"Lolita, svjetlo moga života, oganj mojih prepona. Grijeh moj, duša moja. Lo-li-ta: vrh jezika prelazi put od tri stupnja niz nepce da bi u trećem lupnuo o zube. Lo. Li. Ta.
Ujutro je bila Lo, naprosto Lo, sto četrdeset osam centimetara visoka s jednom čarapom na nozi. U hlačama je bila Lola. U školi je bila Dolly. U formularima je bila Dolores. Ali je u mom zagrljaju uvijek bila Lolita."
Ta me rečenica, s početka Nabokovljeva mrtvorođenog klasika, jednako fascinira danas kao i kad sam je prvi put pročitao. Njena je lirska ljepota nenadmašna. Nisam pretjerano načitan - Henry Miller tvrdio je da "biti načitan" znači pročitati 4000 knjiga - pa ne mogu reći da je to najljepši početak ikad. Ali u mojim lektirama nema premca. Odmah do njega stoji početak minijaturnog remek-djela "Moskva-Petuški" Venedikta Jerofejeva.
"Prvo izdanje "Moskva-Petuški", zahvaljujući tome što je bilo u jednom primjerku, brzo je rasprodato. Od tada sam dobio mnogo prijekora zbog glave SRP I ČEKIĆ - KARACAROVO, i to potpuno nepotrebno. U uvodu prvom izdanju opomenuo sam sve djevojke da glavu SRP I ČEKIĆ - KARACAROVO valja propustiti, ne čitati je, jer poslije rečenice: 'Odmah je ispio', slijedi stranica i pol psovanja, jer u čitavoj toj glavi nema niti jedne cenzurirane riječi, isključivši rečenicu: 'Odmah je ispio'. Tim dobronamjernim upozorenjem dobio sam samo to da su svi čitatelji, a naročito djevojke, odmah uzimali glavu SRP I ČEKIĆ - KARACAROVO, čak i ne čitajući prethodne glave, čak i ne pročitavši rečenicu 'Odmah je ispio'. Iz tog razloga sam smatrao da je neophodno da u drugom izdanju iz glave SRP I ČEKIĆ -KARACAROVO izbacim sve psovke. Tako će biti bolje jer, prvo, čitat će me redom i, drugo, neće biti uvrijeđeni", piše Jerofejev.
Nakon ovog urnebesno duhovitog uvoda - koji izgleda tako šašavo kao da je porođen iz gustih alkoholnih isparavanja ili u dimu nargile - čovjek se zapita čemu dalje čitati. Ako je početak tako duhovit - u ostatku teksta mora slijediti pad. Ali avaj! Cijela je knjiga na toj razini. Tako nekako stvari stoje i s "Dobrim vojakom Švejkom" i "Strankom umjerenog napretka u granicama zakona", "Šalu na stranu" Ephraima Kishona, da se zadržimo samo na humornim djelima. Zašto ovo pišem? Zato što sam se neki dan našao u dilemi hoću li gledati Netflixova "Talentiranog gospodina Ripleya", četvrtu ekranizaciju romana Patricije Highsmith. No kad sam vidio prve kadrove crno-bijele osmodijelne serije, bio sam uvučen, da bih do kraja shvatio da je zadnja inkarnacija Ripleya vjerojatno i najbolja. Svaki kadar, svaka sekvenca ove serije - u kojoj zna proći i 20 minuta bez ijedne jedine riječi - su savršeni. Počeci su važni. Prvih 15 minuta Spielbergova "Spašavanja vojnika Ryana", Kubrickovih uvodnih 15 minuta "Full Metal Jacketa" ili Farrellyjeve "Zelene knjige" maestralne su uvertire nakon kojih morate doći do kraja.
Ima i obrnutih primjera, kad početna rečenica odbija.
"Većim delom svoga toka reka Drina protiče kroz tesne gudure između strmih planina ili kroz duboke kanjone okomito odsečenih obala. Samo na nekoliko mesta rečnog toka njene se obale proširuju u otvorene doline i stvaraju, bilo na jednoj bilo na obe strane reke, župne, delimično ravne, delimično talasaste predele, podesne za obrađivanje i naselja." Hidrološka studija? Jok, tako počinje "Na Drini ćuprija".
