Uslijedio je filozofski trenutak koji, valjda, ovisi o svakome posebno, o tome od kakvog smo materijala sazdani.
"Istina, borilačke vještine mogu se koristiti i na negativan, na loš način, ali ja ih u biti smatram nečim pozitivnim. Ljudima stalno objašnjavam da to što sam ja izvorno bio pacifist, da je to bilo samo u političkom smislu. Hoću reći, za rukovanje oružjem uopće nisam bio zainteresiran. Ali kad sam dosegnuo tu vrlo visoku razinu treninga i razumijevanja kalaripayattua, kad sam počeo učiti rukovati smrtonosnim oružjem, tek tad sam postao pacifist u pravom smislu riječi. Shvatio sam kakvu štetu mogu nekome nanijeti, a kroz to sam shvatio i koliku to odgovornost sa sobom nosi. Bilo je to na neki način predivno", rekao je i osmijehnuo se, možda i prvi put iz svoje smirene poze iz koje je sugovornika cijelo vrijeme motrio ravno u oči.
Pitali smo ga je li istina da svaki položaj tijela u plesu kathakali označava pojedini izraz, da se na taj način mogu slagati cijele rečenice, čak i interpukcijski znakovi, da je riječ o plesu poput znakovnog jezika. "U tom plesu postoji cijeli niz položaja ruku koji su uobičajeni u Indiji, koji se zovu mudra, i tako su stilizirani da budu prilagođeni plesu. Istina, oni označavaju prave riječi. Riječ je o stiliziranim ritualnim pokretima u hinduizmu i budizmu. Neki se izvode pomoću cijelog tijela, drugi pomoću ruku ili samo pomoću prstiju. U pravilu je svaki položaj povezan s nekim elementima duhovnog života", pričao je.
Na našu primjedbu da je zapravo nevjerojatno koliko različiti pokreti iz tog plesa, iz borilačkih vještina od Indije do Japana vrlo često podsjećaju jedni na druge. Pritom nismo mislili na koreografiranu navodnu lomljavu kostiju na YouTubeu. "Da, većina kalaripayattua na YouTubeu je totalno sranje. Kako su se kretale te vještine? To danas više nitko ne može znati sa sigurnošću, kojim točno putem iz Indije preko Kine do Japana. Ljudi koji tvrde da znaju kako su te tradicije kretale pričaju besmislice", tvrdi on.
Nerijetko, oni zapadnjaci koji u dotičnoj borilačkoj vještini ne nalaze puno toga fascinantnijeg od puke razine da je to "fora", tvrde čak i takve stvari da ona potječe iz 1200. godine prije Krista, da je riječ o "najstarijoj borilačkoj vještini na svijetu". "Primjerice, u Indiji neki tvrde da je kalaripayattu majka svih borilačkih vještina, što je glupost. Bodhidarma nema sumnje da je putovao u Kinu", kazao je, misleći na budističkog svećenika podrijetlom iz Indije koji je živio u 5. ili 6. stoljeću i za kojeg se vjeruje da je prenio chan budizam u Kinu.
Pritom je zanimljiva predaja po kojoj je upravo on bio onaj beskrajno smireni i miroljubivi, ali istodobno i opaki frajer koji je podučio prvim znanjima o fizičkom treningu redovnike u Šaolinskom hramu. S vremenom, u tom hramu, kraj današnjeg velegrada Zhengzhoua, razvio se šaolinski kung fu. Možda je to nekakav razlog zbog kojeg se u povijesnim crtežima Bodhidarmu prikazuje kao nemalo zlovoljnog tipa.
"Siguran sam da je on već tad imao određene vještine koje je podučavao, ali naravno da sjećanje na točno ono čime se bavio odavno više ne postoji. Ono što jest ostalo zapisano su najraniji zapisi o jogi, o vježbama koncentracije, fizičkog treninga, o sličnim stvarima. Ipak, japanske i kineske borilačke vještine vjerojatno doista potječu iz Indije. Primjerice, šaolin kung fu s udarcima koji su vrlo slični kalaripayattuu. Ali u to doista nitko ne može biti siguran", pričao nam je čovjek koji već skoro pola stoljeća intenzivno proučava borilačke vještine.
Jedna od vještina koje su ga fascinanirale je tai chi, također vrlo važan u njegovu radu s glumcima. Imajući u vidu raspoloženje na Zapadu danas, bez obzira na 90-e kao doba u kojem su ljudi kao nikad prije počeli istraživati čega sve ima, kakvih znanja, kakvih običaja, hrane, odjeće, glazbe, kulture na drugom kraju svijeta, palo nam je na pamet da mu, kad se on pojavio na Zapadu s takvim istočnjačkim idejama u svijetu glume, nije išlo baš glatko.
"Naravno, bilo je ispočetka mnogo skepticizma, kao, što ja sad tu pokušavam činiti tim svojim treningom?! Pa i danas neki ljudi koji su u vezi kazališta vrlo isključivi, koji smatraju da ono mora biti samo Stanislavski, realizam, karakteriziranje uloga i takve tvari, takvi imaju problema uočavati vrijednosti drugih praksi, recimo, Tadashija Suzukija iz Japana i drugih", kazao je.
"Ne mogu generalizirati, ali u Nizozemskoj, primjerice, ljudi su se pokazali kao jako otvoreni prema drukčijim treninzima. Negdje drugdje određene institucije, posebno one specijalizirane za trening glumaca, upravo su zloglasno konzervativne u zatvorenosti prema novim tehnikama. A zapravo je bitno jedino to da ljudi vide da to daje rezultate na bini, u predstavi. Moja kolegica Patricia Boyett bila je jedna od onih koje su vidjele rezultate, počeli smo surađivati, godinama mi je bila pomoćnica. Već tad je bila odlična glumica, ali je kroz ovo dobila još i više."
