"U umjetničkom smislu naše postojanje ostvaruje se kroz publiku. Smatram da kazalište ima dvije funkcije: može ti otvoriti nešto novo ili ti može pomoći da znaš da nisi sam. Sve ostalo su neke misaone konstrukcije", govori mi Jelena Hadži-Manev, dok sjedimo u ugodnom okruženju terase tipičnog trešnjevačkog kafića uz zvučnu kulisu tipičnog ljetnog pljuska. Ta glumica, redateljica, producentica, pedagoginja i dramatičarka - rođena Zagrepčanka - nije međutim tipična hrvatska dramska umjetnica. Danas 40-godišnja Hadži-Manev iza sebe ima tridesetak glumačkih rola u kazališnim, televizijskim, filmskim i radijskim projektima. Producirala je, režirala i autorski potpisala niz kazališnih predstava, za koje je dobila nekolicinu strukovnih nagrada i priznanja. Odmah po podizanju diplome na zagrebačkoj dramskoj akademiji 2006. godine bila je među troje suosnivača Ludens teatra, a sva iskustva stečena u tom koprivničkom kazalištu skupila je na jednu veliku hrpu kako bi 2015. osnovala Tragače, vlastitu nezavisnu kazališnu družinu u kojoj radi - gotovo sve.
Kazalište sa sjedištem na zagrebačkoj Trešnjevci dosad je produciralo četiri uspješna komada, a na jesen nas očekuje premijera nove predstave "Dnevnik supermame". Prije svega, zanimalo me što je Jelenu motiviralo da pokrene vlastito nezavisno kazalište? Nije li - kao velika većina njezinih kolegica - mogla ostati "samo" glumica? Kaže da je uvijek više voljela biti odgovorna da sama nađe posao, radije nego da ga "moljaka". "Ovako imam osjećaj da imam svoju sudbinu u svojim rukama. Sama sam odgovorna za to jesam li dobro napisala natječaj, jesam li napisala dobar tekst", rekla je Hadži-Manev.
Nakon čitavog desetljeća djelovanja u Ludens teatru, Tragači su za nju bili novi umjetnički početak. "Nastali su kao neka mala 'off' priča, s malim budžetom", govori. Prva predstava njezine nove družine, "Majstor Jura - priča o jednoj djevojci" - realizirana u koprodukciji s Centrom mladih Ribnjak - stvarana je tijekom devet mjeseci, velikim dijelom kroz istraživanja i improvizacije, a Tragači su veću pozornost javnosti i struke privukli tek svojom drugom predstavom "Nora - trenutak pobune". "Tada se u stvari prvi puta čulo za Tragače. Uzela sam Ibsena i njegovu Noru kao predložak koji sam smjestila u kontekst stvaranja kazališne predstave, tako da imate paralelno praćenje rada na predstavi, igranje nekih Ibsenovih scena, s povremenim komičnim zaokretima i završnom scenom iz Ibsenove 'Nore' na kraju", kaže Hadži-Manev. Predstava je igrala na nizu festivala i osvojila nekoliko nagrada. "Tu sam se počela osjećati kao nekakav autor koji možda može nešto i napisati. Taj tekst je bio nominiran i za Nagradu hrvatskog glumišta, što je sjajno za jednu glumicu", govori.
Njezina predstojeća produkcija "Dnevnik supermame" počela je nastajati tijekom pandemije koronavirusa - i zbog nje. Kao i čitava neovisna scena, i Jelenini Tragači su se u vrijeme korone našli pred egzistencijalnom prijetnjom. "Nismo imali priliku raditi, a što je još gore, imala sam osjećaj da kazalište više nikome nije važno." Hadži-Manev se pitala kako bi se u tim okolnostima kazalište moglo napraviti osobnijim za gledatelja, kako bi se mogao "otvoriti prostor komunikacije u kojemu bi publika mogla utkati sebe u predstavu, a da se pritom ne osjeća izloženo".
Budući da je Ministarstvo kulture poticalo okretanje digitalnim sadržajima, Hadži-Manev - koja je i sama majka dvogodišnje djevojčice - preko Zooma je pokrenula "nedjeljne kavice s publikom" na kojima su joj se javljale žene sa svojim majčinskim pričama i iskustvima. Upravo je iz tih razgovora nastala nova predstava. "Dugo sam se dvoumila oko naslova. Kako sam dosta kasno postala mama - imala sam skoro 40 godina - komad se trebao zvati 'Dnevnik starije mame'." No, dok je slušala priče žena, shvatila je da uopće nije važno jesu li mame starije ili mlađe, već je bitno sve ono što ih povezuje, a to je da pokušavaju biti uspješne u svom poslu, i istodobno biti i dobre majke i privatno ispunjene. "Sve se mi u stvari trudimo biti te nekakve supermame, tako da je predstava dobila novi naslov."
Riječ je o monodrami u kojoj će Hadži-Manev - objedinjujući iskustva žena s kojima je razgovarala tijekom rada na predstavi - iznijeti priču jedne žene od trenutka kad sazna da je trudna, do trenutka u kojemu dijete navršava tri godine. "Dogodi ti se da imaš ideju o predstavi, imaš neke punktove koje ti je bitno komunicirati, a između imaš prazninu. I onda ti dođe neka žena i ispriča ti svoje iskustvo koje savršeno sjedne u tu prazninu, tako da se predstava posložila kao dječja slagalica. To mi je kao umjetnici bilo veliko otkriće". Ali tu ne bi trebao biti kraj: ideja je da se predstava dalje razvija, da nakon izvedbe publika može ostati u razgovoru s autoricom. "Ako se pojave neke nove zanimljive majčinske priče, i te će priče u budućnosti ulaziti u tekst predstave", kaže Hadži-Manev.
"Dnevnik supermame" radi se u koprodukciji s Društveno-kulturnim centrom "Šesnaestica" na Trešnjevci, gdje će se predstava i igrati. Hadži-Manev naglašava da joj upravo stanovništvo te zagrebačke četvrti predstavlja ciljanu publiku. "U Zagrebu mi je cilj aktivirati prvenstveno stanovnike Trešnjevke. Voljeli bismo u narednim godinama koristiti prostore koji nisu nužno kazališni ... našla sam neka mjesta po Trešnjevci gdje bih voljela raditi 'site specific' predstave. Ideja je da postanemo nekakav kulturni akter koji sudjeluje u životu zajednice i otvara prostor komunikacije s publikom."
Po uzoru na proces nastanka "Dnevnika supermame" - koji ju je "totalno umjetnički ispunio" - Hadži-Manev je upravo na Facebooku pokrenula grupu pod nazivom "Danas sam..." u kojoj svatko može iznijeti svoju priču. Time se čitava zamisao podigla na jednu višu razinu, te je stvorena široka platforma koja bi mogla poslužiti kao novi umjetnički poligon. "Ideja je krenula iz toga da publika s Tragačima podijeli neko iskustvo ili osjećaj koji se može upisati u tekst predstave. Dugoročno, ova platforma za kontakt s publikom možda nadraste i same Tragače", govori Hadži-Manev.
Sve to zvuči vrlo optimistično, a mene zanima kako bi Jelena ocijenila potporu državnih odnosno lokalnih vlasti nezavisnoj sceni. Brine li se društvo uopće za svoja nezavisna kazališta? "Općenito govoreći, zadovoljna sam kako su se Tragači unutar samo nekoliko godina pozicionirali na natječajima. Možemo računati s nekakvom stabilnom potporom." Razočarana je međutim kad se ta potpora usporedi sa sredstvima koja dobivaju institucionalna kazališta. "Gledala sam koji su programi nezavisnih kazališta ove godine odbijeni od ministarstva, a kad sam pogledala koji su programi javnih kazališta odbijeni - nije odbijen niti jedan! Ne vidim koji bi bio problem da javna kazališta naprave tri umjesto četiri premijerna naslova godišnje, i da se tih puno stotina tisuća kuna iz jednog jedinog premijernog naslova prelije na neovisnu scenu kojoj bi to bio spas", kaže.
O patnjama hrvatskih umjetnika na neovisnoj sceni napisane su tisuće stranica. Pitam Jelenu je li bilo trenutaka kad je htjela od svega odustati? "Bilo je na tisuće takvih trenutaka. To je normalno za život umjetnika s nezavisne scene", govori. No, njoj je važno i da se kao umjetnica može dalje razvijati, što joj položaj umjetničke voditeljice neovisnog teatra savršeno omogućuje. "Ne želim zvučati pretenciozno, ali u jednom trenutku sam dosegnula neki limit. Na nezavisnoj sceni nitko mi neće doći i reći da igram Shakespearea. S druge strane, biti i redatalj i pisati otvara mi nove mogućnosti da se razvijam. Na kraju krajeva, mogu sama sebi napisati neku ulogu koju inače možda ne bih nikada mogla odigrati, poput ove Ibsenove Nore (smijeh)."
Na pitanje bi li ipak prihvatila poziv u neko ugledno institucionalno kazalište, odgovara da nije sasvim sigurna. "Ne znam, lako je reći 'meni je super ovako'. Ali da me netko pozove na sigurnu plaću, za koju znaš da možeš na nju računati do penzije, ne mislim da bih se usudila reći 'ne'. Ne mislim da bih se usudila iz odgovornosti prema svom mužu i prema svom djetetu."
Premda se ne smatra dramatičarkom u užem smislu, Hadži-Manev je napisala niz hvaljenih dramskih tekstova. Pitam je ima li neke uzore među hrvatskim autorima? "Jako volim Tenu Štivičić i Ivora Martinića, ali ne mogu reći da su mi oni uzori jer sebe ne doživljavam primarno kao pisca." Pojašnjava da kod nje svaka ideja za predstavu "sazrijeva godinu ili dvije, a možda i duže". "Svi ti pisci, poznati dramatičari, oni sjednu i pišu. A ja uvijek idem iz glumačke perspektive, čujem neke rečenice kako bih ih sama izgovorila, smišljam situacije kao da sam ja na sceni", govori. "Trudim se da moje priče ne budu ni visoki art, ni nešto jako pretenciozno, ni nešto jako docirajuće, nego da budu prisne i bliske. I da komuniciraju."
Također je i režirala niz predstava, ali ne osjeća se ni kao redateljica. Napominje da voli raditi s ljudima, da je vodila niz glumačkih radionica i da je spremala kandidate za prijemni ispit na akademiji. "Ali iskreno ću vam reći: počela sam režirati jer nisam imala novaca za redatelja." Naglašava da se smatra nedovoljno obrazovanom da kao redateljica ponudi nešto spektakularno. "Režija me toliko ne zanima, i jako sam sretna kad mogu platiti redatelja (smijeh)." Kako onda objašnjava strukovna priznanja koja je dobila njezina predstava "Nora - trenutak pobune"? "Nakon toga sam osjetila neko samopouzdanje, pomislila sam da tu ipak ima nešto. Međutim, imam dovoljno kazališnih koraka u nogama da mogu suvislo posložiti predstavu, ali u smislu da ću razvijati neku svoju veliku redateljsku poetiku tipa Oliver Frljić, ne mislim da sam ja ta osoba", skromno zaključuje. A kako bi sebe opisala kao redateljicu? "Volim kad su stvari na sceni čiste, kad dijalog ima neki svoj tempo. Ne volim kad se to zaprlja. Znate, glumci si uzmu dosta slobode i do dvadesete izvedbe predstava postane nešto sasvim drugo. Jedan kolega redatelj rekao mi je da ne gleda svoje predstave poslije prve izvedbe jer se samo živcira", govori Hadži-Manev. Naglašava da je jedna od osnovnih ideja Tragača da budu kazališna trupa koja zajednički stvara predstavu. "Ne mislim da sam diktator - ponekad sam i prelabava, kao, sve ćemo se dogovoriti - ali ima nekih stvari do kojih jako držim u smislu čistoće kazališnog jezika i izričaja."
Kad pogleda unazad na svoju karijeru, da li bi nešto napravila drugačije? Da li joj je žao nekih prilika koje je možda propustila? "Kad smo bili na akademiji, svi su profesori govorili da ne smijemo snimati reklame, da ne smijemo snimati sapunice", kaže. Ona se tih naputaka strogo pridržavala, a danas nije sigurna da je to bila dobra odluka. "Stavila sam pred sebe puno nekakvih zabrana. Ne smiješ ovo, ne smiješ ono. A onda pogledaš glumce vani ... mislim, nismo mi Hollywood, ali kad pogledaš holivudske glumce, oni slave kad dođu do reklame. A ti ovdje imaš osjećaj kao da si se prodao za reklamu. Voljela bih da sam u tom smislu prije sazrela, voljela bih možda da sam imala nekoga tko mi je mogao dati neki dobar savjet", govori.
Za kraj je pitam gdje se vidi za deset godina? "Vidim se i dalje u Tragačima", odgovara. "U Tragačima koji rade tri predstave godišnje, a sve ih rade tu negdje na Trešnjevci. Vidim lokalnu zajednicu kao nogometne navijače koji jedva čekaju da napravimo novu predstavu. Da se ljudi dođu družiti oko predstave, da se osjećaju dijelom Tragača i da im je važno to kazalište koje postoji tu negdje u njihovom kvartu. Vidim se kao majku prekrasne 12-godišnjakinje. I kao sretnu osobu. Valjda. Nadam se."
