Kako se gradi po Hrvatskoj u ime Boga: Ovo su crkve koje su uspjele. I one koje nisu

Početkom godine potpisan je sporazum između Vlade RH, Kaptola i zagrebačkog gradonačelnika, kojim je riješen dugogodišnji upravni spor oko vlasništva nad zemljištem oko stadiona u Maksimiru: Crkva odustaje od zahtjeva za povratom svog zemljišta, a Grad Zagreb, tj. država zauzvrat joj poklanjaju deset lokacija za gradnju novih crkava, konkretno više od 40 tisuća četvornih metara! Te nove crkve trebale bi se izgraditi na različitim lokacijama, od Sv. Klare/Podbrežja i Botinca preko Jakuševca i Sopnice/Jelkovca do Trnjanske Savice, gdje su ne tako davno zagrebački aktivisti stopirali gradnju novog katoličkog hrama.

Dakle, tim sporazumom, potpisanim uoči superizborne godine, Vlada, Grad Zagreb i Kaptol su istrgovali gradnju stadiona u Maksimiru, a zauzvrat Zagrepčani više neće slaviti Boga na livadama, u školama ili atomskim skloništima, što je danas, navodno, često slučaj, nego u novim crkvama. I upravo nas je taj podatak ponukao da istražimo koliko je crkava izgrađeno u samostalnoj Hrvatskoj, kakve ideje zagovaraju naši arhitekti i je li doista naša vjerska arhitektura, kako se iz perspektive Crkve želi prikazati, u ozbiljnoj krizi.

Situacija je sljedeća: u prošlom stoljeću, od osamostaljenja države, u tzv. vjerskoj renesansi hrvatskih građana, u Hrvatskoj je izgrađeno 50-ak crkava različitih stilova i arhitektonskih poruka, naravno, i utrošenog novca, od monumentalnih, pretencioznih zdanja koje izgledaju kao žitni silosi preko modernističkih i postmodernističkih građevina do skromnih zdanja kojima nedostaje duhovna dimenzija. Od pozitivnih primjera svakako treba istaknuti sakralni kompleks s dominikanskim samostanom i župnom crkvom Blaženog Augustina Kažotića na Volovčici, koju je projektirao pokojni akademik Boris Magaš, autor splitskog stadiona Poljud te hotela Solaris u Šibeniku i Haludovo u Malinskoj, koji je nažalost propao. To Magaševo arhitektonsko i umjetničko djelo izgrađeno je 2005., nakon šest godina gradnje, na križanju Vukovarske i Ivanićgradske ulice na istoku Zagreba, a smješteno je na povišenom platou, u okružju stambenih zgrada iz vremena socijalističke izgradnje. Magaš je u tom projektu pokušao povezati slojevitost kršćanske tradicije i izraziti je suvremenim jezikom, a nije zazirao od ljepote i ugođaja koji bi trebao stvarati sakralni objekt što izostaje u mnogim drugim sakralnim građevinama. Premda su se vjernici na početku čudili novoj postmodernističkoj crkvi ekspresivne forme i transcendentalne prozračnosti, ona je na kraju postala, zbog svog intrigantnog arhitektonskog rješenja, jedan od prepoznatljivih znakova tog starog, uspavanog kvarta.

Sakralni kompleks s dominikanskim samostanom i župnom crkvom Blaženog Augustina Kažotića na Volovčici, koju je projektirao pokojni akademik Boris Magaš Davor Puklavec/PIXSELL

Drugi svijetli primjer odnosi se na zavjetnu crkvu Svete Mati slobode na Jarunu čuvenog zadarskog arhitekta Nikole Bašića, autora znamenitih Morskih orgulja i brojnih projekata, i sakralnih, kao što je crkva sv. Josipa u Ražinama. Ta crkva izazvala je svojevrsni skandal i prije nego što je izgrađena, a nakon završetka mnogi su bili nezadovoljni njezinim izgledom, pa čak i sam arhitekt. Naime, ideju o izgradnji crkve dali su u poslijeratnoj nacionalnoj euforiji domoljubni entuzijasti na čelu sa salezijancem don Petrom Šimićem, ali nisu dobili eksplicitnu podršku ni državnih ni crkvenih institucija. Zbog toga su sredinom devedesetih, bez ikakvog objašnjenja, na adrese iznenađenih Zagrepčana stizale uplatnice s molbom za financijsku pomoć u gradnji nove crkve na Jarunu. Kad je crkva konačno ipak izgrađena, taj se sakralni kompleks zbog manjka novca, kako je arhitekt jednom izjavio, izobličio u realizaciji. Pojasnio je da je cijela crkva izgrađena prema njegovu projektu, ali u materijalima i detaljima jako se odstupilo od originala. Primjerice, napravljene su mimo njegova znanja drvene umjesto aluminijskih fasada, koje su zatim obojene u metalik boju, okoliš je opločen betonskom galanterijom, a u pročelje je ugrađen - bankomat. Rezultat je relativno tradicionalna crkva s pomakom prema postmodernom načinu promišljanja prostora.

Zavjetna crkva Sveta Mati slobode na Jarunu čuvenog zadarskog arhitekta Nikole Bašića, autora znamenitih Morskih orgulja Davor Puklavec/PIXSELL

U gradnji crkava istaknuli su se i ugledni zagrebački arhitekti Vinko Penezić i Krešimir Rogina, koji su u Dugavama projektirali modernističku, elipsoidnu crkvu sv. Mateja. Taj nagrađivani dvojac poznat je po realizacijama dječjih vrtića, stambenih zgrada i obiteljskih kuća te atletskog stadiona i plivališta Mladost, a također je autor projekta "Tko se boji vuka još u digitalnoj eri", s kojim su predstavljali Hrvatsku na Venecijanskom bijenalu 2008. godine. Uz to, bave se i sakralnom arhitekturom: realizirali su nekoliko vjerskih objekata, među kojima se ističu, uz ovaj u Dugavama, i kompleks u Dubrovniku i na zagrebačkom Trnju. Crkva sv. Mateja podignuta je na glavnoj prometnici tog vizionarskog naselja, a u kamen temeljac, s desne strane od ulaznih vrata, ugrađen je kamen koji potječe iz zidova stradale župne crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u Pakracu. U projektu je naglašen volumen župnog stana, istaknula je arhitektica i sveučilišna profesorica Zorana Sokol Gojnik u knjizi "Sakralna arhitektura Zagreba u 20. stoljeću - Katoličke liturgijske građevine", a tek je u pozadini naznačen volumen crkve, dok se sa strane perivoja otvara perspektiva na crkvu i zvonik. Ispred crkve oblikovan je vanjski trg koji se jednim dijelom pretvara u amfiteatralnu pozornicu za liturgijska slavlja na otvorenom. Međutim, ta avangardno oblikovana crkva nije baš najbolje "sjela" stanovnicima Dugava. Zvonik podsjeća, govorilo se, na podnožje dizalice u škveru, a ovalna zgrada izgleda poput limenke Pepsija, kao da nije srasla s tim novozagrebačkim kvartom.

Projekt tandema Penezić/Rogina je i pastoralno središte s crkvom svete Terezije od Djeteta Isusa, izgrađeno 1999. u Miramarskoj ulici na Trnju, gdje su arhitekti, kako piše Ivo Maroević, "horizontalno razigrali cjelokupni sadržaj". Crkva se ne ističe svojim volumenom u prostoru, okrenuta je sjeveroistoku, prema NSK-a i Filozofskom fakultetu, a prema originalnom projektu, osmišljena je kao blago položeni amfiteatar natkriven nizom horizontalnih lebdećih ploha. No taj dio nikad nije realiziran. Crkva se stoga više čita, zaključuje Maroević, kao šatorasta nakupina kosih ploha, s naglaskom na zvoniku na kojemu dominira visoki, snažno dimenzionirani križ, nego kao akcent u prostoru.

Pokojni arhitekt i bivši sveučilišni profesor Arhitektonskog fakulteta Boris Koružnjak projektirao je čak pet sakralnih objekata, a među njima i crkvu Blagovijesti Navještenja Gospodinova na Vrbanima, koju je osmislio, pobijedivši na natječaju, sa suprugom Gordanom Domić. Ni on nije bio u potpunosti zadovoljan realizacijom crkve. Kako je Koružnjak rekao za života, crkva je generalno izvedena prema njegovu projektu, ali su i u ovom slučaju korišteni drugi materijali, vjerojatno zbog financijskih razloga, ali i zato što se istodobno željelo izvesti i župni dvor i crkvu. Pojasnio je da je projekt crkve bez njegova dopuštenja preinačio - bivši župnik! Koružnjak je na temelju svog velikog iskustva u gradnji sakralnih objekata tvrdio da kod gradnje sakralnih kompleksa na kraju nitko nije zadovoljan. Župnici su nezadovoljni zato što crkve ne izgledaju kao tipične, klasične crkve, a arhitekti komunikacijom s crkvenim dužnosnicima koji nemaju, kako je rekao, potrebnu razinu edukacije i znanja te ponekad zagovaraju stilove koji pripadaju prošlim vremenima i stilskim razdobljima, čak i romanici što je danas apsolutno neprimjenjivo. "Problem je u edukaciji", zaključio je Koružnjak.

To je ujedno bio i zaključak tribine "Kamo ide suvremena sakralna arhitektura u Hrvatskoj?", koja se održala još prije mnogo godina u Kažotićevoj dvorani dominikanskog samostana na Volovčici i na kojoj su, između ostalih, sudjelovali arhitekti Boris Magaš i Nikola Bašić. Tom prilikom je istaknut problem manjka edukacije kod obje strane: arhitektima manjka znanje o onom sakralnom, liturgijskom, svećenicima kompetencija za arhitekturu, a i jednima i drugima nedostaje volja za međusobnu komunikaciju i suradnju. S obzirom na to da je sakralna arhitektura ogledalo vremena i društva, naglašeno je da je u premošćivanju tih problema potreban interdisciplinaran pristup te da investitor gradnje mora pred arhitekta postaviti jasne zadatke i ciljeve, primjerice, da taj sakralni projekt pruži ljudima, osobito vjernicima, mogućnost pristupa transcendentalnom, odnosno susret s Bogom, ali i samim sobom.

Na isti problem upućuje i arhitektica Zorana Sokol Gojnik, koja je i sama radila na preuređenju crkve Majke Božje Lurdske u Zvonimirovoj ulici. Ističe da je drugi vatikanski koncil doveo do promjene koncepta, tj. paradigme u projektiranju sakralnih građevina, a to je otvorilo prostor slobode arhitektima te im omogućilo istraživanje novih formi i oblika. U toj novonastaloj situaciji ni Crkva niti arhitekti nisu se najbolje snašli: arhitekti nisu dovoljno obučeni, a uz to nisu se imali prilike susresti s projektiranjem sakralnih građevina, a s druge strane Crkva pokazuje nespremnost u pripremi programa. "To je rezultiralo ovim što imamo", zaključila je autorica knjige "Sakralna arhitektura Zagreba u 20. stoljeću - Katoličke liturgijske građevine".

U projektiranju sakralnih objekata okušao se i doajen zagrebačke i hrvatske arhitekture Marijan Turkulin, autor nebrojenih megaprojekata, između ostalih, poslovnih tornjeva HOTO i Chromos te hotela Sheraton. On je projektirao jedinstveni arhitektonski kompleks u Borovju koji se sastoji od nevelike postmodernističke crkve Rođenja Blažene Djevice Marije s krovom u obliku pravilne piramide, župnog dvora i popratnih sadržaja, dok se između nalazi unutarnje dvorište, u kojemu je podignut samostojeći zvonik. Bilo je i otpora gradnji nove crkve. Naime, kako bi se izgradila crkva Uzašašća Gospodnjega arhitektice Jagode Bodić u prekosavskoj Sloboštini, koju su arhitekti i urbanisti nazvali "naselje s dušom", posječene su četiri monumentalne topole na opći užas zaštitara prirode, a zatim je kompleks počeo rasti nevjerojatnom brzinom. Crkva se ipak "decentnim oblikovanjem nepretenciozno uklopila u okolni stambeni kontekst", ustvrdila je autorica knjige o sakralnoj arhitekturi Zagreba, no ipak ne dominira urbanističkim tkivom, nego sudjeluje u doživljaju slike naselja, čak i iz daljih vizura. Vjernici je opisuju kao oazu mira, lijepu, ugodnu i nepretencioznu modernu crkvu, kojom dominira vitraj Uzašašća Gospodnjega.

Od ostalih novoizgrađenih crkava u samostalnoj Hrvatskoj spomenimo još isusovačku Župnu crkvu Bezgrešnog Srca Marijina na Jordanovcu, koju je projektirao sa suprugom Vlastom akademik Ante Vulin, bivši dekan Arhitektonskog fakulteta i voditelj Studija dizajna te autor Knjižnice Filozofskog fakulteta i adaptacije Muzeja grada Zagreba. Cijeli kompleks se sastoji od novicijata i doma duhovnih vježbi, izgrađenih 1927. godine po projektu arhitekta Jurja Denzlera, zatim Filozofskog fakulteta Družbe Isusove te crkve sa župnim dvorom i pastoralnim centrom. Važno je reći da se u crkvi nalazi velebni mozaik od 200 četvornih metara, autora isusovačkog brata akademskog kipara Zdenka Vidovića. I arhitekt Ivan Antolić projektirao je nekoliko sakralnih objekata u Zagrebu i okolici, primjerice, crkvu sv. Jeronima u Maksimiru, Franjevačku crkvu u Dubravi, crkvu u Sesvetskim Selima, te kapelu u školskom centru MUP-a u Svetošimunskoj ulici. Crkva bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije i samostan franjevaca u Maksimiru prostiru se na čak 5250 četvornih metara, a kompleks je sagrađen 1995. godine. Zvonik crkve smješten je između dvaju monumentalnih volumena centralnog tlocrta, a važno je spomenuti da je raspelo u crkvi djelo Antuna Augustinčića, dok su vitraji i mozaik djelo Josipa Dinija Botterija.

Spomenimo još crkve Dobrog Pastira u Brestju u Sesvetama i Marije Majke u Trnovčici, koje su realizirane početkom devedesetih prema projektima Aleksandra Bašića. Tu su i crkva sv. Anđela u Savskom gaju arhitekta Stjepana Krajača, zatim sklop crkve sv. Nikole Biskupa i pastoralnog centra u Stenjevcu arhitekta Florijana Škunce te crkva sv. Leopolda Mandića u Dubravi ing. građevine Ratka Holjevca i Ante Maleša. U Remetincu je pak arhitekt Josip Horvat dizajnirao crkvu Blažene Djevice Marije Majke Božje, a u Voltinu naselju, na jakoj prometnici Drvinje, također tijekom devedesetih, izgrađena je crkva sv. Leopolda Mandića, koju se projektirale arhitektice Željka Ružić i Silvia Lah Kornhauser kao prepoznatljiv urbani i arhitektonski znak. Ne treba zaboraviti ni modernističku crkvu Bezgrešnog Začeća Blažene Djevice Marije na Malešnici autora Krešimira Tičića, koja svojim prepoznatljivim okruglim krovom odmah upada u oči. Također treba reći da na internetskim stranicama novoizgrađenih crkvi u većini slučajeva nema upisanog imena arhitekta. Jer Crkvi valjda nisu bitni.