Kad komercijalizacija istisne umjetnost - Popcorn teatar

U jednom Čehovljevom komadu napisanom prije više od sto godina jedan od onih otužnih likova koje zovemo životnim gubitnicima i koje ne bismo željeli susresti u životu upravo zbog toga što nas zna podsjetiti na nas same, konstatirat će za vrijeme u koje živi “staro je prošlo, a novo nije došlo”. Tu su rečenicu često citirali provincijski dramaturzi ispunjavajući retke u programskim knjižicama prije premijere Čehovljevih drama, no ona se izdigla iznad tih kazališnih zapisa te je u međuvremenu postala općim mjestom u mnogobrojnim raspravama o ovom ili onom vremena. Ubrzo se i zaboravilo na njezina autora.Ta nas rečenica prati još od kraja prošlog stoljeća, kad smo se panično bojali njegovog prelaska u drugo tisućljeće, pa su naši milenijski strahovi bili upisani u najave raznih endizama. U duhu kraja stoljeća najavljivali smo krajeve povijesti, ideologija, teatra, pa čak i kraj svijeta. Tad sam na kolokviju profesora Richarda Schechnera u prestižnoj školi Tisch njujorškog sveučilišta, kao Fulbrightov stipendist, slušala predavanja i sudjelovala u mnogim diskusijama o mogućem nestanku kazališta pred diktatom novih tehnologija i moćne digitalizacije čija se stvarna moć, tad, prije više od dvadesetak godina, nije mogla ni nazreti. Strahovi koje su nas, ne samo kao studente nego i kao osvjedočene fanatike teatra, opsjedali vezali su se uz sve veću prisutnost videa u kazališnom iskazu i njegovoj dominaciji u izvođačkim umjetnostima. I koliko god nam se to danas, pod navalom drugih mnogo moćnijih i time opasnijih tehnologija, činilo naivnim, svaka je kriza počinjala nekim strahovima. U buci te učionice smještene u njujorškom Villageu, koju su ispunjavali nadobudni studenti i stipendisti, razabirao se ipak glas razuma. Teatar je opstao od starih Grka do danas, pa apsolutno ništa ne upućuje na to kako će naprasno nestati. Neponovljivo je kada dvoje ili više ljudi na pozornici izvode nešto za neke druge ljude koji sjede u gledalištu. Već druge večeri ti isti ljudi, s jedne i s druge strane pozornice, neće biti isti jer je prošao jedan dan i vrijeme ih je promijenilo. Uzbudljivost tog susreta nikad se neće moći nadomjestiti niti jednom tehnologijom – govorio je ne samo profesor nego i umjetnik koji je ‘60-ih godina svojim smionim performansima izmijenio izgled američkog i svjetskoga kazališta. Sjećam se često tih riječi kao i onog već ofucanog Čehovljevog citata. Da je “staro prošlo, a novo nije došlo” naša je sudbina na ovim prostorima. Za nas, nažalost, tranzicija nije kratkotrajan ili privremeni fenomen, već naše trajno stanje. Neprestance kupimo oko sebe ostatke prošlog vremena i pažljivo ih čuvamo jer ih ne uspijevamo ničim novim zamijeniti. Kroz tu frustraciju stalno se bojimo kako će to novo naprosto jedno jutro zakucati na naša vrata i zateći nas nespremne za promjene. I kako se svako jutro budimo s tim očekivanjima, tako nas stalno razočaranje nedolaska željenoga vraća u nostalgično prizivanje prošlosti, čineći nas mitomanima ili lažnim svjedocima nečega čega možda nikad nije ni bilo. Vrteći se tako u krug svojih čežnji i njihova izostanka, umorili smo se od toga konstantnog prijenosa koji nije godinama nudio čak ni objave, a kamoli obrise toliko sanjanog novoga. Pandemija nas je zatekla uspavane tranzicijskim čekanjem. Nenavikli na takvu katastrofu, prisutnu do tada samo u filmovima znanstvene fantastike, vjerovali smo u kratki rok njezina trajanja. Otkrivali smo prvi lockdown kao prostor svojeg odmora, vrijeme u kojem ćemo pogledati sve filmove i serije koje nismo uspjeli odgledati, pročitati nepročitane knjige i naspavati se. Nismo ni slutili koliko će pandemija zapravo trajati i koje ćemo sve gubitke u tom vremenu zabilježiti, a bilo ih je mnogo, onih što su se zauvijek upisali i još se upisuju u naše osobno i kolektivno pamćenje.