Riječ je o projektu koji je osmislila u suradnji s ukrajinskom balerinom Oksanom Serheievom, a inspiraciju je dobila iz svojih sjećanja na godine koje je provela u Sovjetskom Savezu. Naime, u vrijeme većih promjena vlasti ili smrti važnih političkih dužnosnika, sovjetska je televizija umjesto redovitog programa prikazivala snimku “Labuđeg jezera”, što je često trajalo danima te je zbog toga ovaj balet Petra Iljiča Čajkovskog postao svojevrstan kod povezan s promjenom vlasti.
“Imala sam otprilike 12 godina kada su na televiziji dva dana za redom prikazivali ‘Labuđe jezero’, to je bilo jedino što se u državi moglo gledati, a onda su idućeg dana objavili da je umro Brežnjev. To se ponavljalo i kasnije, prikazivali bi ‘Labuđe jezero’, a zatim objavili neku vijest s vrha države i svima je postalo jasno da to znači da na vrhu biraju tko će idući doći na vlast. Jednom su ga čak prikazivali tri dana za redom, 1991. godine. Balet se tako pretvorio u neku vrstu koda i da sada na televiziji vidimo ‘Labuđe jezero’, to bi značilo da su svrgnuli Putina, da Putina više nema”, ispričala nam je umjetnica.
Ukrajinska balerina i koreografkinja Oksana Serheieva
Anna Jermolaewa rođena je u 1970. godine u Lenjingradu. Djetinjstvo i tinejdžerske godine provela je u Sovjetskom Savezu, no od 1989. godine živi u Austriji jer je zbog progona i političkih represija bila prisiljena napustiti rodnu zemlju. Svojim radom “Proba za Labuđe jezero” 2024. godine predstavljala je Austriju na Venecijanskom bijenalu te tako svijetu prezentirala rad u kojem Ruskinja i Ukrajinka zajedno dižu glas protiv Putinova režima.
“Nakon što su me odabrali da predstavljam Austriju na Venecijanskom bijenalu, pozvala sam Oksanu da surađujemo. Ona je inače balerina i nastupala je po cijelom svijetu, a imala je i svoju baletnu školu koju je nakon početka ruske invazije bila prisiljena zatvoriti. Obje smo znale za taj kod, samo što je ona o njemu slušala priče svojih roditelja jer je onda dosta mlađa od mene. Odabrale smo neke scene iz baleta, okupile grupu mladih balerina iz različitih država, unajmile baletni studio i zatim dva tjedna imale probe, a ja sam pritom to sve snimala i onda kasnije sve to montirala. Sam rad zove se ‘Proba za Labuđe jezero’ upravo zato što je to proba za taj trenutak, mi smo spremne za taj trenutak. Kada svrgnu Putina ili kada Putin umre, spremne smo odmah zaplesati. Bila je to jako velika količina materijala i sve to bilo je prikazano u Veneciji, a Oksana je čak dolazila i nastupala tamo uživo pa je publika i to mogla vidjeti”, kaže nam umjetnica.
O ovom umjetničkom projektu razgovarali smo i s Oksanom Serheievom, ukrajinskom balerinom koja također sada živi u Austriji.
“Anna i ja upoznale smo se dok sam sa svojom djecom i obitelji bježala od rata, ona je bila prva osoba u inozemstvu koja nam je pomogla. Zatim sam saznala da je ona umjetnica, a ona je saznala da i ja radim u sferi umjetnosti, odnosno da sam radila kao balerina u Opernom kazalištu u Odesi i da sam imala svoju baletnu školu. Iako je iz Rusije, ona je izrazito protiv tog režima, to je pokazivala još davno dok je bježala iz Sovjetskog Saveza i sada potpuno podržava Ukrajinu i Ukrajince. To nas je zbližilo i kada su je pozvali na Venecijanski bijenale, došle smo na ideju da taj rad predstavimo kao pripremu za dan X, dan kada će se u Rusiji dogoditi neki prevrat, a upravo to i čekamo. Bilo mi je jako drago raditi s njom i na taj rad gledam kao na rad dviju osoba koje, bez obzira na to odakle potječu, imaju zajedničku ideju, žele zaustaviti to što se sada događa u Ukrajini. ‘Labuđe jezero’ bilo mi je drago plesati i zato što je ono uvijek bilo prisutno na repertoaru našeg kazališta. Sada su u Ukrajini zabranjeni svi ruski baleti, ali ovdje je bit u tome da pokažemo naše iščekivanje toga dana kada će sve završiti i kada ćemo u Ukrajini napokon moći mirno živjeti, kada ćemo se svi moći vratiti u Ukrajinu jer stvarno volimo našu državu i to je ono što svi čekamo”, kaže nam Oksana Serheieva.
Ruska disidentska umjetnica Anna Jermolaewa
Dok je živjela u Sovjetskom Savezu, Anna se još kao tinejdžerica pridružila Demokratskoj uniji, prvoj opozicijskoj stranci u državi koja je osnovana 1988. godine, a već 1989. godine imala je otprilike 2000 članova, uključujući različite umjetnike, disidente i protivnike režima. Organizirali su različite akcije i prosvjede te se zalagali prvenstveno za uvođenje višestranačja i ukidanje totalitarizma.
“Te 1989. godine još sam živjela u Lenjingradu i pridružila sam se jednom pokretu otpora koji je kasnije prerastao u Demokratsku uniju, prvu opozicijsku stranku u SSSR-u. Bili smo protiv jednostranačkog sustava, cilj nam je bila likvidacija totalitarizma, organizirali smo prosvjede u Lenjingradu i u drugim regijama, putovali smo i u Litvu te smo i tamo prosvjedovali. Nekoliko kolega i ja također smo osnovali novi samizdatski časopis koji je bio organ te stranke i koji smo izdavali u našim stanovima u Lenjingradu. Skupljali smo materijal i tiskali ga u pedesetak primjeraka, a izlazio je svaku subotu”, govori nam Anna.
Nažalost, s obzirom na to da je bila riječ o stranci koja se protivila tadašnjoj sovjetskoj vlasti, vrlo brzo našli su se pod udarom KGB-a koji je, unatoč tome što je tada već započeo period perestrojke, još uvijek bio izuzetno snažan. Tako su započela hapšenja i istrage svih članova stranke, a čitav taj slučaj zabilježen je kao “Slučaj broj 64”, posljednji slučaj u Sovjetskom Savezu uvršten u kategoriju “Antisovjetska agitacija i propaganda”.
“Nakon nekog vremena provalili su nam u stan u kojem smo se sastajali, njih 12 pretraživalo je stan od 30 kvadrata. Zaplijenili su nam skoro sve što smo imali, sve materijale, čak i moje umjetničke radove. Nakon toga počeli su istraživati sve naše kolege iz stranke i sve to ubrzo se pretvorilo u legendarni ‘Slučaj broj 64’, u sklopu kojega su ispitivali više od 300 ljudi. O tom se slučaju može pročitati u različitim povijesnim knjigama i udžbenicima jer je to bio posljednji slučaj Sovjetskog Saveza u kojem se nekoga optuživalo za antisovjetsku agitaciju i propagandu. Ispitivao nas je KGB, ispitivali su moje učitelje, moje roditelje. Tada sam još bila maloljetna, a oni su nad svima oko nas nastojali vršiti pritisak iako su moji roditelji bili obični građani. Na kraju je postalo jasno da će nas prije ili kasnije uhititi. Moje su roditelje čak pokušavali nagovoriti da potpišu dokument o tome kako ja nisam normalna i kako me treba pospremiti u ludnicu, što je bila još gora varijanta od zatvora, tamo su još uvijek koristili elektrošokove, to je psihički uništavalo ljude.”
Shvativši da nema drugog izbora, Anna je zajedno sa svojim suprugom odlučila pobjeći i napustiti SSSR te ju je njezin izbjeglički put najprije odveo u Ukrajinu, zatim u Poljsku te naposljetku u Austriju, u koju je, kako nam je ispričala, došla potpuno slučajno.
“Moj muž bio je iz Ukrajine i imali smo neke dobre kontakte u Lavovu tako da smo najprije otišli tamo, a onda smo stupili u kontakt s određenim udrugama iz Poljske te smo pobjegli preko granice. Još uvijek mi je nevjerojatno da smo to uopće uspjeli. Jedna žena iz Poljske tada nam je stvarno puno pobjegla i stvarno nas je spasila, zahvaljujući njoj uspjeli smo doći do Austrije. Kupila je tri karte za jedan od prvih autobusa na kojima se odlazilo u kupovinu u Austriju i mi smo se na njega ukrcali. Tako da sam se u Austriji zapravo našla slučajno, bila je to zemlja o kojoj tada nisam znala gotovo ništa”, ispričala nam je.
Više od 30 godina nakon Annina bijega iz SSSR-a, izbjeglička sudbina zadesila je i Oksanu koja je zbog ruske agresije bila prisiljena napustiti svoju rodnu Odesu i s djecom potražiti utočište u inozemstvu.
“Živimo u Austriji još od početka rata, ovdje trenutno držim satove plesa u jednoj sportskoj školi i bavim se svojom djecom. Svima nam, naravno, jako nedostaje Ukrajina. Nastojali smo se vraćati kada god smo mogli, barem na nekoliko dana, no kada smo posljednji put bili u posjetu mojim roditeljima u Odesi, bili smo tamo svega dva dana, ali to su bile dvije užasne noći pune jako glasnih eksplozija te su se moja djeca uplašila i zamolila me da se što prije vratimo. I sada se silno želimo vratiti u Ukrajinu, ali zbog sigurnosti djece ostajemo tu gdje jesmo”, kaže nam balerina.
Progoni, represije i vrijeme provedeno u izbjeglištvu tijekom godina uvelike su oblikovali Annin odnos prema umjetnosti koja za nju, kako nam je ispričala, oduvijek predstavlja oblik djelovanja na društvo. Osim toga, još uvijek javno istupa protiv ruske invazije na Ukrajinu i protiv Putinova totalitarnog režima, a također kontinuirano pomaže ukrajinskim izbjeglicama u Austriji. Na pitanje što je za nju najvažnije u umjetnosti, odgovara nam:
“U meni postoji svojevrsna nada da umjetnost može djelovati na društvo, da može nešto promijeniti na političkom ili socijalnom planu. Ponekad se čini kao da umjetnici ne mogu previše utjecati na ljude oko sebe, no smatram da je ponekad to stvarno moguće, postoji puno uspješnih primjera i uvijek se nadam da ću i ja svojim stvaralaštvom moći nekako utjecati na društvo. Prije sam se, pogotovo u mladosti, u svojim radovima puno izraženije bavila politikom, a sada se s njome isprepliću i razni drugi elementi, no cilj se nije promijenio.”
Na njezin se odgovor nadovezala i Oksana:
“Mislim da umjetnost danas ima izuzetno veliku važnost jer ljudi slušaju umjetnike koji im se iz ovog ili onog razloga sviđaju i koje poštuju. Smatram kako čovjek upravo putem umjetnosti može izraziti neko svoje mišljenje koje onda može doprijeti do velikog broja ljudi. Jako puno umjetnika danas podržava Ukrajinu i jako sam sretna zbog toga jer njihove poruke onda čuju i drugi. To je nešto što nadahnjuje ljude, osobito u današnjem svijetu koji je izrazito okrutan. Umjetnost daje malo fantazije, daje nadu da postoji neko svjetlo u svemu. To sve ima dosta velik utjecaj na ljude i zato smatram da je umjetnost u bilo kakvim vremenima izuzetno važna.”
Iako su inspiraciju za svoju “Probu za Labuđe jezero” pronašle u nekim prošlim vremenima, njihov rad i danas je itekako aktualan, pogotovo kada se uzme u obzir sve što se događa u Ukrajini, ali i Rusiji, gdje svi iz dana u dan očekuju drastičnu promjenu na vlasti i završetak rata.
“Bilo mi je jako drago kada su nas pozvali da taj rad pokažemo u Zagrebu jer je to, nažalost, još uvijek aktualno, još uvijek čekamo da nastupi taj dan kada ćemo moći zaplesati kao labudovi”, rekla nam je Anna.
