Kada je Bog prestao biti važan ljudima, premda su oni sakrivali to jedni od drugih

U proznom opusu Josipa Mlakića dvije su neortodoksno postavljene konstante: rat i slutnja propasti. Od romana “Kad magle stanu”, iz 2000. godine, koji se još i mogao, premda poprilično pogrešno, tumačiti kao jedan od najuspjelijih izdanaka naše ratne, dokumentarističke i realistične proze, preko “Živih i mrtvih”, koji izlaze dvije godine kasnije, također se bave ratom, ali svakom čitatelju već sasvim očigledno biva da Mlakić iznevjerava svaki neo-realistični, a pogotovu dokumentarni koncept, razvijao se, rastao i transformirao se jedan kontinuirani narativni, misaoni te - što je u njegovom slučaju veoma važno - žanrovski koncept, koji je profesionalne čitatelje povremeno opet krivo navodio na pomisao o autorovim tematskim izletima i potragom za novim i drukčijim svjetovima. A zapravo, ničega od toga nije bilo: rat u čovjeku i oko njega, slutnja apokalipse, te odmah za njom i prijelaz u postapokaliptično i gotovo posthumano stanje svijeta, ono je čime se Mlakić bavi u svakoj, ili skoro svakoj knjizi. Pa čak i u svojim pjesmama i u prozodijskim skicama sevdalinki. I uvijek je to isti ambijent i uvijek ista tačka najavljenog ili već dogođenog smaka svijeta: Bosna i onaj rat koji na isti način u Bosni traje 1993. kao i 1943., i jednako završava 1995. kao i 1945. One Mlakićeve proze koje se zbivaju izvan ili mimo Bosne, i u nekom drugom, ne uvijek do kraja koncipiranom i konceptualiziranom vremenu, metaforični su, dodatno stilizirani, pomaknuti prikaz - Bosne. Svaki pisac piše iz vlastitoga svijeta i iskustva, svejedno piše li poput Thomasa Manna iz klasnog, zavičajnog, socijalnog i nacionalnog središta vlastite građanske egzistencije, ili poput Karla Maya piše o izmišljenom indijanskom poglavici Winnetouu i njegovom svijetu. Ali malo ih je koji, poput Mlakića, tako opsesivno ispisuju stanje vlastite duše i zemlje, pišući na različite načine, u različitim žanrovima, presvlačeći se, maskirajući svoj autorski lik i njegove ambijente.