prestižnoj školi Tisch njujorškog sveučilišta, kao Fulbrightov stipendist, slušala predavanja i sudjelovala u mnogim diskusijama o mogućem nestanku kazališta pred diktatom novih tehnologija i moćne digitalizacije čija se stvarna moć, tad, prije više od dvadesetak godina, nije mogla ni nazreti. Strahovi koje su nas, ne samo kao studente nego i kao osvjedočene fanatike teatra, opsjedali vezali su se uz sve veću prisutnost videa u kazališnom iskazu i njegovoj dominaciji u izvođačkim umjetnostima. I koliko god nam se to danas, pod navalom drugih mnogo moćnijih i time opasnijih tehnologija, činilo naivnim, svaka je kriza počinjala nekim strahovima. U buci te učionice smještene u njujorškom Villageu, koju su ispunjavali nadobudni studenti i stipendisti, razabirao se ipak glas razuma. Teatar je opstao od starih Grka do danas, pa apsolutno ništa ne upućuje na to kako će naprasno nestati. Neponovljivo je kada dvoje ili više ljudi na pozornici izvode nešto za neke druge ljude koji sjede u gledalištu. Već druge večeri ti isti ljudi, s jedne i s druge strane pozornice, neće biti isti jer je prošao jedan dan i vrijeme ih je promijenilo. Uzbudljivost tog susreta nikad se neće moći nadomjestiti niti jednom tehnologijom – govorio je ne samo profesor nego i umjetnik koji je ‘60-ih godina svojim smionim performansima izmijenio izgled američkog i svjetskoga kazališta. Sjećam se često tih riječi kao i onog već ofucanog Čehovljevog citata. Da je “staro prošlo, a novo nije došlo” naša je sudbina na ovim prostorima. Za nas, nažalost, tranzicija nije kratkotrajan ili privremeni fenomen, već naše trajno stanje. Neprestance kupimo oko sebe ostatke prošlog vremena i pažljivo ih čuvamo jer ih ne uspijevamo ničim novim zamijeniti. Kroz tu frustraciju stalno se bojimo kako će to novo naprosto jedno jutro zakucati na naša vrata i zateći nas nespremne za promjene. I kako se svako jutro budimo s tim očekivanjima, tako nas stalno razočaranje nedolaska željenoga vraća u nostalgično prizivanje prošlosti, čineći nas mitomanima ili lažnim svjedocima nečega čega možda nikad nije ni bilo. Vrteći se tako u krug svojih čežnji i njihova izostanka, umorili smo se od toga konstantnog prijenosa koji nije godinama nudio čak ni objave, a kamoli obrise toliko sanjanog novoga. Pandemija nas je zatekla uspavane tranzicijskim čekanjem. Nenavikli na takvu katastrofu, prisutnu do tada samo u filmovima znanstvene fantastike, vjerovali smo u kratki rok njezina trajanja. Otkrivali smo prvi lockdown kao prostor svojeg odmora, vrijeme u kojem ćemo pogledati sve filmove i serije koje nismo uspjeli odgledati, pročitati nepročitane knjige i naspavati se. Nismo ni slutili koliko će pandemija zapravo trajati i koje ćemo sve gubitke u tom vremenu zabilježiti, a bilo ih je mnogo, onih što su se zauvijek upisali i još se upisuju u naše osobno i kolektivno pamćenje.

Nakon dvije godine od spoznaje da je virus negdje oko nas te naknadne spoznaje o tome kako nam je tijekom tog subjektivno beskonačno dugog vremena uspio izmijeniti život, pitamo se kako smo se promijenili i što je to u našem okruženju poprimilo drugačije izglede. I ne ulazeći u intimne prostore naših traumatičnih vlastitih promjena, mogu prilično uvjerljivo svjedočiti o promjenama teatarskih perspektiva i najavljenim teatarskim promjenama u budućem vremenu. Moj norveški kolega prije mjesec dana govorio mi je o tome kako se boji da ovakvo umjetničko kazalište koje znamo desetljećima neće opstati ni do kraja 20-ih godina ovog stoljeća. Njegov teatar, dugo zatvoren u vrijeme pandemije, postupno je nakon otvaranje bilježio sve manji interes publike. Dramski tekstovi koji su godinama bili na repertoaru i punili dvorane Norsk Theatera u Oslu postali su odjednom gledateljima nezanimljivi, a udobnost domova rijetko su zamjenjivali kazališnim gledalištem. Ekonomska kriza koja prijeti Europi u budućim mjesecima, prema njegovu mišljenju, još će više oslabiti društvenu poziciju kazališta, barem onu koja mu je do pandemije pripadala. Političari koji odlučuju o budžetima ne samo norveških kazališta nužno će pri rasporedu već ionako reduciranih sredstava promisliti koliko su teatri u doba lockdowna bili zamjenjivi i pitati se je li njihova funkcija ista kao što je bila, recimo, 90-ih godina prošlog stoljeća. Norveški kolega vjeruje da će dugo zatvaranje i gubitak interesa publike dovesti do reduciranog financiranja, a time će u očekivanom procesu promjena doći i do izmjene repertoara koji će se nužno osmišljavati po izravnim potrebama dijela publike. Prema njegovu mišljenju, bit će neizbježna brza i neprimjerena komercijalizacija umjetničkih kazališta. Boji se toga i većina zapadnoeuropskih kazališta, suočena s malim brojem gledatelja i velikim financijskim izdacima za održavanje pogona, što se najlakše može nadomjestiti komadima čiji je uspjeh zagarantiran i koji ne podrazumijevaju umjetničke rizike.

Primjeri za taj fenomen zakona tržišta postoje već desetljećima u Americi, u kojoj Broadway diktira kazališni ukus te, osim komercijalnih hitova, gotovo ništa drugo u kazališnim prostorima ne postoji. Jedino repertoarno kazalište (American Repertoary Theater) djeluje pri Harvardu i po tome što trenutačno izvodi ne sliči onoj vrsti repertoarnih kazališta kojima se Europa toliko ponosi. S druge strane Atlantika, Engleska odavno već slijedi te kazališne modele, pa se uz West End umjetničko kazalište nije moglo održati u onoj mjeri koju bi zemlja Shakespearea i genijalnih glumaca zaslužila. Pandemija je sad naprasno zatvorila većinu engleskih kazališta, i to većinom onih koji svoja gledališta nisu punila mjuziklima i bulevarskim komadima. Prijeti li takva budućnost i ostalom dijelu kazališne Europe? Očito je da je pandemija pomaknula granice i ono što nam se donedavno činilo dalekim i nemogućim učinila iznenada bliskim i mogućim. Koliko god poželjeli kazalište kao odmor od kućne atmosfere uz kokice i Netflixove serije, nije li ono samo izlika, a ne potreba? I nismo li i sami, umorni od pandemijskih nevolja, smanjili svoje budžete za kazalište i već unaprijed pristali na teatar koji će nas zabaviti, a ne zamisliti, ne tražeći od nas privolu za rizike otkrivanja nekih novih ambicioznih teatarskih svjetova?

Nedvojbeno je da nas je pandemija natjerala na promjene i da se nakon mnogo vremena ne možemo pouzdati u slavnu Čehovljevu rečenicu. Sad znamo da je staro zauvijek prošlo i da je novo napokon došlo te da više ne možemo ignorirati tu činjenicu. Na nama je da odlučimo hoćemo li u tom novom pristati na konformističke kompromise, od kojih bi u kontekstu teatra prvi mogao biti onaj koji bi dopustio komercijalnom kazalištu da istisne umjetničko, a nas postavio u poziciju konzumenata one potrošačke kulture nad kojom smo se donedavno tako glasno zgražali?

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.