I ranski pisac Hossein Sadjadi Ghaemmaghami Farahani od 1988., zbog neslaganja s vjerskopolitičkim režimom svoje zemlje, živi u progonstvu u Nizozemskoj. Pseudonim Khader Abdolah odabrao je ne kako bi se sakrio, nego kako bi njime odao počast dvojici pogubljenih prijatelja. Žrtvom režima umalo je, kao 16-godišnjakinja, postala jedna od njegovih mlađih sestara, čiji je prijestup, uz iscrtavanje zidova političkim porukama, bilo skrivanje bratova, antirežimskim porukama natopljenog, rukopisa pod krevetom. Od najgore kazne spašena je pukom srećom ili mušičavošću nekog moćnika i brat je nije vidio otkako je, obavijen tamom, preko susjednih krovova pobjegao u slobodu, a ona sprovedena na dugogodišnju zatvorsku kaznu. Zbog nemogućnosti povratka u domovinu, i roditelje je posljednji put vidio prije 15 godina. Otac je u međuvremenu preminuo, a majka, načeta starošću i demencijom, više ne bi mogla podnijeti tako dalek put i obitelj se ponovno okuplja u Dubaiju, umjetnom sjecištu kultura, Disneylandu za odrasle, čije šljašteće panorame gledatelja ispunjavaju prikrivenom jezom.
Mjesto uzgojene tradicije za umjetne obiteljske susrete - život u luksuznom apartmanu Abdolahovom je pripovjedaču i njegovoj supruzi stran koliko i majci mu i sestri, no stara žena, jer u Dubaiju svatko može biti baš ondje gdje želi, s deluzivnom se lakoćom kreće između svjetova uvjerena čas da je u sinovljevu nizozemskom domu, a čas na putu za najsvetiju Meku. Stoga, kako bi ga prilagodio majci, sin/pripovjedač/autor putovanje organizira na trima razinama fikcije; laži, izmišljotini i fantaziji, a čitatelj uhvaćen u njegovu mrežu polako shvaća da ni piščev život nije drugo nego pažljivo osmišljena i fino oblikovana, no ipak fikcija za svladavanje bremenite stvarnosti. Plutajući na providnoj granici magijskog i realizma, Abdolah se prisjeća i svih razdoblja vlastitog života, djetinjstva u kojem, zbog gluhonijemog oca čiju je ulogu u majčinim očima preuzeo, nije stigao biti djetetom, odrastanja u odbojnim mu uvjetima i života bez toliko nedostajuće domovine. Progonjen životom kakav nikad nije imao, zatečen na mjestu koje ne spaja kulture, nego njihove veze dokida, Abdolah sapet užetom krivnje i još gorim, porobljujućim osjećajem neostvarive čežnje ispisuje fikciju vlastitog života, često plovi vodama onostranog, čarobnog, ponekad neizrecivog.
Možda su baš zato naslovi poglavlja ovog opsegom nevelikog romana, kao i okvir cijele priče, naizgled vrlo banalni i usmjereni ka golom praćenju svakodnevice nakratko ponovno okupljene obitelji. No samo naizgled. Jer, podcrtava autor, u čarobnoj zemlji opsjena rastanak postaje sastankom, ukrajinske plesačice umjetnicama trbušnog plesa, a odavno iskidane veze četvero pojedinaca obiteljski susret. Ali na tu opsjenu pristajemo i u njoj rado živimo, autor kao da govori dok poput duha iz perzijske pripovijetke traži novi put za magijsko svladavanje stvarnosti. Zato i ustraje na važnosti naslovnog motiva “Zavjese”. Iza nje se u djetinjstvu majka, za dana mučaljiva i tugaljiva žena, sakrivala i pretvarala u nekog drugog kako bi djecu othranila pričama. Zavjesu je mnogo puta navukao i pripovjedač kako bi pobjegao od sebe ili drugih i nakratko proživio iluziju života. Zavjesa se, naposljetku, spušta i nad majčin lik pa ona, i ne htijući, postaje netko drugi, netko posve izvan vlastite kontrole. A autor time dokazuje ono što i jest osnovna poruka ovoga romana - one psihološke, obrambene ili opsjenarske, nevidljive zavjese mnogo su bolje oružje izolacije čak i od svojih teških, željeznih parnjaka.
