Kultura
452 prikaza

Kada je Bog prestao biti važan ljudima, premda su oni sakrivali to jedni od drugih

1/4
PIXSELL
’Druga Noina arka’ na prvi je pogled najdeprimantnija Mlakićeva knjiga. Ona govori o nuklearnoj kataklizmi ili možda samo o posljedicama vremena u kojem je Bog prestao biti važan ljudima

U proznom opusu Josipa Mlakića dvije su neortodoksno postavljene konstante: rat i slutnja propasti. Od romana “Kad magle stanu”, iz 2000. godine, koji se još i mogao, premda poprilično pogrešno, tumačiti kao jedan od najuspjelijih izdanaka naše ratne, dokumentarističke i realistične proze, preko “Živih i mrtvih”, koji izlaze dvije godine kasnije, također se bave ratom, ali svakom čitatelju već sasvim očigledno biva da Mlakić iznevjerava svaki neo-realistični, a pogotovu dokumentarni koncept, razvijao se, rastao i transformirao se jedan kontinuirani narativni, misaoni te - što je u njegovom slučaju veoma važno - žanrovski koncept, koji je profesionalne čitatelje povremeno opet krivo navodio na pomisao o autorovim tematskim izletima i potragom za novim i drukčijim svjetovima. A zapravo, ničega od toga nije bilo: rat u čovjeku i oko njega, slutnja apokalipse, te odmah za njom i prijelaz u postapokaliptično i gotovo posthumano stanje svijeta, ono je čime se Mlakić bavi u svakoj, ili skoro svakoj knjizi. Pa čak i u svojim pjesmama i u prozodijskim skicama sevdalinki. I uvijek je to isti ambijent i uvijek ista tačka najavljenog ili već dogođenog smaka svijeta: Bosna i onaj rat koji na isti način u Bosni traje 1993. kao i 1943., i jednako završava 1995. kao i 1945. One Mlakićeve proze koje se zbivaju izvan ili mimo Bosne, i u nekom drugom, ne uvijek do kraja koncipiranom i konceptualiziranom vremenu, metaforični su, dodatno stilizirani, pomaknuti prikaz - Bosne. Svaki pisac piše iz vlastitoga svijeta i iskustva, svejedno piše li poput Thomasa Manna iz klasnog, zavičajnog, socijalnog i nacionalnog središta vlastite građanske egzistencije, ili poput Karla Maya piše o izmišljenom indijanskom poglavici Winnetouu i njegovom svijetu. Ali malo ih je koji, poput Mlakića, tako opsesivno ispisuju stanje vlastite duše i zemlje, pišući na različite načine, u različitim žanrovima, presvlačeći se, maskirajući svoj autorski lik i njegove ambijente.

U tom maskiranju on katkad hini žanrovsku literaturu. Pravi se da piše roto-roman. Ili najčešće: da piše distopijski science fiction, roman katastrofe. Pritom, varakajući i nadlagujući svog čitatelja, on će se često i držati striktnih pravila žanra. Ali zapravo će napisati nešto drugo. Još jedan roman o Bosni. Još jednu knjigu o naraštaju, ili o pojedincu koji se u Bosni zatekao po svršetku vremena. Mlakić nastoji jedan ispražnjeni svijet nanovo naseliti, obrazložiti, objasniti i obraniti, makar samo u fikciji. Ovaj mu je njegov književni sudrug i čitatelj na tome zahvalan. Iz razloga koji se nikako ne tiču samo književnosti.

 | Author: Fraktura Fraktura

Još od romana “Kad magle stanu” i “Živi i mrtvi” Mlakić se služio prizorima, scenama i pripovijestima iz Biblije. Najprije samo motivima, koje je čitatelj mogao, a i nije morao prepoznavati, a onda i dekonstruiranjem i restauriranjem, vremenskim transponiranjem cjelokupnih naracija. U njegovu su prozu ušli biblijski likovi, ili ljudi koji se po njima zovu i u drugim vremenskim tokovima žive svoje živote po biblijskim pričama. Nikada, međutim, on to ne radi da bi ispisao alegoriju, ili da bi do daske pojačao i prenaglasio banalnu i nedomaštanu ljudsku svakodnevicu, kako to rade loši hrvatski pisci i propovjednici, nego se Mlakić Biblijom služi kao predloškom za palimpsest. Ne čini to onako ambiciozno i doslovno, kao Mann u “Josipu i njegovoj braći”, premda u njegovom postupku postoji nešto od manovske uzaludnosti i artističke virtuoznosti, koja je samoj sebi dostatna.

”Druga Noina arka” biblijska je parabola, koja bi u nekadašnjem književnom životu bila tretirana kao novela ili kao poduža pripovijetka, ali nikako kao roman. Jednostavno položena, do određene mjere predvidljiva naracija, čija se drama odvije između dva lika, Noe i Ibrahima, kršćanina i muslimana, naprosto je na taj način svedena, gola, jasno usmjerena, da bi bilo pogrešno useljavati je u barok romana. Danas, međutim, u vremenima poludjelih žanrova, “Druga Noina arka” bit će prozvana kratkim romanom. Moglo bi i tako kad se na taj način knjizi i tekstu ne bi oduzimala prodornost i snaga pra-pripovijesti, legende o konačnom potopu. A upravo na toj prodornosti i snazi, neoslabljenoj, počiva moć ovoga Mlakićevog proznog teksta.

Atmosfera “Druge Noine arke”, onako kako je doživljavamo ulazeći u pripovijest, mogla bi nas šokantno podsjetiti na ponešto što nam se u duši i u slutnji zbivalo nakon 24. veljače 2022. godine i početka Putinove kampanje na Ukrajinu i svijet. Prijetnja nuklearne kataklizme, koju je vješti KGB-ov operativac, veliki proizvođač straha, obično plasirao preko mladih i zgodnih žena, svojih političkih, medijskih i diplomatskih amazonki, među kojima će kao najčuvenija ostati upamćena Marija Zaharova, zvana Maša, i koju su tabloidizirani mediji na Zapadu, a bivšoj Jugoslaviji pogotovu, činili tako plastičnom i stvarnom da se promatraču moglo učiniti kako je

kataklizma već započela, kao da je opisana na prvim stranicama “Druge Noine arke”: svijet se ugasio, više nema struje, svijet se razvezao i raspovezao, ljudi je uglavnom nestalo, ostala su samo njih dvojica, koji pokušavaju preživjeti. I pada neka ružna prljava kiša. Malo gdje je - u našim književnostima zapravo nigdje - atmosfera pred smak svijeta, ili malo zatim, opisana tako neočekivano plastično i upečatljivo kao u ovoj knjizi.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Josip Mlakić u prvim je svojim romanima odavao dojam izvanredno darovitog pisca, majstora forme, fabularne i pripovjedne konstrukcije, svojevrsnog inženjera romana. U to vrijeme nije on bio pisac upečatljive ni prepoznatljive fraze, pjesnik ni rečenični filigran. Pomalo poput Borislava Pekića, samo drukčije, bavio se širokim zahvatima u prozi. Nešto kasnije pokazat će sklonost igri, persiflaži, pisanju kao netko drugi, pa će objaviti i jednu izvanrednu knjigu pjesama, da bi se tek u kasnoj fazi, u “Skici u ledu”, a pogotovu u svojim distopijskim i bibličnim romanima, pozabavio nečim što ga je nužno uputilo na filigranski rad na tekstu: opisima prirode, ambijentiranju romana. Pritom, u “Drugoj Noinoj arki” opisivao je prirodu onakvom kakva ona zapravo nije, ili još uvijek nije, srećom nije. I najobimniji je, a možda i najdojmljiviji sloj ove knjige posvećen opisima. Tu čitatelj biva suočen s majstorskom rečenicom, koja pritom kao da ništa ne duguje uzorima. Glas kojim je pisana ova knjiga, ritam i melodija njegovih rečenica, kao da ne pripadaju istome piscu koji je pisao “Na Vrbasu tekiju”. Mlakićevo majstorstvo između ostaloga je u umijeću pisanja različitim autorskim glasovima, skoro pa i različitim misaonim sustavima.

Pisac izbjegava starozavjetni bas-bariton, preukrašenost i uznesenost biblijskoga glasa, a pogotovu rečenične inverzije kojim će se u svrhu očuđenja i postarivanja teksta služiti najpovršniji pripovjedači - oni čije će se knjige prodavati u knjižarama Verbuma, hvaliti u izdanjima Matice hrvatske i bogato stimulirati od hrvatskih političkih i crkvenih vlasti - nego od Biblije preuzima samo onu pomalo sablasnu lakoničnost, konačnost svake napisane i izgovorene riječi. Pa to onda ovako zvuči: “Ibrahim je bio musliman, a Noa kršćanin. No na planini je to drugačije izgledalo, nije to bila toliko nepremostiva razlika kako se činilo nekada dolje u dolini, u vrijeme dok je Bog još uvijek bio važan ljudima. Bog je na planini oduvijek bio jedan. Bio je okrutan i milostiv istovremeno, i svakodnevno im je pokazivao oba svoja lica. U ime tog zaboravljenog Boga dolje se nekoć ubijalo. Ibrahim je zaboravio sve molitve koje je jednom davno naučio napamet. Ponekad ih je noću prizivao, njihovu melodiju i ritam, tražeći u zaboravljenim molitvama nepostojeću utjehu.”

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

U tom svijetu poslije Boga i nakon čovječanstva, ostala su njih dvojica i jedna Biblija, koju je Noa negdje našao, iz koje su ljudi počupali neke dijelove. Ali ne zato što bi im zasmetalo ono što je tu pisalo, nego zato što im je za potpalu zatrebao papir. I nije ih se više ticalo ono što piše. Svijet koji Josip Mlakić opisuje, možda je taj svijet samo Bosna, možda je cijeli planet, svijet je poslije teksta. Poslije Boga, poslije knjige. Ali nije svijet poslije ljudske potrebe za pričom, za poviješću i pripoviješću. Često Noa Ibrahimu čita priče iz Biblije. Obojica u tome uživaju, svaki iz svojih razloga i na svoj način, ali nijedan zbog vjere i Boga. Jer nema više vjere i Boga.

”Druga Noina arka” na prvi je pogled najdeprimantnija Mlakićeva knjiga. Ona govori o nuklearnoj kataklizmi ili možda samo o posljedicama vremena u kojem je Bog prestao biti važan ljudima, premda su oni sakrivali to jedni od drugih. Ona je to do pred kraj. A onda se dogodi nešto, u pripovijesti ili u samom piscu - vrijedi nam sakriti što to - i nastaje preokret. Vrlo snažan, upečatljiv i potresan. Utješno je biti čitatelj ovoga pisca. Njegov sužitelj, suzavičajac na zemlji i u tekstu. Kada bi se Bogom i teologijom bavili “najbolji umovi” i “talenti generacije”, kao što to zagovara ona Knausgaardova norveška protestantska svećenica, ova bi knjiga na policama hrvatskih knjižara stajala među najvažnijom vjerskom literaturom. Kako takve literature (uglavnom) nema, Mlakić je, makar u imaginariju i u biblioteci ovoga pisca i čitatelja, jedan od najvažnijih južnoslavenskih i hrvatskih, bosanskohercegovačkih pisaca danas.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.