Kultura
3929 prikaza

Kapitalizam informacija moju je generaciju doveo do apsurda

Sandra Šimunović/PIXSELL
Dramatičar, dramaturg, redatelj i hitmejker najmlađe generacije, Ivan Penović, povodom premijere svoje nove predstave ‘Znaš ti tko sam ja’, koja kreće od 6. ožujka u HNK Zagreb

Znate li tko su bila braća Stjepan i Primislav Zanović? Domaća historiografija, šteta, škrto otvara bokove na najzanimljivijim protagonistima. A braća Zanović, veli Hrvatska enciklopedija, podrijetlom su iz Budve, ali pozornica njihova raskalašenog života bila je cijela Europa zrelog 18. stoljeća. Zanovići su bili subverzivni tipovi pustolovna duha. 

Kolosalni prevaranti, kockari, obmanjivači, ulizice, lopovi: tako ih navode (rijetki) historijski dokumenti. I još: bezvjernici, krivotvoritelji, šarmantna gospoda zamjetnog literarnog dara. Počeli su karijeru u kartašnicama i mondenim lokalima dekadentne Venecije, dok ih mletačke vlasti nisu prognale upravo zbog naglašene dekadencije u ponašanju, zbog “pretjerivanja u raskoši, varanju u kartama i slobodoumlju”. 

Zanovići su navodni drugovi Casanove, navodni salonski prijatelji Rousseaua i Voltairea. Zagrebački knjižar i historiograf Mirko Breyer 1928. ističe braću Zanović kao one koji su se “ovjekovječili u skandaloznoj kronici i kriminalnim analima čitavog tada poznatog svijeta”, a bili su i “velikani masonerije u hrvatskim krajevima”. 

Biografija tih baroknih likova, koji su, dakle, obilježili povijest svakodnevice ovih prostora, izlazi na vidjelo zahvaljujući mladom dramatičaru, dramaturgu i kazališnom redatelju Ivanu Penoviću, koji u zagrebačkom HNK priprema premijeru predstave “Znaš ti tko sam ja” prema vlastitom tekstu. Naravno, teško da će bilo što iz biografije Zanovića “izaći na vidjelo”. 

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL
Enciklopedijske činjenice o nevjerojatnim Zanovićima Penović je upogonio u nešto zanimljivije: dodatnu travestiju naše i “naše” političke i kulturne povijesti. A suvremeni trenutak totalne revizije povijesti koju svjedočimo na ovim prostorima jako je stimulativan za svako fabuliranje. Čista igra, sve je dozvoljeno: laži s historiografskom licencom i penovi ćevski žanrovski bastard domaćih brzopoteznih, ali prepredenih, “povijesnih istina”.

Bit će to komorna, duhovita i brza predstava na maloj sceni HNK u kojoj igraju Livio Badurina, Lana Barić, Nina Violić, Silvio Vovk i Bernard Tomić. S redateljem Penovićem zato razgovaramo taman nakon probe na kojoj se bruse zadnje nijanse improvizacijskih glumačkih vinjeta. Djeluje fokusirano, gotovo strogo: redatelj posvećen zadatku. Nesklon velikoj gesti, nesklon detaljnom pripovijedanju, Penoviću osmijeh ipak izazove svaka digresivna, sporadična, ali humorna činjenica, bezvezni detalj suvremenoga konteksta: e tu bismo mogli rasplesti svaku fikciju. 

“Ma jednostavno je”, vedro će on. 

“Ne kažem ništa drugo što već drugi ne misle. Kad radim predstavu, nemam nikakav višak znanja. Ne, nego želim da se vidi koliko sam glup u tom neznanju kao i svi drugi. Ni po čemu nisam izniman”, kaže Penović i u dahu nastavlja o trenutnom zanovićevskom performativnom izazovu.

“Povijesna činjenica o braći Zanović, dalmatinskim avanturistima i književnicima, tek je tematsko uporište predstave”, počinje naš sugovornik. 

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL
“Preko mnogih pseudonima koje su braća Zanovići koristili, alterniranja svoje i tuđe povijesti u vlastitim spisima, oni nude uvid u to koliko je povijest zapravo krhka. Odnosno, kako je kolektivno sjećanje tek konstrukcija pobjednika koji su zaborav vremena pretvorili u vlastitu vječnost. Spojili smo to s patafizičkim apsurdom drame “Kralj Ubu” Alfreda Jarryja i dobili labilan teren povijesne ostavštine kojom trenutne ideologije opravdavaju i manipuliraju svoje postojanje”, kaže Penović. 

Predstava, dakle, kreće od nama nepoznatih i urnebesnih, ali stvarnih događaja iz života Zanovića, a potom skreće u apsurd spoja prepoznatljivih trenutaka suvremene kulture. U izvedbenom smislu, to znači miks stand-upa, dramske predstave i seminarskog izlaganja, što je trenutno najkomičniji pop žanr domaće političke i historiografske elite. Kao, kazališna revizija “revizije povijesti”? 

“Tako nekako”, odobrava Penović. “Pa kad sav taj bujni materijal provučete kroz pop kulturne  motive televizijskih formata, dobijete složen mehanizam koji je svima na prvu poznat, ali malo suspektan. Kao, mislim da znam o čemu je riječ, ali... Iznimno se veselim dinamici te igre koju stvaramo, ali je se istovremeno malo bojim, tko zna kamo može skliznuti ta građa. Ipak, čini mi se da sam uspio mišljenje o postavljenoj temi dovesti do rubnosti, kojoj općenito stremim u ovom poslu”, kaže redatelj, čije su predstave u domaćem kazališnom svijetu postale mjesto humornog oduška i alternative postojećem, uglavnom sporovoznom i predvidljivom repertoaru dramskoga kazališta. 

Sklonost ironiji, promjenjivom izvedbenom ritmu, nesklonost političkoj korektnosti, komika prepoznatljive svakodnevice: to publika cijeni kod Penovića i njegove (stalne) kazališne grupe koju čine Domagoj Janković, Matija Čigir, Karlo Mrkša, Bernard Tomić, Pavle Vrkljan i Filip Triplat. Penovićeva trupa sad igra uglavnom u malom prostoru novog zagrebačkoga kazališta Kunst Teatar, ali njihova predstava “Katalonac” iz ITD-a iz 2018. prva je koja se ovdje “odlično uhvatila”:  u Zagrebu je ona hajp. 

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL
Okvir te predstave je studentski stan, stanje beskonačnog (anti)partyja, u kojem je problem bijega stalno mjesto za svaku autoironiju. Prefiks “generacijskog pisma” je možda bezvezan, ali ovdje je stvar generacijski postavljena: može li se od toga uopće pobjeći?

“Ne mislim da se i od čega treba bježati. 

Jezik koji smo tražili u predstavi izrazio se preko improvizacijskog rada. Možda smo na taj način došli najbliže onome što smatramo generacijskim pitanjem ili generacijskim pismom. Naša generacija, ako takvo što uopće postoji, posve je raspršena. U interesima, planovima, ciljevima, pronalaženju vlastitog identiteta. Iscrpila nas je količina i dostupnost informacija. 

Od širine ponude odabrali smo biti izdvojeni. Ili se lažemo da smo bilo što odabrali? Količina opcija i uloga u koje ulazimo na vidjelo je iznijela tek prazninu: vraćamo joj se iznova i iznova. A iz takvog vala razmišljanja granični apsurd čini se logičnim sredstvom. Apsurd što nastaje iz enormne količine referenci, za koje nam nije jasno zašto ih vidimo. 

Apsurd što nastaje iz svijesti o tome koliko smo sposobni učiniti, ali se, jednostavno, ne možemo odlučiti ni za što. U tom se vrtimo”, objašnjava redatelj. Na konkretnom terenu predstave takav autorski spleen možda najbolje objašnjava scena u “Kataloncu” u kojoj se posjetitelj koji odluči napustiti predstavu “ispraća” puškom do izlaza. Publika na taj motiv “otkida”. Tu su očito pogodili neko osjetljivo opće mjesto mentaliteta i kodeksa domaćeg teatra? 

“Ma dajte”, veli Penović. 

“To im je najbolje? Da, puška kojom Bernard Tomić ispraća ljude iz dvorane za vrijeme predstave je očito izražen motiv kojim publika opisuje poziciju u koju ih postavljamo u predstavi. 

U ‘Kataloncu’ se, recimo, na početku predstave najavi da se na sceni neće događati ništa, iako je scenska igra hektična i konstantna. Publici se daje na volju da ulazi i izlazi iz dvorane kad god poželi, a potom ih se militantno opominje dok to rade. Taj moment se, po strukturi predstave, uvijek događa kao prekid. Svaki put kad gledatelj odluči izaći, izvođač s puškom prekida scenu drugih glumaca kako bi odradio svoj mali šou. 

Dakle, interakcija je dopuštena, ali nije dobrodošla. Valjda je takva pozicija, u kojoj vam je sve prividno dopušteno - naprosto humorna. Na pitak i simplificiran način imitira opresivne sisteme: jedino što vas u ovom slučaju nagrađuje ako ne poduzimate ništa”, objašnjava redatelj koji je liniju neoapsurdnog domaćeg teatra nastavio sljedećom vrlo hvaljenom predstavom “Flex” iz 2019. 

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL
Tematska aluzivnost predstave čita se iz naslova: fluidnost, fleksibilnost poslova i ponašanja, vječito “nove vještine i znanja” kao ambicija u korporativnom sistemu. Politička podloga je čvrsta i jasna, iako se Penović u pogledu čiste političnosti “pravi nevješt”: što nikako nije poza nego iskrena pozicija. Kreće “iz banalnosti prema tekstu”, ali takvih koje prepoznaje kvalificirani konzument pop kulture. Referira se na domaću situaciju, bez sumnje. Kritičnost je uključena na najjače: ali samo zaobilazno?

“U ‘Flexu’ su likovi okupljeni iz premise radne atmosfere”, govori Penović. 

“U fokusu je odnos onih koji proizvode za nekoga da bi preživljavali, naspram onih koji ubiru stvarne plodove rada svojih radnika. Da bi gazdama uspjelo, radnici ne smiju biti do kraja svjesni svojih funkcija, kamoli vlastitih kvaliteta. Ljudi su danas najkorisniji kao brojevi. Ipak, tu se stvar lomi. Čovjek nije dovoljno konzistentan da bi bio efikasan. Previše je fragilan naspram automatike računala. Ljudski faktor je nepredvidljiv: nepredvidljivo nije isplativo. A takvi problemi u društvu su banalni jer su sveprisutni i lako ih je izložiti. I to uvijek zaobilazno, putem pop kulture. Uz prepoznatljive zabavljačke principe moguće je barem ne umoriti ljude izravnom kritikom prozivanja imena - koja ionako nisu vrijedna spomena. Zato namjernim banaliziranjem kritičnih tema i modela rada izražavam otpor prema stvarima i događajima koji nas toliko obuhvaćaju da ih ne možeš zaobići. Ne bi li se svatko, stvarno, ponekad od toga odmorio?”, pita redatelj, od kojeg u digresivnom trenutku razgovora saznajemo da mu opasnu privatnu i profesionalnu točku iritacije predstavlja “kolektivna empatija” kao lažno stanje u kojima svi “moramo imati jednako osjećajno ili neosjećajno mišljenje o bilo čemu”. 

“Sveprisutni ‘klikbejt članci’ idealan su pokazatelj koliko se forsira kolektivna empatija. Nedostatak privatne identifikacije nadomještamo empatijom prema događajima koji nas se direktno ne tiču, ili nas se ne tiču uopće”, tumači Penović, rođen 1992. godine kao, naravno, pravo čedo kapitalizma: imun na “old school fascinaciju” bilo kojeg tipa. 

I zato komično izgleda činjenica da umjetnički rad nekoga poput njega, kojemu je globalni bazen pop kulture osnovno umjetničko oruđe, u domaćoj javnoj kulturi spada u birokratski pojam “inovativnih praksi”. Ako to nije travestija…

“Naravno, nisam ja nikakav inovativni autor. Stvar je samo u tome što mnoge motive i postupke preuzimam iz dominantnih televizijskih formata, koje je začudno vidjeti u kazalištu. To omogućava da, naizgled inovativni, kazališni postupci budu pitki široj publici jer ih je već vidjela negdje drugdje: po Netflixu, HBO-u i ostalim servisima. A suvremeni profil publike bilo kojega kazališta sve je teže obujmiti. Mogla bi se potegnuti beskonačna rasprava i o padu ili porastu interesa za kazalište općenito, ali sam siguran da mlađa kazališna publika nije nikad bila spremnija, sposobnija i voljnija prihvatiti nove formate i postupke. Kapitalizam nas je naučio apsorbirati ‘inovativno’ i pretvoriti ga u konvencionalno: bilo to dobro ili loše. Zato volim biti fragmentaran u narativu, unutar teksta dati do znanja da moja perspektiva na temu nije ništa važnija od bilo koje druge. Ne volim zaokružene krajeve. Ne volim objašnjavati motivaciju za određenim kontekstom. Dosadno mi je voditi se klasičnim dramskim strukturama, kad se nisam sposoban koncentrirati niti na jedan tok misli, u stvarnom životu. Pišem onako kako nas sadašnjost tjera da funkcioniramo: zamršeno, isprekidano, prividno koncentrirano, u jednom dahu”, veli Penović, koji se najesen, u smjeru “nedovršenih krajeva” i bezvremenskom apsurdu, planira okrenuti Kafki. 

Nakon nekoliko predstava u “sličnom ključu” Penović, naime, na vlastitom horizontu vidi mogućnost da “ljudima dosadi neka vrsta manirizma” rada njegove grupe. Stoga slijedi igra s klasičarom Kafkom, na multimedijalni način?

“Pa da, prebacujemo se na poznati teren: Kafku su barem svi u školi pročitali”, kratko i uz osmijeh će Penović, kojemu, usput, formativno razdoblje nije bilo školski primjer ljubavi prema teatru. Rođen u Splitu, odrastao u Blacama blizu Metkovića, do studija dramaturgije na zagrebačkom ADU pogledao je, doslovno, dvije predstave. Pa odakle onda izbor studija?  

“Odmalena mi je išlo pisanje, izgledalo mi je jednostavno. Kad sam upisao Akademiju, mislio sam, iskreno, da je dramaturgija jedino to - pisanje. Što sam mogao znati s tih 18 godina? Interese koje danas imam razvio sam isključivo u vrijeme studija. I da, može se reći da odrastanjem i nisam imao neke ‘kazališne opcije’, jer su najbliža kazališta bila u Dubrovniku i Splitu, nekih dva sata vožnje od mjesta na kojem sam živio“, veli redatelj, kojemu je, zaključno, optimizam rada u teatru kao čvrstom kolektivu jasna i važna stvar.

“U kazališnom je radu naprosto nužno ostati u toku s radom kolega, važno je biti svjestan kolektivnog stanja na sceni, tendencija i publike i umjetnika. Naravno, što više proizvodiš - a da bi preživio kao slobodnjak, moraš proizvoditi puno; to se češće događa blokada, zatvaranje unutar vlastitog rada i manjak interesa za druge. Ista stvar se može dogoditi ako previše razmišljate o trenutnom stanju i važnosti kulture u društvu. Ne valja, to je tek loša navika. Korak dalje, u svakom pogledu, broji se jedino zajedničkim učinkom”, misli Ivan Penović.

  • Avatar JenniferWE92
    JenniferWE92 06:52 03.Lipanj 2020.

    Vrhunski рrsаti pilići sаmо na оvоm mjestu! Slijedite vеzu i nećе vаm biti žaо! –– w​​w​​w​​.​k​i​s​s​t​​o​​k​​.​​c​​o​​m

  • Avatar BarbaraAO96
    BarbaraAO96 04:50 31.Svibanj 2020.

    Sarah, 20. w​​w︅︆​w​.​l​​o︅︆ve​​x​​x​​.​c​︅︆l​​u​b

  • Avatar NancyWI98
    NancyWI98 06:00 30.Svibanj 2020.

    Potрunо sаm gola. Žеliš vidjeti fotogrаfiju? –– w​​w​​w​​.​k​i​​s​s​t​​o​​k​​.​​c​​o​​m