Najčuvenije dvije sekunde dokumentarca iz 1970. "Gimme Shelter" prikazuju stvarno ubojstvo: Pripadnik Hell' Angelsa Alan Passaro izbo je 18-godišnjeg Mereditha Huntera koji je bio u publici pred binom Rolling Stonesa na besplatnom koncertu. Debakl Altamonta, gdje je ubojstvo Huntera bio samo najgori od mnogih bajkerskih nasilnih incidenata tog dana 1969., dugo se smatrao kao tamna strana koncerta koji je održan u Woodstocku nekoliko mjeseci ranije.
Altamont je bio trenutak u povijesti u kojem se idealizam supkulture 60-ih sudario s mračnom prirodom čovjeka. Bio je to događaj koji se do te mjere poklopio s ikonografijom Rolling Stonesa kao "loših dečki" da su autori filma Albert i David Maysles, te Charlotte Zwerin, kada su kombinirali sate sirovog snimljenog materijala, isprva imali problema uopće uočiti gdje je taj trenutak sa snimkom ubojstva.
Bili su uvjereni, kao i svi drugi, da se to dogodilo dok su Stonesi svirali "Sympathy for the devil", pjesmu u kojoj Jagger pjeva o Sotoni u prvom licu. Hunter je zapravo izboden dok su Rolling Stonesi izvodili "Under my thumb". Kada sam film gledao iznova, a nakon čitanja knjige Saula Austerlitza "Just a Shot Away: Peace, Love, and Tragedy with the Rolling Stones at Altamont", uočio sam jedan isječak. Prije nego što je bend nastupio, filmaši su snimili pripadnike osoblja kako sklanjaju ženu s prazne bine.
"Želim vidjeti Micka Jaggera!", tulila je poput 2-godišnjaka u tantrumu dok ga odvlače iz trgovine sa slatkišima. "Ne! Ne! Ne!" U jednoj ranijoj sceni, dok bend izlazi iz helikoptera koji ih je dovezao 6. prosinca do altamontske trkaće staze u Sjevernoj Kaliforniji, jedan obožavatelj, muškarac, dojurio je do Jaggera i ničim izazvan ga je udario.
Ovo dvoje ljudi tijekom cijelog filma imaju svoje odgovarajuće verzije; lica bez imena koja zabljesnu preko ekrana – ljutiti, ekstatični, u plaču ili naprosto vrlo, vrlo fokusirani, ali svaki put na neki način gladni, oličenje žudnje dok se bore prići Stonesima koliko mogu bliže, posebno Jagger. Skoro 50 godina poslije Altamonta, djeca cvijeća pretvorila su se u sjedokose seniore, a i Rolling Stonesi ostarjeli su s njima, bez prevelike sličnosti s apokaliptičnom prijetnjom koju su nekoć utjelovljivali.
Unazad gledano, glupa i zbrkana tragedija kojom je okončan Hunterov život, bila je grozna, a opet sada se vidi sva bezbrižnost i naivnost koja ju je omogućila i kako se to sve moglo spriječiti. A ta lica, ona su sada najgroznija stvar na ekranu. Altamont se na jug preselio iz očitog razloga. Stonesi su završavali svoju prvu američku turneju u dvije godine, promovirajući svoj skori album "Let it bleed". Supkultura koja je doživjela vrhunac na Woodstocku unatoč bezbrojnim manjkavostima u planiranju i infrastrukturi, željela je to iskusiti još jednom.
Besplatan koncert na Zapadnoj obali, mjestu rođenja hipi pokreta, činilo se odličnom idejom. Predstavnici Rolling Stonesa prihvatili su savjet glazbenika s psihodelične scene San Francisca, posebno iz Grateful Deada, te su angažirali Hells Angels za osiguranje bine i držanje previše ostrašćenih obožavatelja na drogama na udaljenosti kako ne bi remetili koncert. U zamjenu su Hells Angelsi dobili 500 dolara u pivu. Ako vam to zvuči šašavo, trebate znati da su Angelsi imali dobre odnose s Grateful Deadom koji su ih koristili pri svojim besplatnim koncertima u Golden Gate Parku.
A i Rolling Stonesi su ranije te godine u Hyde Parku angažirali tamošnju skupinu istog naziva, Hells Angels, kako bi im osiguravali besplatan koncert, te je sve prošlo glatko. Mjesto održavanja koncerta u Kaliforniji mijenjalo se nekoliko puta iz različitih razloga, sve dok Altamont nisu dogovorili manje od 48 sati prije početka koncerta. Dobar dio Gimme Sheltera bavi se Melvinom Bellyjem, odvjetnikom slavnih iz San Francisca koji pokušava sve dogovoriti.
Za tu priliku sve oko oronule trkaće staze 90 kilometara istočno od San Francisca bilo je nedovoljno; od nedostatka zahoda, medicinske opreme, trgovaca s koncesijom, pa do same konfiguracije terena. 300.000 ljudi trebalo se natrpati u lokaciju poput nekakve zdjele sa sićušnom binom u sredini. Parkirnih mjesta bilo je malo, javnog transporta nije bilo. Nitko nije bio baš siguran tko tu zapovijeda. Menadžer Stonesa je trebao uraditi posao s onim što Austerlitz naziva "kosturom posade sastavljenim od članova tehničara Stonesa, članova sindikata i neplaćenih volontera".
Cijelu stvar je trebalo odgoditi ili otkazati, ali je isti takav tip slučajnih priprema savršeno funkcionirao na Woodstocku. Svi su htjeli vjerovati da će prevladati stanje uspavanog anarhizma. Austerlitz je napisao: "Zvijezde su računale da će publika popuniti sve praznine u pripremama svojim entuzijazmom i dobrohotnošću." Fanovi su to isto očekivali od sebe. Nisu oni bili ni prva posljednja generacija koja je sebe smatrala jedinstveno staloženom za premostiti pogreške svojih predaka.
Okupljanja poput Woodstocka bila su više od pukih koncerata. Ona su bila zamišljena, piše Austerlitz, kako bi izrazila supkulturnu "duboku vjeru u jednu stvar iznad svih: jedan u drugoga". Ta oholost pokazala se najfatalnijom u pogledu Hells Angelsa. Hipiji su voljeli vjerovati da ih njihov zajednički status izbjeglica iz "uređenog" društva čini njihovim prirodnim saveznicima. Hells Angels tada još nisu bili tako duboko uključeni u trgovinu drogom kao što će postati u 70-ima i svojim piratskim šepurenjem samo su ohrabrivali takvu iluziju.
Ali, kako navodi Austerlitz, bajkeri su bili prethodnica gnjevnih masa bijele radničke klase koja će podupirati Nixona, Reagana i na kraju Trumpa. Mnogi su bili veterani koji su ispoljavali kruti patriotizam, pa su tako već 1965. napadali i batinali antiratne prosvjednike u Berkeleyju u Kaliforniji. Oni su slijedili nasilni kodeks časti koji su miješali s muškošću i imali su malo doticaja s retorikom mira i ljubavi i androginog sjaja hipijevštine.
Bili su, usto, i rasisti, posebno ogranak u San Franciscu čiji se vođa prošetavao kroz hipijevsku četvrt Haight-Ashbury s bedžom Hueyja Newtona, suosnivača Crnih pantera, u koji je urezivao po jednu liniju za svakog crnca kojega bi napao. Pripadnici ogranka iz San Francisca napali su trojicu crnaca samo zato što su se našli ispred njihovog kluba i pitali: "Što ima unutra?" Hunter jest bio crnac, ali su Angelsi, kako je raspoloženje odlazilo prema sve goremu, sve češće u Altamontu napadali i bijelce. Hunter je bio jedini na koncertu koji je ubijen, ali je i jedini koji je pritom povukao pištolj.
Nastavak na sljedećoj stranici...
